Ivana Tomljenović Meller bila je fotografkinja, dizajnerica i nastavnica likovne kulture, školovana na Odjelu za fotografiju njemačkog Bauhausu, koja se svojom umjetnošću i progresivnim političkim stajalištima odupirala ondašnjim desničarskim političkim valovima i diktaturi u Jugoslaviji.
Ivana Tomljenović, udana Meller, rođena je u Zagrebu 2. rujna 1906. godine. Svoje umjetničko školovanje najprije započinje na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je diplomirala u klasi profesora Ljube Babića. Netom što je diplomirala, odlazi s umjetnicom Marijom Baranjaj u Beč na Visoku školu za umjetni obrt.
Godine 1929., inspirirana predavanjem ravnatelja Bauhausa, Hannesa Mayera, odlučuje se upisati na Bauhaus u Dessauu. Tamo pod vodstvom umjetnika Josefa Albersa započinje svoj pripremni tečaj za školu iste 1929. godine u jesen. Pri dolasku obnavlja prijateljstvo s hrvatskom dizajnericom Otti Berger, koja također pohađa Bauhaus, i upoznaje arhitekta Selmana Selmanagića, koji je u isto vrijeme kad i ona krenuo na školovanje na Bauhausu.
Tomljenović Meller nakon dolaska u Dessau prigrljuje ljevičarske ideje škole te postaje službenom članicom Komunističke partije Njemačke. Zbog vodstva Meyera, koji je u svom mandatu zastupao demokratske vrednote i školu gradio na temeljima ljevičarske politike, odupirući se sve snažnijem porastu nacionalizma u Vajmarskoj republici, nije bilo začudno što je i svoje studentice i studente nagnao da prigrle vrijednosti škole.
Na pripremnom je tečaju Tomljenović Meller imala mogućnost da se upozna s osnovnim karakteristikama različitih materijala pa tako eksperimentira s papirom, škaricama, komadima metala ili metalne folije, žicom i tekstilom. Nakon što bi ona i ostale studentice i studenti iz navedenih materijala napravili rad, slijedila je diskusija koju je vodio Albers i koja im je pomagala da razumiju svojstva samih materijala.
Tomljenović Meller također je imala priliku izlagati na završnoj izložbi studentskih radova. Prema rekonstrukciji s fotografija iz vremena njenog školovanja, to su bile konstrukcije od žice i kugla sastavljena od kartonske plohe na koju je postavljena bila stepeničasta konstrukcija od valovite ljepljenke te je uz navedeno izložila i nekoliko fotografija i plakata.
Nakon uspješno položenog pripremnog tečaja, odlučuje se upisati na Odjel za fotografiju koji je tada vodio Walter Peterhans. Njeni su fotografski radovi u periodu od 1929. do 1931. godine ocrtavali sve eksperimentalne principe Bauhausa, a to su za fotografiju bile karakteristike poput kontrasta svjetla i sjene, dvostruke ekspozicije, igranja s negativima te odabir donjeg rakursa kao preferiranog kuta snimanja. Također se okušala u tehnikama fotomontaže i fotokolaža.
Osim navedenog, značajno za njen fotografski opus s Bauhausa bilo je i to što je na njenim fotografijama bio vidljiv manjak režije. Fotografije je brzo okidala pa su se pritom namjerno isticale njene izvedbene greške prilikom fotografiranja. Teme kojima se bavila bile su socijalne tematike – pred njenim objektivom nalazile su se njene kolegice i kolege iz škole, fotografirala je tematske zabave poput Festivala brade, nosa i srca i Bijelog festivala na kojima su se pojavljivali kostimirani predavači. Pred svoj objektiv postavljala je i druge studentice Bauhausa, koje su nakon pripremnog tečaja upućivane na radionice tekstila, keramike i tipografije na kojima su često dominirale žene. U tom smislu, svjesnim odabirom školovanja u medijima fotografije i dizajna Tomljenović Meller prkosila je uvriježenim normama koje su se tada nametale umjetnicama u nastajanju.
Jedan od prvih dizajnerskih radova u kojima se okušala u tipografiji bile su vježbe s radionica za tisak i reklame grafičkog dizajnera Herberta Bayera. Radilo se o nizu vježbi i varijacija za kavu brenda Meinl koje je oblikovala u karakterističkom bauhausovskom gornjem rakursu.
Početkom 1930. godine, nakon posjeta izložbi jugoslavenskih komunista u emigraciji na Kurfürstendammu u iznajmljenom stanu njemačkog pisca, izdavača, glazbenika i galerista Herwartha Waldena, Tomljenović Meller izrađuje fotomontažu za omot brošure Diktatura u Jugoslaviji – dokumenti, činjenice (njem. Diktatur in Jugoslawien – Dokumente, Tatsachen). Svoj rad je načinila od dokumentarnih fotografija koje je prikupila partijska ilegala nakon što je uvedena diktatura kralja Aleksandra u Jugoslaviji.
Zbog ilegalnog djelovanja i političke situacije, rad na spomenutoj fotomontaži dugo je ostao anoniman. Naslovnica, nastala povodom uvođenja Šestosiječanjske diktature i ubojstva njenih protivnika Nikole Hećimovića i Đure Đakovića, prikazivala je kralja patuljastog uzrasta koji je gazio beživotno tijelo revolucionara. Nadahnuće za dizajn naslovnice može se pronaći u politički angažiranim fotomontažama umjetnika Johna Heartfielda, kojeg je umjetnica navodno imala prilike upoznati na jednom od svojih putovanja iz Dessaua za Berlin 1930. godine, kada je Heartfield radio scenografiju za predstavu Tai Yang erwacht redatelja Friedricha Wolfa u berlinskom kazalištu Wallner.
Jedno od značajnijih djela koje je umjetnica proizvela je predložak za plakat Udruge metalskih radnika Njemačke (njem. Deutscher Metallarbeiter Verband) koji je kompozicijski bio nešto složeniji u usporedbi s njenim prijašnjim radovima. Od radova koje je Tomljenović Meller također producirala za vrijeme školovanja na Bauhausu ističe se kratkometražni dokumentarno-eksperimentalni film snimljen u Dessauu 1930. godine. Snimljen kamerom Pathé, ovaj film je prikazivao niz kratkih kadrova koji su u fokusu imali lica studentica i studenata Bauhausa za vrijeme dokolice. Važnost rada je u tomu što je to jedini struci poznati sačuvani filmski rad koji je nastao na Bauhausu.
Pod snažnim pritiskom desnice i internih neslaganja oko vodstva škole, 1930. godine Meyer daje ostavku s mjesta ravnatelja i vodstvo škole preuzima arhitekt Mies van der Rohe. Time ponukana odlazi i Tomljenović Meller koja se prethodno protivila Meyerovom coup de grâce koji je uključivao izbacivanje aktivnih ljevičarskih studentica i studenata da bi udovoljio desničarskim strujanjima.
Ona odlazi u Berlin gdje radi nekoliko plakata za filmove, no zbog manjka stalnog angažmana primorana je odseliti najprije u Pariz 1931. pa zatim u Prag 1933. godine. U Pragu upoznaje i nedugo zatim se udaje za ravnatelja tvrtke ROTA Pohybliva reklama, Alfreda Mellera. S obzirom na to da je Mellerova tvrtka proizvodila mehaničke naprave za pokretne reklame, Tomljenović je odlučila suprugu pomoći u osmišljavanju dizajnerskih rješenja za izloge trgovina, proizvodeći tako jedinstvene luminokinetičke aranžmane. Ona se 1935. godine vraća u Jugoslaviju, gdje najprije u Beogradu, a onda u Zagrebu predaje crtanje u srednjim školama. Radit će kao profesorica sve do mirovine 1962. godine.
Zanimljivo je spomenuti da je bila i svestrana sportašica: bavila se atletikom, hazenom, skijanjem i tenisom, a 1927. položila je sudački ispit, postavši time jedina hazenaška sutkinja u Jugoslaviji. Sudjelovala je i na prvoj košarkaškoj utakmici 1929. na kojoj su nastupile dvije ženske ekipe zagrebačkih hazenašica. Za vrijeme života u Beču i Berlinu igrala je u lokalnim rukometnim klubovima.
Ivana Tomljenović Meller ostaje nam u sjećanju ne samo radi toga što je među rijetkim Hrvaticama imala priliku raditi i stvarati na renomiranom Bauhausu, već i po tomu što je svojim politički angažiranim umjetničkim djelovanjem ostavila utisak na mnoge čiji su glasovi zbog političkog režima ostali utišani. Također je svojim pedagoškim radom obilježila mnoge generacije učenica i učenika, koje je potaknula da se i sami jednog dana bave umjetnošću.
Preminula je u Zagrebu 30. kolovoza 1988.
Popis literature
- Ivana Tomljenović Meller, Dizajnerice
- Ivana Tomljenović Meller, Baunet
- “Ivana Tomljenović Meller: Život kakav nalazimo u filmovima i uzbudljivim romanima“, Jutarnji list, 5.5.2015.
- Mehulić, Leila, Predgovor za izložbu Bauhaus Ivane Tomljenović Meller. Radnička galerija, Zagreb, 2013.
- Koščević, Želimir, „Jugoslavenski studenti Bauhausa,“ Život umjetnosti: časopis o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi. 39/1, 1985.
Tekst je objavljen uz financijsku podršku Zaklade “Kultura nova”. Mišljenja izražena u ovom tekstu odražavaju isključivo mišljenja autora/ice i ne izražavaju nužno stajališe Zaklade “Kultura nova”.
