Emily Carr jedna je od najpoznatijih ličnosti kanadske umjetnosti. Njezini osebujni, gotovo psihodelični pejzaži nerijetko se uspoređuju s Van Goghovima, a brojni memoarski zapisi toliko su čitani da od sredine dvadesetog stoljeća ne izlaze iz tiska.
No, ta slikarica i spisateljica dugo je čekala afirmaciju. Većinu života provela je na marginama kulturnih i umjetničkih tokova, ambicija osujećenih siromaštvom, prisiljena zarađivati za život poslovima koji je nisu ispunjavali ni intelektualno ni emocionalno, u okolini koja je njezin nekonvencionalan životni stil smatrala u najmanju ruku ekscentričnim.
Rođena je 13. prosinca 1871. u Victoriji u zapadnoj kanadskoj pokrajini Britanska Kolumbija. Već je samo ime mjesta njezinog rođenja znakovito, budući da je otac Richard, Englez koji je imetak stekao tijekom kalifornijske zlatne groznice 1849., u Kanadu došao upravo kako bi svojih pet kćeri i jedinog preživjelog od četvorice sinova mogao odgajati u skladu s britanskim običajima. Oni su uključivali i strogu prezbiterijansku religioznost, koja odmalena nije odgovarala neobuzdanom temperamentu njegove najmlađe kćeri. Emily je voljela prirodu i životinje, radije se penjala po drveću nego sjedila za knjigom, pa iako se u djetinjstvu bolje slagala s ocem nego s krhkom i boležljivom majkom, tijekom adolescencije u njegovim se očima od miljenice pretvorila u problem.
Oboje roditelja umrlo joj je u razmaku od dvije godine dok je ona bila tinejdžerica, a briga o obitelji pala je na pleća najstarije sestre Edith, s kojom je Emily također bila u napetim odnosima.
S osamnaest godina, dijelom i kako bi se oslobodila obiteljski nametnutih ograničenja, Emily odlazi u San Francisco studirati slikarstvo. U slikanju otkriva svoj poziv, pa premda njezini radovi iz tog razdoblja – konvencionalno realistični akvareli šumskih pejzaža naslikani uglavnom u pastelnim bojama – još uvijek nisu ni po čemu osobiti, oni već tada daju naznake njezinih budućih umjetničkih preokupacija i predstavljaju začetke njezine stvaralačke samosvijesti.
Međutim, financijski razlozi prisiljavaju je na prekid studija i povratak kući nakon svega tri godine, pa je prisiljena uzdržavati se dajući satove crtanja. U tom razdoblju odlazi u posjet sestri koja se bavi misionarskim radom među narodom Nuu-chah-nulth na sjeverozapadnoj obali Kanade, te se oduševljava lokalnom narodnom umjetnošću. U svoje radove od tog će trenutka uključivati motive totemskih stupova, autohtonih naselja i kamenih ptica. Koliko je za nju značajno bilo to razdoblje svjedoči i to što će svoje prve memoarske zapise nasloviti nadimkom koji je dobila od tamošnjih ljudi: Klee Wyck, „ona koja se često smije”.
Težeći daljnjem umjetničkom razvoju, 1899. ulaže u studijsko putovanje u London, gdje pohađa Westminster School of Art. Međutim, iako u njega polaže velike profesionalne nade, kasnije će o tom pothvatu pisati kao o „neuspjelom eksperimentu”. Stvarnost života u Londonu pokazuje se drugačijom od njezinih ambicija: usprkos tome što joj boravak ondje u profesionalnom smislu donosi svijest o suvremenim kretanjima u europskoj umjetnosti, Carr se ne uspijeva prilagoditi velegradu, nedostaje joj kanadska priroda, a još važnije, kronično joj nedostaje novca. Iako upravo u Londonu donosi konačnu odluku o potpunom posvećivanju umjetnosti pa stoga odbija jednu bračnu ponudu („ta me veza ubijala, lišavala energije”, piše), to putovanje završava razočaranim povratkom u rodnu Victoriju nakon teške bolesti 1905. godine.
Kod kuće će je pak dočekati frustracije druge vrste. Iako će joj religiozne sestre uvijek predstavljati glavni emocionalni oslonac, zajednički život s njima nije bez napetosti. Emily sablažnjava okolinu svojim “skandaloznim” europskim navikama: pušenjem, kartanjem, ponekom psovkom te jahanjem u muškom sedlu umjesto postrance (kasnije će tvrditi da je prva žena koja se na to odvažila u Victoriji). Obiteljskim sukobima doprinijet će i Emilyjna ljubav prema životinjama, jer neprestano udomljava lutalice, a među njezinim ljubimcima bio je i maleni majmun po imenu Woo. Njega je rado odijevala u dječju odjeću i gradom vozila u kolicima.
Ponovno se zapošljava kao učiteljica, ovaj put u Vancouveru, a premda su njezini satovi crtanja isprva silno popularni među mladim polaznicima, s vremenom je nekonvencionalno ponašanje dovodi u sukob i s njima i s njihovim roditeljima. Kruže glasine da na nastavi puši cigarete i otresito se odnosi prema učenicima, pa oni uskoro počinju bojkotirati njezine satove-
Nastavlja proučavati umjetnost autohtonih stanovnika Kanade, posebno naroda Haida, Gitxsan i Tsimshian, držeći kako ona zaslužuje jednako divljenje poput, primjerice, megalitskih spomenika u Engleskoj. Nastoji svojim slikama dokumentirati ono što je smatrala posljednjim ostacima umiruće kulture. „Za koju godinu ti će spomenici biti potpuno izgubljeni, a ja ih želim zabilježiti prije nego što ih progutaju magle prošlosti,” zapisala je.
Uspostavivši prijateljstva u zajednicama koje je proučavala, sebe je smatrala zagovarateljicom prava autohtonih kanadskih naroda te su neki njezini stavovi o pitanjima koja se njih tiču možda bliži današnjima nego onima uvriježenima u njezino vrijeme. Tako se, primjerice, žestoko protivila rezidencijalnim školama u kojima se sustavno zatirala autohtona kultura. Ipak, današnji kritičari, poput Marcije Crosby iz naroda Haida, ističu kako njezin stav sam po sebi proizlazi iz pozicije kolonizatorske kulture, te dovode u pitanje njezino navodno razumijevanje zajednica i motiva koje je tako predano nastojala prikazati. Godine 2014. ta je tema preispitana prilikom izložbe na kojoj su njezina djela prikazana paralelno s artefaktima nalik onima s njezinih slika, izrazima onoga što je ona smatrala kulturama na zalasku.
Privatno u raskoraku sa svojom okolinom, a profesionalno odlučna u namjeri da se upozna s modernističkim strujanjima koje je bila naslutila u Londonu, 1910. uspijeva uštedjeti dovoljno novca za dvogodišnje studijsko putovanje u Pariz, gdje u to vrijeme djeluju umjetnici poput Matissea, Braquea i Picassa. Kako nije govorila francuski, nije uspostavila direktan kontakt s inovativnim francuskim umjetničkim krugovima, već je pohađala satove kod privatnih američkih učitelja koji su se u tim krugovima kretali. Najvažniji od njih bio je Harry Gibb, čiji postimpresionistički opus s karakterističnim jarkim bojama i sklonošću stilizaciji ostavlja snažan dojam na nju te ona upravo pod njegovim utjecajem razvija stilske karakteristike koje danas smatramo ključnima za njezin opus. „Oduševili su me njegovi pejzaži i mrtve prirode, onako sjajni, raskošni i čistih linija”, piše tada sestrama.
Napušta dosadašnji realizam i počinje se i sama služiti jarkim bojama na tragu fovizma, a iskrivljenom perspektivom nastoji evocirati emocije i dojam prostora koji prikazuje. Nakon tog plodonosnog putovanja vraća se u Kanadu s novopronađenim entuzijazmom, željna primijeniti metode koje je u Francuskoj naučila na zavičajnim motivima Britanske Kolumbije, šumama, liticama, totemima, te se smatra da je upravo ona donijela fovizam u Kanadu. No, lokalna umjetnička publika nije bila spremna na njezine inovacije. Najprije joj propada atelje u Vancouveru, a zatim zbog financijske krize njezina djela bivaju odbijena s planirane izložbe 1913. s obrazloženjem da su „previše šarena”.
Razočarana nemogućnošću da se uzdržava umjetničkim radom, a ne želeći se vratiti podučavanju, Emily Carr stoga ulaže posljednje novce u kupnju kuće koju preuređuje i u njoj otvara pansion. Sljedećih 15 godina gotovo potpuno će zanemariti umjetnički poziv radi čistog preživljavanja. Prima goste, čisti im i kuha, a kako se oduvijek teško prilagođava drugima, oni su za nju i čest izvor frustracije, kao što će kasnije opisati u knjizi The House of All Sorts. Prihode dopunjava uzgojem pasa i prodajom keramike ukrašene tradicionalnim uzorcima iz autohtone umjetnosti (premda si i sama predbacuje kulturnu aproprijaciju) te se oslanja na hranu koju uzgaja u vlastitom vrtu. Unatoč tome, financijski ponekad toliko loše stoji da je primorana spavati u šatoru na otvorenom kako bi što više iskoristila kapacitete kuće. Osjeća se odvojenom od svoje životne svrhe, pa kasnije piše: „Onaj je umjetnički dio mene žeđao. Osjećala sam kako mi slike šapuću: Vrati se svome pravom pozivu!”
Proći će još petnaestak godina takvog života prije nego što Emily Carr dočeka tako željeno umjetničko priznanje, u 57. godini života. U određenoj ga mjeri može zahvaliti rastućem samopouzdanju autohtonih zajednica i njihovih nastojanja za samoodređenjem, koji dovode do povećanog interesa kulturnih elita za njihovom umjetnošću.
Naime, National Gallery of Canada 1927. organizira izložbu autohtone umjetnosti, a radovi Emily Carr zapinju za oko kustosima. Izabiru za izložbu tridesetak njezinih radova i pozivaju Carr da prisustvuje njezinu otvorenju u Ottawi. Ondje upoznaje Lawrena Harrisa i tada vodeću grupu kanadskih umjetnika, The Group of Seven, koji su težili stvaranju novog, tipično kanadskog likovnog izričaja. Emily Carr poistovjećuje se s tim ciljem, a oni je prihvaćaju kao sebi ravnu i time okončavaju njezinu dugu kreativnu izolaciju.
Tu započinje stvaralački najplodnije i najoriginalnije razdoblje njezinog života. Ponovno posjećuje naselja Haida i drugih naroda, a premda i dalje prikazuje njihovu umjetnost u svojim djelima, ovaj put joj ti motivi služe kao sredstvo izražavanja svog unutarnjeg svijeta. Njezini stilizirani pejzaži ipak nikad nisu do kraja apstraktni jer, kako će kasnije napisati: „Previše volim zemlju i njezine drage oblike, njezinu gustoću i bujnost, njezine sokove”. U tom novom, odvažnijem stilu prerađuje i neka starija djela, pa tada nastaju njezina remek djela kao što su Gavran, Crkva u selu Yuquot i Blunden Harbour, koju slika na temelju fotografije. Nakon nekog vremena se na Harrisov nagovor posvećuje isključivo slikanju prirode, a on je upoznaje i s teozofijom, u kojoj uspijeva uskladiti svoja duhovna traganja s nepovjerenjem prema institucionalnoj religiji i ljubavlju prema prirodi.
Na svojim slikarskim putovanjima često odlazi u područja izvan dosega civilizacije, putuje kanuom i probija se kroz divlju prirodu te noći na otvorenom, u napuštenim nastambama ili u šarenoj prikolici koju naziva The Elephant. Takav se avanturizam smatrao prihvatljivim za muške umjetnike tog vremena, no bio je neuobičajen za umjetnice, stoga privlači pozornost šire javnosti. Njezini radovi, koji u kasnijim fazama odražavaju rastuću tjeskobu zbog sve izraženije industrijalizacije Kanade i postepenog nestanka nedirnutih krajolika postaju sve popularniji, pa izlaže čak i u Americi, gdje upoznaje Georgiju O’Keeffe. Ipak, financijski problemi još je uvijek muče, pa radi štednje eksperimentira s tehnikama i, primjerice, uljane boje miješala s bojom za zidove razrijeđenom benzinom.
No, već 1937. prvi u nizu od četiri srčana i moždana udara prekida njezinu najplodniju i najintenzivniju slikarsku fazu, jer više ne može toliko boraviti u prirodi kao prije. Prisiljena se preseliti sestri i razdijeliti svoje mnogobrojne životinje. Umjesto slikanja sada se posvećuje pisanju, opisujući svoje djetinjstvo i brojna putovanja. Njezini zapisi privlače pozornost radijskog urednika Ire Dilwortha, koji ih uz značajne, ali i kontroverzne uredničke zahvate objavljuje 1942. godine. Uslijedit će još dvije knjige prije nego što Emily Carr premine od posljedica moždanog udara u ožujku 1945., samo dva dana prije primitka počasnog doktorata s University of British Columbia. Njezina slika The Crooked Staircase prodana je 2013. za tri i pol milijuna dolara, kao najskuplje djelo jedne kanadske autorice.
Emily Carr kompleksna je ličnost koja današnjoj kulturnoj publici pruža priliku za poistovjećivanje zbog svoje nepokolebljivosti pred nedaćama i neuobičajenog životnog puta koji je toliko odudarao od društvenih očekivanja nametnutih ženama njezina vremena. Priča o uspjehu koji je unatoč svemu dočekala u kasnijoj fazi života intrigantna je usprkos, ili možda baš zahvaljujući, prijeporima oko njezine aproprijacije umjetnosti autohtonih kanadskih naroda te nastavlja privlačiti proučavatelje i nove obožavatelje.
Izvori:
