Objavljeno

Lydia Sklevicky – “Feministička začinjavka”

“Teško je navesti sve njene djelatnosti, sjetiti se svih započetih akcija koje nikad neće biti završene… Gorjela je u njoj istraživačka strast kojom je plijenila i sve suradnike i prijatelje oko sebe.”

                                                                                                    Dunja Rihtman-Auguštin

Znanstvenica, publicistkinja, prevoditeljica, aktivistica, pionirka feminizma ili, kako ju je jednom prilikom okrstila Rada Iveković, “feministička začinjavka”, Lydia Sklevicky (1952. – 1990.), rođena je 07. svibnja 1952. godine u Zagrebu, u građanskoj obitelji porijeklom iz srednje Europe.

Buduća teoretičarka feminizma 1976. godine završava studij sociologije i etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nedugo nakon diplome dobiva mjesto asistentice na Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest), gdje ostaje sve do 1988. kada prelazi u Zavod za istraživanje folklore (danas Institut za etnologiju i folkloristiku). Osim rođenja kćeri Nane 1978. godine, biografski napisi o Lydiji Sklevicky uglavnom ne spominju njen privatni život, ostavljajući dojam da je ova ‘strašna žena’ svoj život najvećim djelom posvetila radu.

1984. obranila je magistarski rad naslovljen Žene i moć – povijesna geneza jednog interesa, u kojem (između ostaloga) iznosi kritiku tradicionalnog proučavanja povijesti koje zanemaruje žensku perspektivu. Njena doktorska disertacija, Emancipacija i organizacija: Uloga Antifašističke fronte žena u postrevolucionarnim mijenama društva (NR Hrvatska 1945.-1953.), nažalost ostaje nedovršena. Život Lydie Sklevicky naglo je prekinut 21. siječnja 1990. godine, u prometnoj nesreći u mjestu Donja Dobra u blizini Delnica.

Utiračica mnogih puteva u domaćoj znanosti, Lydia Sklevicky autorica je prvih hrvatskih feminističkih studija i članaka na području povijesti, etnologije, antropologije i sociologije.

Ukazavši na važnost ‘ženske perspektive’ u znanosti, među prvima se zalagala za priznavanje ‘ženskog pitanja’ kao legitimnog područja znanstvenog interesa.

 Domaću znanstvenu zajednicu zadužila je (između ostaloga) i otvaranjem novih područja istraživanja, u prvom redu političkog rituala i antropologije žena (1983. u suradnji sa Žaranom Papić objavljuje zbornik Antropologija žene, a 1987. uređuje zbornik Žena i društvo, Kultiviranje dijaloga).

Sklevicky je inicirala i sudjelovala u brojnim feminističkim akcijama: jedna je od utemeljiteljica grupe Žene i društvo (1979.), a bila je i koordinatorica prvog feminističkog okupljanja u Zagrebu održanog krajem 70-ih godina prošloga stoljeća.

Radila je kao volonterka na prvoj SOS liniji za zlostavljane žene i djecu (utemeljena 1988.), a svoje kolumne u popularnom ženskom časopisu Svijet koristila je za pokretanje diskusije o brojnim relevantnim, katkad i kontroverznim temama (pobačaj, vještice, žensko tijelo, itd.).

Sudjelovala je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, a 1988. na zagrebačkom skupu “Suvremena pitanja antropologije roda” nastupa u ulozi organizatorice. Objavila je više od 100 članaka i studija, što u domaćim, što u stranim publikacijama (štoviše, Željka Jelavić o Sklevicky govori kao o jednoj od najobjavljivanijih domaćih autorica u inozemnim knjigama i časopisima).

Sklevickyjina prijateljica i mentorica Dunja Rihtman-Auguštin sakupila je i objavila dio njenih radova u knjizi pod naslovom Konji, žene, ratovi 1996. godine. Osim znanstvenih, Lydia Sklevicky pisala je i popularne članke, a djelovala je i kao prevoditeljica (uz niz stručnih radova valja spomenuti i prijevod zbirke pjesama Erice Jong Voće i povrće) i urednica radio-emisija. Bila je i članica uredništva Časopisa za suvremenu povijesti kao i međunarodnog časopisa Gender and History.

Kako u natuknici za Biografski rječnik ženskih pokreta i feminizama središnje, istočne i jugoistočne Europe  navodi Biljana Kašić, Lydia Sklevicky u mnogome je bila “atipična” za vrijeme u kojemu je živjela. Hrabra, prkosna i inteligentna, uporno se opirala kategorizacijama, te svojim radom i načinom života ukazivala na važnost vidljivosti žena.

Lydia Sklevicky i Žarana Papić

Osim brojnim profesionalnim postignućima, Lydia Sklevicky poštovanje kolega i kolegica stječe i svojim osobnim kvalitetama: Biljana Kašić ističe njenu predanost, profesionalnost i intelektualnu znatiželju, dok ju Dunja Rihtman-Auguštin pamti kao agilnu i aktivnu znanstvenicu koja je “već kao mladi istraživač stekla velik ugled u feminističkim i znanstvenim krugovima ne samo u zemlji nego i u inozemstvu”.

S obzirom na izuzetnu aktualnost tema kojima se bavila, kao i profesionalni i privatni zalog koji je ostavila u naslijeđe budućima generacijama ne samo znanstvenika/ca već i žena općenito, čini mi se primjerenim ovu (odveć kratku) biografsku crticu o Lydiji Sklevicky završiti riječima njene kolegice Maje Povrzanović:

“Spominjemo je gotovo svakodnevno, znajući kako bi se “bacila” na istraživanje ove naše krizne svakodnevice, svjesni da je mnoge od nas nadmašivala znanjem, kreativnošću, marljivošću i energijom. Upravo njezina silna energija – energija angažiranog intelektualca koji nadilazi uvriježene okvire struka i nametnutu granicu znanstvenog i neznanstvenog rada – nastavlja živjeti u svima nama koji smo je poznavali i voljeli, kao poticaj za učenje i kao interes za teme kojima se Lydia tako nadahnuto bavila.”


Povezano