Objavljeno

Emily Carr – umjetnica između ambicija i izolacije

Ilustracija: Anja Sušanj

Emily Carr jedna je od najpoznatijih ličnosti kanadske umjetnosti. Njezini osebujni, gotovo psihodelični pejzaži nerijetko se uspoređuju s Van Goghovima, a brojni memoarski zapisi toliko su čitani da od sredine dvadesetog stoljeća ne izlaze iz tiska.

No, ta slikarica i spisateljica dugo je čekala afirmaciju. Većinu života provela je na marginama kulturnih i umjetničkih tokova, ambicija osujećenih siromaštvom, prisiljena zarađivati za život poslovima koji je nisu ispunjavali ni intelektualno ni emocionalno, u okolini koja je njezin nekonvencionalan životni stil smatrala u najmanju ruku ekscentričnim.

Rođena je 13. prosinca 1871. u Victoriji u zapadnoj kanadskoj pokrajini Britanska Kolumbija. Već je samo ime mjesta njezinog rođenja znakovito, budući da je otac Richard, Englez koji je imetak stekao tijekom kalifornijske zlatne groznice 1849., u Kanadu došao upravo kako bi svojih pet kćeri i jedinog preživjelog od četvorice sinova mogao odgajati u skladu s britanskim običajima. Oni su uključivali i strogu prezbiterijansku religioznost, koja odmalena nije odgovarala neobuzdanom temperamentu njegove najmlađe kćeri. Emily je voljela prirodu i životinje, radije se penjala po drveću nego sjedila za knjigom, pa iako se u djetinjstvu bolje slagala s ocem nego s krhkom i boležljivom majkom, tijekom adolescencije u njegovim se očima od miljenice pretvorila u problem.

Oboje roditelja umrlo joj je u razmaku od dvije godine dok je ona bila tinejdžerica, a briga o obitelji pala je na pleća najstarije sestre Edith, s kojom je Emily također bila u napetim odnosima.

Emily Carr sa svojim ljubimcima, majmunom i psom

S osamnaest godina, dijelom i kako bi se oslobodila obiteljski nametnutih ograničenja, Emily odlazi u San Francisco studirati slikarstvo. U slikanju otkriva svoj poziv, pa premda njezini radovi iz tog razdoblja – konvencionalno realistični akvareli šumskih pejzaža naslikani uglavnom u pastelnim bojama – još uvijek nisu ni po čemu osobiti, oni već tada daju naznake njezinih budućih umjetničkih preokupacija i predstavljaju začetke njezine stvaralačke samosvijesti.

Međutim, financijski razlozi prisiljavaju je na prekid studija i povratak kući nakon svega tri godine, pa je prisiljena uzdržavati se dajući satove crtanja. U tom razdoblju odlazi u posjet sestri koja se bavi misionarskim radom među narodom Nuu-chah-nulth na sjeverozapadnoj obali Kanade, te se oduševljava lokalnom narodnom umjetnošću. U svoje radove od tog će trenutka uključivati motive totemskih stupova, autohtonih naselja i kamenih ptica. Koliko je za nju značajno bilo to razdoblje svjedoči i to što će svoje prve memoarske zapise nasloviti nadimkom koji je dobila od tamošnjih ljudi: Klee Wyck, „ona koja se često smije”.

Težeći daljnjem umjetničkom razvoju, 1899. ulaže u studijsko putovanje u London, gdje pohađa Westminster School of Art. Međutim, iako u njega polaže velike profesionalne nade, kasnije će o tom pothvatu pisati kao o „neuspjelom eksperimentu”. Stvarnost života u Londonu pokazuje se drugačijom od njezinih ambicija: usprkos tome što joj boravak ondje u profesionalnom smislu donosi svijest o suvremenim kretanjima u europskoj umjetnosti, Carr se ne uspijeva prilagoditi velegradu, nedostaje joj kanadska priroda, a još važnije, kronično joj nedostaje novca. Iako upravo u  Londonu donosi konačnu odluku o potpunom posvećivanju umjetnosti  pa stoga odbija jednu bračnu ponudu („ta me veza ubijala, lišavala energije”, piše), to putovanje završava razočaranim povratkom u rodnu Victoriju nakon teške bolesti 1905. godine.

“Autumn in France”, 1911.

Kod kuće će je pak dočekati frustracije druge vrste. Iako će joj religiozne sestre uvijek predstavljati glavni emocionalni oslonac, zajednički život s njima nije bez napetosti. Emily sablažnjava okolinu svojim “skandaloznim” europskim navikama: pušenjem, kartanjem, ponekom psovkom te jahanjem u muškom sedlu umjesto postrance (kasnije će tvrditi da je prva žena koja se na to odvažila u Victoriji). Obiteljskim sukobima doprinijet će i Emilyjna ljubav prema životinjama, jer neprestano udomljava lutalice, a među njezinim ljubimcima bio je i maleni majmun po imenu Woo. Njega je rado odijevala u dječju odjeću i gradom vozila u kolicima.

Ponovno se zapošljava kao učiteljica, ovaj put u Vancouveru, a premda su njezini satovi crtanja isprva silno popularni među mladim polaznicima, s vremenom je nekonvencionalno ponašanje dovodi u sukob i s njima i s njihovim roditeljima. Kruže glasine da na nastavi puši cigarete i otresito se odnosi prema učenicima, pa oni uskoro počinju bojkotirati njezine satove-

Nastavlja proučavati umjetnost autohtonih stanovnika Kanade, posebno naroda Haida, Gitxsan i Tsimshian, držeći kako ona zaslužuje jednako divljenje poput, primjerice, megalitskih spomenika u Engleskoj.  Nastoji svojim slikama dokumentirati ono što je smatrala posljednjim ostacima umiruće kulture. „Za koju godinu ti će spomenici biti potpuno izgubljeni, a ja ih želim zabilježiti prije nego što ih progutaju magle prošlosti,” zapisala je.

Uspostavivši prijateljstva u zajednicama koje je proučavala, sebe je smatrala zagovarateljicom prava autohtonih kanadskih naroda te su neki njezini stavovi o pitanjima koja se njih tiču možda bliži današnjima nego onima uvriježenima u njezino vrijeme. Tako se, primjerice, žestoko protivila rezidencijalnim školama u kojima se sustavno zatirala autohtona kultura. Ipak, današnji kritičari, poput Marcije Crosby iz naroda Haida, ističu kako njezin stav sam po sebi proizlazi iz pozicije kolonizatorske kulture, te dovode u pitanje njezino navodno razumijevanje zajednica i  motiva koje je tako predano nastojala prikazati. Godine 2014. ta je tema preispitana prilikom izložbe na kojoj su njezina djela prikazana paralelno s artefaktima nalik onima s njezinih slika, izrazima onoga što je ona smatrala kulturama na zalasku.

“Skedans”, 1912.

Privatno u raskoraku sa svojom okolinom, a profesionalno odlučna u namjeri da se upozna s modernističkim strujanjima koje je bila naslutila u Londonu, 1910. uspijeva uštedjeti dovoljno novca za dvogodišnje studijsko putovanje u Pariz, gdje u to vrijeme djeluju umjetnici poput Matissea, Braquea i Picassa. Kako nije govorila francuski, nije uspostavila direktan kontakt s inovativnim francuskim umjetničkim krugovima, već je pohađala satove kod privatnih američkih učitelja koji su se u tim krugovima kretali. Najvažniji od njih bio je Harry Gibb, čiji postimpresionistički opus s karakterističnim jarkim bojama i sklonošću stilizaciji ostavlja snažan dojam na nju te ona upravo pod njegovim utjecajem razvija stilske karakteristike koje danas smatramo ključnima za njezin opus. „Oduševili su me njegovi pejzaži i mrtve prirode, onako sjajni, raskošni i čistih linija”, piše tada sestrama.

Napušta dosadašnji realizam i počinje se i sama služiti jarkim bojama na tragu fovizma, a iskrivljenom perspektivom nastoji evocirati emocije i dojam prostora koji prikazuje. Nakon tog plodonosnog putovanja vraća se u Kanadu s novopronađenim entuzijazmom, željna primijeniti metode koje je u Francuskoj naučila na zavičajnim motivima Britanske Kolumbije, šumama, liticama, totemima, te se smatra da je upravo ona donijela fovizam u Kanadu. No, lokalna umjetnička publika nije bila spremna na njezine inovacije. Najprije joj propada atelje u Vancouveru, a zatim zbog financijske krize njezina djela bivaju odbijena s planirane izložbe 1913. s obrazloženjem da su „previše šarena”.

Razočarana nemogućnošću da se uzdržava umjetničkim radom, a ne želeći se vratiti podučavanju, Emily Carr stoga ulaže posljednje novce u kupnju kuće koju preuređuje i u njoj otvara pansion. Sljedećih 15 godina gotovo potpuno će zanemariti umjetnički poziv radi čistog preživljavanja. Prima goste, čisti im i kuha, a kako se oduvijek teško prilagođava drugima, oni su za nju i čest izvor frustracije, kao što će kasnije opisati u knjizi The House of All Sorts. Prihode dopunjava uzgojem pasa i prodajom keramike ukrašene tradicionalnim uzorcima iz autohtone umjetnosti (premda si i sama predbacuje kulturnu aproprijaciju) te se oslanja na hranu koju uzgaja u vlastitom vrtu. Unatoč tome, financijski ponekad toliko loše stoji da je primorana spavati u šatoru na otvorenom kako bi što više iskoristila kapacitete kuće. Osjeća se odvojenom od svoje životne svrhe, pa kasnije piše: „Onaj je umjetnički dio mene žeđao. Osjećala sam kako mi slike šapuću: Vrati se svome pravom pozivu!

“Odds and Ends”, 1939.

Proći će još petnaestak godina takvog života prije nego što Emily Carr dočeka tako željeno umjetničko priznanje, u 57. godini života. U određenoj ga mjeri može zahvaliti rastućem samopouzdanju autohtonih zajednica i njihovih nastojanja za samoodređenjem, koji dovode do povećanog interesa kulturnih elita za njihovom umjetnošću.

Naime, National Gallery of Canada 1927. organizira izložbu autohtone umjetnosti, a radovi Emily Carr zapinju za oko kustosima. Izabiru za izložbu tridesetak njezinih radova i pozivaju Carr da prisustvuje njezinu otvorenju u Ottawi. Ondje upoznaje Lawrena Harrisa i tada vodeću grupu kanadskih umjetnika, The Group of Seven, koji su težili stvaranju novog, tipično kanadskog likovnog izričaja. Emily Carr poistovjećuje se s tim ciljem, a oni je prihvaćaju kao sebi ravnu i time okončavaju njezinu dugu kreativnu izolaciju.

Tu započinje stvaralački najplodnije i najoriginalnije razdoblje njezinog života. Ponovno posjećuje naselja Haida i drugih naroda, a premda i dalje prikazuje njihovu umjetnost u svojim djelima, ovaj put joj ti motivi služe kao sredstvo izražavanja svog unutarnjeg svijeta. Njezini stilizirani pejzaži ipak nikad nisu do kraja apstraktni jer, kako će kasnije napisati: „Previše volim zemlju i njezine drage oblike, njezinu gustoću i bujnost, njezine sokove”. U tom novom, odvažnijem stilu prerađuje i neka starija djela, pa tada nastaju njezina remek djela kao što su Gavran, Crkva u selu Yuquot i Blunden Harbour, koju slika na temelju fotografije. Nakon nekog vremena se na Harrisov nagovor posvećuje isključivo slikanju prirode, a on je upoznaje i s teozofijom, u kojoj uspijeva uskladiti svoja duhovna traganja s nepovjerenjem prema institucionalnoj religiji i ljubavlju prema prirodi.

Na svojim slikarskim putovanjima često odlazi u područja izvan dosega civilizacije, putuje kanuom i probija se kroz divlju prirodu te noći na otvorenom, u napuštenim nastambama ili u šarenoj prikolici koju naziva The Elephant. Takav se avanturizam smatrao prihvatljivim za muške umjetnike tog vremena, no bio je neuobičajen za umjetnice, stoga privlači pozornost šire javnosti. Njezini radovi, koji u kasnijim fazama odražavaju rastuću tjeskobu zbog sve izraženije industrijalizacije Kanade i postepenog nestanka nedirnutih krajolika postaju sve popularniji, pa izlaže čak i u Americi, gdje upoznaje Georgiju O’Keeffe. Ipak, financijski problemi još je uvijek muče, pa radi štednje eksperimentira s tehnikama i, primjerice, uljane boje miješala s bojom za zidove razrijeđenom benzinom.

Spomenik Emily Carr u Victoriji (foto: Jasperdo/Flickr)

No, već 1937. prvi u nizu od četiri srčana i moždana udara prekida njezinu najplodniju i najintenzivniju slikarsku fazu, jer više ne može toliko boraviti u prirodi kao prije. Prisiljena se preseliti sestri i razdijeliti svoje mnogobrojne životinje. Umjesto slikanja sada se posvećuje pisanju, opisujući svoje djetinjstvo i brojna putovanja. Njezini zapisi privlače pozornost radijskog urednika Ire Dilwortha, koji ih uz značajne, ali i kontroverzne uredničke zahvate objavljuje 1942. godine. Uslijedit će još dvije knjige prije nego što Emily Carr premine od posljedica moždanog udara u ožujku 1945., samo dva dana prije primitka počasnog doktorata s University of British Columbia. Njezina slika The Crooked Staircase prodana je 2013. za tri i pol milijuna dolara, kao najskuplje djelo jedne kanadske autorice.

Emily Carr kompleksna je ličnost koja današnjoj kulturnoj publici pruža priliku za poistovjećivanje zbog svoje nepokolebljivosti pred nedaćama i neuobičajenog životnog puta koji je toliko odudarao od društvenih očekivanja nametnutih ženama njezina vremena. Priča o uspjehu koji je unatoč svemu dočekala u kasnijoj fazi života intrigantna je usprkos, ili možda baš zahvaljujući, prijeporima oko njezine aproprijacije umjetnosti autohtonih kanadskih naroda te nastavlja privlačiti proučavatelje i nove obožavatelje.

Izvori:

Encyclopedia – Emily Carr

Vancouver Artgallery

The Canadian Encyclopedia

Marilyn Baker: Reconsidering Emily Carr

A Woman of All Sorts: The Life and Times of Emily Carr 


Povezano