Portugalsko-francuska slikarica, grafičarka i dizajnerica Maria Helena Vieira da Silva jedna je od rijetkih umjetnica 20. stoljeća čije ime nalazimo u knjigama o povijesti umjetnosti, ne samo zato što u svom likovnom izrazu sadrži prepoznatljive elemente tadašnjih avangardi, već i stoga što se, u korist osobnog, usudila odstupiti od ‘apsolutno modernog’. Njezina prva izložba, održana 1933. godine u Galerie Jeanne Bucher, ujedno je i prva samostalna izložba jedne žene.
Rođena je u Lisabonu 13. lipnja 1908. godine. Već kao jedanaestogodišnjakinja počinje izučavati crtanje i slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti, a 1928. napušta Lisabon kako bi studirala kiparstvo u Parizu. Unatoč mentorstvu kiparskih majstora Antoinea Bourdellea i Charlesa Despiaua, u konačnici ipak odabire slikarstvo koje su joj predavali Fernand Léger i Othon Friesz.
Početkom tridesetih udaje se za mađarskog slikara Árpáda Szenesa, a desetljeće kasnije zajedno napuštaju ratom pogođenu Europu. Tijekom sedam godina života u Rio de Janeiru, Vieira da Silva i Szenes aktivno se bave umjetnošću te u svom domu ugošćuju brazilske umjetnike u usponu. Godine 1948. vraćaju se u oporavljeno središte europske apstraktne umjetnosti – Pariz, gdje će dočekati kraj života.
Rane poluapstrakcije Vieire da Silve dijelom su se formirale pod utjecajem Rogera Bissièrea, čije su poduke na Académie Ransom poticale mlade umjetnike/ce na istraživanje izražajnosti prirode prema Cézanneovoj filozofiji ‘prirode koja dolazi iznutra’.
Globalni konflikt, iskustvo egzila i osjećaj izmještenosti u prostoru samo će snažnije pogurnuti Vieiru da Silvu putem za koji se već opredijelila, prema fantastičnim, bezbrojnim perspektivama i individualističkoj ekspresiji usidrenoj u egzistencijalizmu.
Drugi svjetski rat, kao i njegov završetak, znatno su odredili razvojne smjerove apstraktne umjetnosti. U posljeratnoj Francuskoj javnost se opredjeljuje za Picassa kao neupitnog heroja moderne umjetnosti, dok vlasti opstruiraju izložbe Kleea i Mondriana. Nasuprot tome (štoviše, s druge strane oceana) nova umjetnička i intelektualna snaga oduzima vodstvo Europi: nasljeđe predratnih avangardi i egzistencijalizam našli su se u temeljima američkog apstraktnog ekspresionizma, pokreta čiji će nositelji 1946. godine biti oduševljeni izložbom Marije Helene Vieire da Silve u New Yorku.
La Gare St Lazare
Kubistička fragmentiranost i ograničeni koloristički raspon, tašistički nanosi boje te nadrealističko zadiranje u podsvijest tvore jedinstvenu eklektičnost njezina posljeratnog slikarstva, pri čemu sjećanje postaje neizostavni sastojak: nekad viđeni krajolici i vijugave ulice Lisabona vješto su smrvljene u kompleksnim prostornim konstrukcijama i labirintima kakve nalazimo na slikama Enigma (1947.), Grad (1955.), Ulica (1956.) i mnogim drugima.
Nova slika često znači povratak staroj, ponovni pokušaj svladavanja jedne, ‘apsolutne’ slike:
„Četrdeset godina tražim jednu stvar i još uvijek je nisam našla. Nemam pravo reći za čime tragam. To je nešto dragocjeno, što se mora stopiti s mojim slikanjem kako bi postalo vidljivo. Kada bih govorila o tome, neki bi pomislili da sam apsurdna, drugi da sam previše tjeskobna, a treći pak da sam ambiciozna. Dakle, bolje je ne govoriti o tome prerano…“
Možda upravo zato, Vieira da Silva izolirala se od društvenog života, dopustivši tek šačici pjesnika, pisaca i likovnih umjetnika da prekinu njezine radne sate.
Discplinirano slikanje obilježilo je njezin život gotovo do samog kraja, uz redovite izložbe i značajne nagrade (poput one s bijenala u São Paulu). Unatoč francuskom državljanstvu stečenom 1956. godine, Vieira da Silva ostaje najznačajnija moderna portugalska umjetnica. Umrla je od raka 6. ožujka 1992. godine, a par godina kasnije u Lisabonu je otvoren muzej posvećen njezinu i Szenesovu radu.
