Objavljeno

Jo Spence – Beskompromisno politična fototerapeutkinja

U zadnjoj sceni BBC-evog filma o njezinom životu, dok kamera polagano napušta spavaću sobu u kojoj Jo i njen tadašnji partner David Roberts zagrljeni naoko neometano uživaju u onome što se doima kao duboki san, popraćen crvkutom ptica i prizorom predgrađa u plavičastoj atmosferi rane zore, čuje se glas Jo Spence:

“Cijeli sam se život nastojala približiti West Endu, ali sada sam u potpunosti mirna živeći u Wembleyu i obožavam to, zapravo je stvarno neobično – David i ja smo relativno normalan par u relativno normalnom stanu, ali mi činimo poprilično čudne stvari koje nas uveseljavaju. Vjerujem da je to ono što se događa iza zatvorenih vrata većine ljudi, stvaraju se priče koje nikada ne budu ispričane.”

Rođena 1934. godine u radničkoj obitelji u Londonu, Jo Spence svoj profesionalni put kao fotografkinja počinje prilično jednostavno – nakon što su je roditelji s 13 godina poslali u školu za tajnike/ce, Jo dobiva posao knjigovotkinje i daktilografkinje u jednom fotografskom studiju. Radeći u takvom okruženju, ubrzo razvija interes za fotografiju te se upisuje na Kodakov tečaj, a po završetku otvara samostalan fotografski studio.

U studiju Jo većinom fotografira obitelji, netom vjenčane parove i portrete glumaca/ica. S obzirom da je klijentela koja je posjećivala studio željela da fotografije koje Jo snimi predstavljaju tek dijeljene fantazije sretnih obitelji, lijepe i poslušne male djece i savršenih parova, Jo posao u studiju razočarano naziva “kreiranjem vizualnih mitova” i 1970-ih ga napušta te se okreće dokumentarnoj fotografiji. S nezadovoljstvom akumuliranim za vrijeme rada u studiju, Jo se suočava tek 1979. godine i to u sklopu serije Beyond The Family Album, ‘obiteljskog albuma’ vlastitih fotografija kojim slika jednu drugačiju sliku obitelji, ovaj put prema vlastitim kriterijima i kao ironičnu kritiku uvriježenim klišejima.

Na ideju da se posveti dokumentarnoj fotografiji utjecao je njezin sve izraženiji interes za pitanja klase, rase i roda. Upravo u to vrijeme, oko 1974. godine, Jo upoznaje fotografa Terry Dennetta koji joj ubrzo potom postaje partner i poslovni suradnik. U kolaboraciji s Dennettom, Jo osmišlja i ostvaruje neka od svojih najvećih djela, a sve počinje s Photography Workshop, zajedničkim projektom vođenim idejom o osnažujućoj i političkoj snazi fotografije, a s ciljem uspostave obrazovnog centra za mlade fotografe/kinje i promocije rada skupine kroz izložbe i izdavaštvo.

Iz serije ‘Who’s Holding the Baby’

Iz Photography Workshopa nastaje The Hackney Flashers – kolektiv dokumentarnih fotografkinja koje su u 70-ih i 80-ih djelovale kroz izložbe fotografija i postera s ciljem podizanja svijesti društva po pitanju društveno-političkih tema. Primarni cilj skupine bio je ‘učiniti nevidljivo vidljivim’, pri čemu se mislilo na ženski rad u domu, ali i na rad izvan doma.

S obzirom da su djelovale kao kolektiv, za vrijeme trajanja angažmana Hackney Flashersa vrijedilo je pravilo da se ne navode pojedinačna imena članica, a kao najvažnija djela ostali su zapamćeni projekti Women and Work i Who’s Holding the Baby?.

Nakon 1982. i dijagnoze raka dojke, Jo se suočava s velikim osobnim izazovom i u svoj rad unosi nove teme – uloga pacijentice je postavlja u do tad tek posredno poznate situacije (majka joj je umrla od raka dojke). Preplašena i suočena s vlastitom ranjivošću, Jo u liječnicima/cama i zapadnoj medicini ne pronalazi utjehu ni povjerenje. U profesionalnom smislu Jo tad otvara temu odnosa moći između liječnika/ca i pacijenta/ice, zahtijevajući da ne bude samo objekt medicinskog promatranja već aktivni subjekt vlastite istrage i liječenja.

”Uskočiti iznenada u nešto što predstavlja takav tabu kao što je rak dojke je bilo kao suočavanje s potpunom prazninom. Kao umjetnica, do tad sam koristila svoje tijelo većinom kako bi izrazila stavove o povijesti golotinje, to je bilo nešto sasvim drugo. Tijelo s kojim sam tad izlazila pred publiku nije bilo bolesno ni ozlijeđeno, te fotografije su bile o ideološkim pitanjima, a rak je o mojoj vlastitoj povijesti.”

FotografijaMammogram nastaje u sklopu projekta The Picture of Health? u kojem Jo dokumentira svoju bolest i proces liječenja. Uvjerena da je ortodoksna medicina nasilna, Jo sa sobom u bolnicu nosi fotoaparat držeći ga simboličkim oružjem kojim po potrebi može uzvratiti, npr. kada je radiolog/inja zamoli da skine odjeću i smjesti dojku između dvije ploče, Jo uzvraća molbom da ju slikaju dok to radi i time pruža otpor nametnutim odnosima moći i pasivnom položaju u koji ju sustav stavlja.

Tema od posebnog značaja za Jo u vrijeme liječenja bila je infantilizacija pacijenata/ica. U kolaboraciji sa studenticom psihoanalize Rosy Martin, Jo utvrđuje metodu svojevrsnog uzajamnog savjetovanja kroz proces fotografiranja, tj. fototerapiju (‘phototherapy’, ali sasvim nešto drugo od onoga što se inače podrazumijeva pod tim pojmom).

U najjednostavnijoj formi, fototerapija je korištenje fotografija i procesa fotografiranja u terapeutske svrhe. U samom procesu često se koriste rekviziti i materijali s ciljem stvaranja određenih scena za koje osoba smatra da su joj važne te se potom razgovara o tome što joj znače i kako se osjeća. Dinamika između fotografa/kinje i klijenta/ice se u ovom slučaju mijenja i klijent/ica ima poptunu kontrolu nad vlastitom slikom – sasvim drugačija praksa od one u komercijalnoj fotografiji kakvu je radila u svom fotografskom studiju.

Dvije fotografije iznad, iz serije fotografija Phototherapy, prikazuju iskustvo koje je Jo imala u komunikaciji s lječnicima/cama povodom lumpektomije (mastektomiju je odbila). Isključivši je iz komunikacije i odluke o liječenju, liječnici su je tretirali kao dijete koje nema moć odlučivanja niti sposobnost razumijevanja procesa u svom tijelu. Tretiravši je na opisani način, njezino su tijelo objektificirali ‘odvojivši’ bolesnu dojku od ostatka – konkretno, prilikom priopćavanja dijagnoze, liječnik joj je rekao kako je situacija “gora no što je mislila” i potom utisnuo crni X na dojku uz komentar “ova mora otići”. Nakon lumpektomije, Jo se odlučuje za alternativni pristup liječenju – iridologiju i Kirlianovu fotografiju.

Kao glavni princip fototerapije, Jo je isticala pristupačnost. Koristila je jeftino osvjetljenje i jeftine fotografske filmove, a fotografije je razvijala u lokalnom studiju nastojeći tako što više prizemljiti korištenu metodu kako bi ju učinila što običnijom, a sudionike ravnopravnima koliko god to mogu biti.

Nakon dijagnoze leukemije 1990. godine, Jo stvara Final Project, projekt namijenjen umirovljenju koji tematski i atmosferom značajno odudara od njezinih prijašnjih radova. Jezik kroz koji se naučila nositi s rakom više nije bio primjenjiv, a provokativni ton koji je krasio njezine prijašnje radove sada se stišao, njezina je prisutnost izblijedila i  u rad se uvukla melankolija.

“That choosing to go like an Amazon into the lions’ den over and over again in order to be politically useful is just too energy-consuming and too conflictual. In the end it didn’t seem to serve me any function at all, so it feels at this point as if I will never do anything except look after myself.”

Jo umire 1992. godine, a iako pred kraj ambivalentna spram svog rada, sve do smrti  ipak koristi fotografiju kao sredstvo za otkrivanje onog skrivenog i osobnog u svakom smislu riječi. Doživotno posvećena istini, Jo Spence svojim životom i radom pomiruje kategorije običnog i neobičnog te poznatog i nezamislivog. U potrazi za onim čudnim iza svačijih kućnih vrata, ona svoja ostavlja širom otvorena.

Sretan rođendan!


Povezano