“Jesi li još živa, Djuna?” vikao je E.E.Cummings sa svoga prozora posljednjih godina autoričinog života u Patching Placeu (New York) u vrijeme kada jedva da je napuštala stan. To je bilo vrijeme u kojem je napisala svoje posljednje zaokruženo djelo, stihovanu dramu The Antiphon kroz koju se još jednom, škrgućući zubima, razračunava sa svojom obitelji.
Novinarka, ilustratorica, spisateljica, kraljica crnog humora, groteske i dekadencije, Djuna Barnes, bila je široko poznata u književnim krugovima Pariza i Londona prije 2. Svjetskog rata. Odigrala je ključnu ulogu u modernizmu engleskog govornog područja.
Njezin roman Nightwood postao je kultno djelo moderne fikcije koje se ističe portretiranjem lezbijskih tema i specifičnim stilom pisanja zbog kojeg je postala inspiracija i utjecaj mnogim raznorodnim autorima poput Truman Capotea, Anais Nin i Berthe Harris koja je opisala njezin rad kao “praktički jedinu vidljivu ekspresiju lezbijske kulture koju imamo u našem zapadnom svijetu još od Sappho.”
Kada je u jednom intervjuu upitana zbog čega je tako strahovito morbidna, odgovara:
“Morbidna? Nasmijavate me. Ovaj život koji pišem, crtam i portretiram je život kakav jest, i zbog toga ga zovete morbidnim. Pogledajte moj život. Pogledajte život oko mene. Gdje je ljepota koja bi mi trebala nedostajati? Lijepe epizode koje drugi opisuju? Nije li sve morbidno? Mislim na život ljudi kada skinu svoje maske. Gdje su oslobađajuće značajke?”
Upravo je obitelj gorko obilježila Djunin život i stvaralaštvo. Rođena je 12. lipnja 1892. godine u brvnari uz rijeku Hudson. Njezin je otac bio zagovornik poligamije, neuspjeli kompozitor i slikar koji je živio sa suprugom, ljubavnicom, majkom i osmero djece. Djunina baka, bivša sufražetkinja i spisateljica, čvrsto uvjerena u neshvaćenu genijalnost svoga sina preuzela je na sebe financiranje obiteljskih potreba. Kao drugo dijete od osmero, Djuna je veći dio djetinjstva provela brinući se za svoju braću i sestre. Školovana je kod kuće te je stekla široko znanje o umjetnosti, no izostale su osnove formalnog obrazovanja.
U dobi od 16 godina bila je silovana. Događaj na koji se indirektno referirala u svojim djelima na nejasan je način povezan s njezinim ocem, a moguće i čitavom obitelji. Seksualno eksplicitni dijelovi njene korespondencije s bakom, s kojom je godinama dijelila krevet, upućuju na incest. Nešto prije 18. rođendana obitelj ju prisiljava na neformalni obred vjenčanja s bratom očeve ljubavnice koji je tada imao 52. godine, no ostala je s njim samo dva mjeseca.
Njezino drugo po redu djelo, Ryder, objavljeno 1928. gotovo je skaradna elizabetinska kronika obitelji vrlo slične njezinoj. Radi se o jednom od prvih i najuspješnijih prokazivanja patrijarhalne represije u modernoj literaturi u kojem se naratorica Julie Ryder bujnim jezikom ruga svom omraženom poligamnom ocu.
Djuna satirizira muškost i obiteljski život kroz parabolu, pjesmu, dramu i prozni stil koji priziva Shakespeara, Chaucera i Bibliju.
Kada je imala 20 godina roditelji se razvode, te odlazi sa majkom i trojicom braće u New York gdje će po prvi put dobiti priliku formalno se obrazovati, no samo zakratko.
Financijska situacija prisiljava ju da napusti školovanje i zaposli se kao novinarka u Brooklyn Daily Eagle. Po dolasku u redakciju izjavljuje: “Znam crtati i pisati i bili biste budale da me ne zaposlite.” Idućih nekoliko godina objavljivala je u gotovo svim njujorškim novinama pišući intervjue, kazališne kritike, te različite vijesti često ih sama i ilustrirajući.
Djunino novinarstvo bilo je velikim dijelom subjektivno i eksperimentalno. Bacala se naglavačke u rizične situacije kako bi istražila iskustva nedostupna prijašnjim generacijama žena. Pišući o boksu, tradicionalno muškoj domeni, istražuje ženski moderni identitet.
1914. godine podvrgla se prisilnom hranjenu, tehnici koja se koristila na sufražetkinjama koje su štrajkale glađu, kako bi što neposrednije iskusila ono što će biti tema njenog novinskog članka How it feels to be forcibly fed. Iste godine prva je postavila pitanje: “Što žene žele u borbi?” u članku objavljenom u časopisu New York World. Prema riječima Irene Gammel, “Barnesin esej učinkovito započinje sa odmotavanjem čitave kulturalne povijesti ženske represije.”
Prisilno hranjenje
Godine 1915. Djuna se premješta iz obiteljskog doma u Greenwich Village gdje postaje dijelom boemske zajednice umjetnika i pisaca. U to vrijeme objavljuje svoju prvu knjigu ilustrirane poezije The Book of Repulsive Womenkoja unatoč eksplicitnim opisima seksa između dvije žene nije bila cenzurirana. Lezbijska je kultura tada bila gotovo nevidljiva u Americi te je moguće da cenzori nisu uopće razumjeli o čemu se radi. U toj fazi također postaje dijelom amaterskog kazališta Provincetown Players čiji je naglasak na umjetničkom umjesto komercijalnom uspjehu odgovarao njenim osobnim viđenjima te je odigralo veliku ulogu u razvitku američke drame prikazujući djela Suzan Glaspell, Edne St. Vincent Millay, Wallace Stevensa i Theodora Dreisera.
Greenwich Village je bio poznat po atmosferi seksualne i intelektualne slobode, a Barnes je bila poznata među stanarima po svom odgoju utemeljenom u filozofiji slobodne ljubavi.
Iako je vizija njezinog oca uključivala i neograničenu prokreaciju, ona joj se oštro protivila te je kritika takve prakse prožela veliki dio njezinog opusa. Unatoč tome, zadržala je seksualnu slobodu kao vrijednost.
Godine 1921. Barnes putuje u Pariz po novinarskom zadatku te ostaje ondje punih 11 godina. 1922. intervjuira Jamesa Joycea za Vanity Fair što će ostati najznačajniji intervju kojeg je pisac dao za života, istodobno zagonetan i razotkrivajući. Čini se kako je upravo čitanje Joycea utjecalo na Djunin zaokret od dekadentnog stila 19. stoljeća u Book of Repulsive Women prema modernističkoj eksperimentalnosti njenih kasnijih radova.
Tijekom svog života u Parizu postala je dijelom kružoka okupljanog kod utjecajne Natalie Barney koja je ostala njena prijateljica i pokroviteljica do kraja života, kao i centralna figura Djunine satirične kronike pariškog lezbijskog života Ladies Almanack.
Čini se kako su se upustile i u kratkotrajnu aferu, no najvažnija veza njenih pariških godina bila je s kiparicom Thelmom Wood. Iako je tijekom života imala i drugih ljubavnica, poznata je njena izjava: “Nisam lezbijka. Ja sam samo voljela Thelmu.”
30e su bile godine u kojima je napisala svoje najpriznatije djelo Nightwood za koje je predgovor napisao T.S. Elliot tvrdeći kako samo oni senzibiliteti izvježbani na poeziji mogu u potpunosti cijeniti knjigu. Intenzivan, gotički prozni stil, gust i hermetičan, Anais Nin je proglasila klasičnim primjerom poetskog romana.
Djuna Barnes i Solita Solano, Pariz, 1922.
Nakon pokušaja samoubojstva u Londonu ’39. godine, Djuna se vratila u New York i provela 40 godina preostalog života u Greenwich Villageu, sve težeg zdravstvenog stanja, sumnjičava prema ljudima i većinom osamljena. Nakon Antiphona vratila se pisanju poezije provodeći za radnim stolom osam sati dnevno. Mnoge od tih pjesama nisu nikada dovršene i samo nekolicina je objavljena za njenog života. Preminula je u 90. godini kao posljednja pripadnica prve generacije modernista.
