“Ti si, Cato, plod sa škrte zemlje … Tvoje je tlo oporo, suho, suro, kao bilje koje raste uz more: tek ako ga smrviš, raspe se miris; zagrizeš li ga, osjetit ćeš među zubima gorčinu i slast…”*
Cata Dujšin Ribar (1897. – 1994.) je slikarica i pjesnikinja čija se karijera protegnula kroz impresivnih sedam desetljeća. U dugom stvaralačkom vijeku zaokupljale su je teme portreta, pejzaža i mrtve prirode. Njezin slikarski rukopis prepoznatljiv je po vedutama rodne Dalmacije, koje je predstavila na domaćim i međunarodnim izložbama diljem svijeta.
Cata (Katarina) Dujšin Ribar rođena je u Trogiru 17. listopada 1897. godine u staroj i uglednoj trogirskoj obitelji Gattin kao peto dijete od šestero braće i dvije sestre. Otac Vjekoslav bio je carinski službenik, a majka Giustina djelatnica u pošti. Obitelj se seli iz Trogira u Boku kotorsku već sljedeće godine, gdje je otac po službenoj dužnosti premješten. Ondje je Cata završila tri razreda Trgovačke akademije. Baku je posjećivala u Trogiru, a u rodnom gradu za koji će ostati vezana čitav život pohađala je 1. i 4. razred osnovne škole.
Zbog Prvog svjetskog rata Catina obitelj vraća se u Trogir, gdje nastaje njezin prvi pejzaž pod nazivom Pantan (1914). U Trogiru će se zadržati godinu dana. Potom se s obitelji seli u Split gdje pohađa Obrtničku školu. Nastavnik crtanja bio joj je splitski slikar Emanuel Vidović, dok kod Svitoslava Mihaela Peruzzija uči modeliranje. Na Vidovićev poticaj 1917. godine upisuje studij slikarstva na zagrebačkoj Višoj umjetničkoj školi, kasnije Akademiji likovnih umjetnosti. Slikarsko usavršavanje nastavlja na Akademiji pod mentorstvom Ljube Babića, Otona Ivekovića, Mencija Klementa Crnčića, Roberta Frangeša Mihanovića i drugih.
Studij prekida 1922. godine zbog bolesti, ali će svoje obrazovanje nastaviti 1924. i 1925. godine privatnim podukama kod slikara Vladimira Becića. U djelima iz dvadesetih primjećuje se njegov utjecaj, koji obilježava suptilna karakterizacija likova, čvrsta modelacija i kompaktna paleta, što je vidljivo u slikama poput Dva dječaka (1923.), Autoportret s crvenim rupcem (1925.) i Portret Dubravka Dujšina (1927).
Radila je kao samostalna restauratorica u Galeriji umjetnina u Splitu. Kako bi dodatno zaradila, bavila se i slikanjem na svili. Putuje u London i Pariz, gdje proučava i kopira stare majstore, uči o restauraciji, istovremeno razrađujući svoj slikarski izričaj.
Godine 1919. u Splitu upoznaje glumca, redatelja i kazališnog pedagoga Dubravka Dujšina. Nakon vjenčanja sele se u Zagreb na Marulićev trg u atelje koji im je ustupio slikar Stojan Aralica. Dvadesete godine u Zagrebu obilježene su druženjem s protagonistima kulturnog života i intelektualcima kao što su Ivan Goran Kovačić, Bela i Miroslav Krleža, August Cesarac i drugi. U tom je ateljeu Cata u travnju 1927. godine otvorila prvu samostalnu izložbu, koju će iste godine postaviti i u Salonu Galić u Splitu. Izložila je tridesetak ulja, akvarela i crteža. Iako još pod Becićevim utjecajem, Cata se već tada pokazala kao individualna slikarska sudbina izvan aktualnih trendova.
Međuratno razdoblje bilo je plodonosno i sretno za oboje umjetnika. Dubravko je slavan i omiljen glumac, kratko vrijeme (1937.-1938.) i ravnatelj Drame HNK-a, a Cata je priznata i cijenjena slikarica, vrsna portretistica, što dokazuje i izbor za uglednu kritičku izložbu Pola vijeka hrvatske umjetnosti (Zagreb, 1938./39.) na kojoj je predstavljena s pet djela. Izložba u Salonu Ulrich (1935.) najznačajnija je i najpotpunija prezentacija djela ove slikarice u razdoblju između dva rata. Nakon još nekoliko značajnih izložbi na domaćem terenu, uslijedila je i prva međunarodna izložba 1936. godine u The Cooling Galleries LTD. u Londonu pod nazivom The Dalmatian Coast Paintings.
Cata je na godišnjoj sjednici Kluba likovnih umjetnica† 1929. godine izabrana za drugu pomoćnicu tajnice te je po prvi put izlagala s Klubom u listopadu 1930. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.
U tom periodu ona postupno omekšava i rasvjetljuje svoju paletu i njezino slikarstvo dobiva lirsku komponentu s natruhama ekspresionizma, primjerice u Jutru u Trogiru (1934.), Gorskom kotaru (1935.) i Aktu (1938.). Slika Crveni krov (1945.) označit će prevagu ekspresionizma u njenu slikarstvu.
Zbog lijeve političke orijentacije i sumnje za suradnju s partizanima, Cata i Dubravko su više puta bili privedeni. Dubravko naglo umire od srčanog udara 1947. godine. Godine 1948. Cata je pozvana u Beograd da naslika portret Josipa Broza Tita i dr. Ivana Ribara. Između nje i Ribara razvilo se prijateljstvo koje je postupno preraslo u ljubav, koju su i zaključili brakom 1952. godine. Uvijek je isticala kako ih je zbližila tuga. Cata je tugovala zbog gubitka supruga, a Ribar zbog smrti dvojice sinova i supruge.
Nastavlja izlagati 1950. godine i održava samostalne izložbe u Beogradu i Zagrebu, ali i u inozemstvu. Osim pejzaža, na izložbama je u New Yorku i Washingtonu 1957. godine predstavljeno je i nekoliko portreta, od kojih je zapaženiji bio onaj operne pjevačice Zinke Kunc, slikan po narudžbi Metropolitan Opere. Američke izložbe ostvarile su značajan uspjeh, a većinu slika je i prodala. The Sunday Star pohvalio je izložbu u Washingtonu sljedećim riječima:
“Romantična i lijepa dalmatinska obala je osnovna tema ove izložbe, darovite Cate Dujšin… Ona slika ponešto tradicionalno u odnosu na moderno slikarstvo, ali i vrlo jednostavno… Ona slika fasade palača, mnoge od njih izgorjele u ratu, prekrasne panorame i pejsaže, s malim selima kao draguljima u dnu brda, s pitoresknim malim gradovima što se zrcale u vodi… Slike daju dojam dobrog kvaliteta, solidnog iskustva i općenito široke kulture…”.
Catin opus karakteriziraju dalmatinske vedute i bokeljski pejzaži, a jedan od omiljenih motiva je maslina, koja će se često pojavljivati u ekspresionističkoj maniri, zgrčena u pokretu, raspucale kore. Osim toga, u ulju je slikala i brojne portrete i autoportrete u kojima je zabilježena njezina markantna osobnost. Doživjeti osobu u razgovoru prije portretiranja Cata je isticala kao potrebu i pravilo prije samog čina slikanja. Na istaknutom su mjestu portreti njenih muževa Dubravka Dujšina i Ivana Ribara te omiljenih pjesnika Lorce i Njegoša.
Njezinu relativnu nepoznatost danas možemo djelomično pripisati njenom ustrajanju na realizmu u vrijeme najvažnijih avangardnih pokreta. Jedna od najboljih poznavateljica Catina slikarstva Magda Weltrusky organizirala je retrospektivnu izložbu 1977. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, kada je predstavljen presjek njezina rada u pedeset godina:
„Pred nespekulativnim slikarstvom Cate Dujšin-Ribar gotovo da su bespredmetne sve diskusije o modernom i nemodernom u umjetnosti. Ostaje mjerljiv samo odnos dviju snaga svijeta: čovjeka i njegova vječnog izazova – prirode. U toj izravnoj konfrontaciji leži pravi smisao njezina slikarstva.“
Iako je prvu pjesmu objavila kao osamnaestogodišnjakinja u Novom dobu, Cata je velik dio života posvetila slikarstvu i svoje zbirke pjesama objavljuje tek u kasnijoj dobi. Kao i u slikarstvu, jedan od značajnijih motiva u njezinoj poeziji je maslina, kao simbol čovjeka, zatim ljubav, priroda, čempresi, hridi, agave, kiše, more i ptice.
Prva zbirka pjesama Rastanci bez rastanka objavljena je 1971. godine. Četiri godine nakon uslijedila je zbirka pod nazivom Iz kamene jeke, čiji je urednik bio Jure Kaštelan i koja obuhvaća poemu Noć tamna je moja. Godine 1983. izlazi treća zbirka Catina lirika, a 1992. godine, povodom Catinog 95. rođendana i 75. godine umjetničkog djelovanja, objavljena je zbirka pjesama Moj dom. Radi se o njezinoj posljednjoj zbirci u kojoj je izbor pjesama napravio Dragutin Tadijanović. Tim povodom Ivo Frangeš naglašava: „Sav je Catin pjesničko-slikarski svijet čovjeku zavjetovan i čovjekom prodahnut: čovjek, njegov krajolik i njegova ruka, trajan su, neraskidiv splet snaga koje se odupiru nasilju odlaska, rastanka, poraza.“ Vidljivo je to, primjerice, u pjesmi Tišina:
Tišinu pobožno čekam
– i iz mene / raste cvijet.
Duboko udahnem
– tišina progovara.
Dragocjeno je kamenje
u njedrima zemlje.
.
Ulazim u dubinu,
trgam iz sebe
– boje i riječi.
Preminula je 8. rujna 1994. godine, u svom stanu u Demetrovoj 3, u 97. godini života. Pokopana je na Mirogoju zajedno s prvim suprugom Dubravkom Dujšinom, a na nadgrobnom spomeniku stoji njezin stih: Ne boj se visina, sa mnom blistavi su vrhunci.
Cata je darovala zbirku slika, umjetničkih predmeta, knjiga, arhivsku građu i cjelokupni inventar stana u Demetrovoj 3 Gradu Zagrebu 1976. godine. Danas se na toj adresi nalazi Memorijalna zbirka dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin-Ribar. Uz to, Cata je jedna od prvih pokretačica nastojanja oko revitalizacije spomeničke baštine Trogira. Rodnom Trogiru 1978. godine darovala je dio svog likovnog opusa koji se danas čuva u Galeriji Cate Dujšin-Ribar.
Korištena literatura:
- Josip Depolo, Cata Dujšin Ribar, Zagreb: Nacionalna i sveučilišna biblioteka i “Znanje”, 1988.
- N. Š., “Dalmatian Coast”, u: Čovjek i prostor, Zagreb, 5/1958., (15. IV.)
- Cata Dujšin Ribar, Moj dom: izabrane pjesme, Zagreb: Školska knjiga, 1992.
- Cata Dujšin Ribar, Hrvatski biografski leksikon.
- Mirela Duvnjak, Cata Dujšin Ribar – Uvijek sam išla iz sebe i za sobom.
Zahvaljujemo Dunji Nekić na ispravku podataka vezanih uz Klub likovnih umjetnica.
- *Jedan španjolski pjesnik, citirao S. Reljić u pogovoru zbirke Cate Dujšin Ribar “Iz kamene jeke” (1975.)
- †KLU bio je prvo udruženje likovnih umjetnica ovim prostorima. Osnovan je 1927. po uzoru na londonski Women’s International Art Club, a njegove pokretačice bile su Nasta Rojc i Lina Crnčić-Virant.
