Slikarica, crtačica i akvarelistica Slava Raškaj (Friderica Slavomira Olga Raškaj) rođena je 2. siječnja 1877. godine u dobrostojeću ozaljsku pravničku obitelj, u kojoj je jedino majka Olga imala senzibilitet za umjetnost. To Slavu nije spriječilo da samoinicijativno, bez ikakvih dodatnih poduka, krene crtati od ranih nogu. Iako je i njena sestra Paula s vremena na vrijeme ponešto znala nacrtati, Slavi je umjetnost bio njen jezik – naime, rođena je gluhonijema i umjetnost je koristila kao svojevrstan način komunikacije s okolinom, koju kao da je upijala kroz svoje crteže.
Slavi talent za umjetnost otkriven je prilično rano, što joj omogućuje boravak na Zavodu za gluhonijemu djecu u Beču, gdje pod mentorstvom profesora crtanja od 1885. do 1893. usavršava svoju likovnu tehniku, baveći se izradom sitnih crteža i izrađivanjem vinjeta. Karakteristični radovi za njeno najranije stvaralačko doba u Beču su Oklop i oružje I, II i Profil viteza. U bečkom Zavodu, profesorima crtanja bilo je važno da djecu s crtačkim sposobnostima nauče tehniku sastavljanja vinjeta, što im kasnije može služiti kao alat za oblikovanje vlastitih crtačkih radova, a to je zasigurno i Slavi dalo dobre temelje za daljnji rad.
Nakon kratkog povratka u rodni Ozalj u proljeće 1893. godine, slikarica se vratila i svojim prvotnim motivima koje je pronalazila u okruženju prirode, crtajući primarno studije biljaka poput maslačka, mlječike, šumarice i bijele koprive. U nekoliko navrata zabilježeni su i crteži insekata poput leptira i jelenjaka, za koje je u pravilu koristila olovku i ponekad akvarel. U tom periodu izrađuje i svoje prve slike pejzaža pod imenom Djevojčica sa psom u šumi i Kupa kod Ozlja koji su, unatoč rudimentarnom upotrebom akvarelne tehnike uz prevelike poteze gvaša, sadržali osebujnost umjetničinih karakteristika i sadržali posebnu psihološku notu.
Uočavajući talent slikarice, ozaljski učitelj Ivan Otoić-Muha je nagovara da upiše tečaj za umjetničko-obrtno crtanje u Zagrebu 1893. godine. Ta prekretnica u životu omogućava joj daljnje razvijanje slikarskih tehnika pod mentorskim okriljem Bele Čikoša Sesije, slikara kojem su kanon i formula bili u prvom planu i koji je najveću važnost pridavao prikazivanju motiva. Pod utjecajem takvog, pomalo konzervativnog, svjetonazora prema umjetnosti i velikog priljeva akademizma, Raškaj je u salonu Lenke Muha stvarala slike obilježene motivom mrtve prirode, tamnih paleta boja, gvaširanih akvarela i ondašnjih nekonvencionalnih predmeta i bića poput kombinacije motiva lepeze uz jastoga, srebrne škrinjice za nakit i morske zvijezde. U njenim umjetničkim ostvarenjima iz razdoblja tutorstva Čikoša Sesije bilježi se napredak u preciznosti, ali i istančan tonalitet i začarani doživljaj atmosfere.
Unatoč utjecaju akademskog slikanja, Raškaj zadržava svoju karakterističnu osvijetljenost u radovima; crne tonove najprije zamjenjuje ljubičastim, a kasnije i srebrnasto-sivim tonovima. Slikaričin stil iz tog razdoblja najbolje obilježuju njeni radovi pod imenom Mrtva priroda sa starom knjigom i svijećom i Mrtva priroda s morskom zvijezdom. Boraveći u Čikoševom ateljeu, Slava pronalazi njegove akvarele i slike starih hrvatskih gradina nastalih u svrhu izložbe iz 1896. godine u Budimpešti. Upravo ti Čikoševi radovi bili su obilježeni upotrebom čistih kromatskih boja i svjetlinom sunca, a rađeni su u plein airu poput krokija.
Pronalaskom Čikoševih ranijih radova Raškaj je ujedno pronašla novu inspiraciju. Tada započinje njezino rasvjetljivanje tonova boja koje je vidljivo, primjerice, u radu Mrtva priroda s jabukama, čija je podloga u bijelim i ružičastim tonovima, te akvarelima Suncokret, Servis za liker, Risnjak i Potočnice. Zamijenivši Čikoševu karakterističnu tamnu pozadinu, umjetnica na svojim slikama preferira svijetle pozadine koje obilježavaju zrak i vodu, razvijajući tako novu slikarsku metodu i vlastiti stil. Iz sobe svog slikarskog ateljea, koji je danas dio Akademije likovne umjetnosti, ona slika danas prepoznatljive akvarele cvijeća, a u to vrijeme također nastaju i Portret gluhonijeme djevojčice te vrlo vjerojatno i njen autoportret iz 1898. godine. Iste te stvaralački plodne 1898. godine izlaže i na prestižnoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, kao i u Moskvi i Sankt Petersburgu, dok svoje radove inspirirane poetskim japanskim crtežima šalje i časopisu Vienac.
Godina 1898. važna je u Slavinu životu i po tomu što se sve više približavala mentalnom sklopu prave akvarelistice. Iz tog razdoblja, jedno od glavnih obilježja njenih slika bila je, prema riječima Branke Stergar, „ispranost crteža u vizualnosti boja“, a bilo je moguće prepoznati i strukturu slike koju je odlikovao pravi omjer vode i pigmenta u akvarelu. Djela iz te plodne ozaljske faze (npr. Servis za kavu, Servis za čaj i Djeca u seljačkoj sobi) su također obilježena jedinstvenom atmosferom, zbog čega su, uz ostale navedene karakteristike, smatrana reprezentativnim primjercima njenog opusa.
U to doba smiješi joj se i prilika za kolaboraciju s njenim mentorom Čikošem na oslikavanju panoa Svjetske izložbe u Parizu, a nedugo zatim dobiva priliku ponovno izlagati s Društvom hrvatskih umjetnika te na L’Exposition Austro-Hongroise u Moskvi i Sankt Petersburgu. Potpuno ovladavanje akvarelom nastupa nakon zadnjeg povratka u Ozalj 1899. godine. Tada u njenoj pozadini transparentnost postaje dominantnim elementom; u radovima modulira tonskom nijansiranošću; njen zaštiti znak postaje duktus kista akvarelom, a naposljetku počinje slikati i u atmosferskoj perspektivi. Više se ne zadržava na malim formatima, već odabire veće formate koristeći pravi crtaći papir pogodan za tehniku akvarela i slikajući u plein airu. Takav novorazvijeni stil koristi na slikama Rano proljeće, Zimski pejzaž, Stablo u snijegu i Proljeće na Ozlju.
Slikarica se na prijelomu 20. stoljeća okušala i u slikanju proslavljenih Lopoča, koristeći motive svojstvene secesiji i odlazeći do Botaničkog vrta kako bi slikala. U tom periodu potrebljavala je tipično secesijsku modro-zeleno-ljubičastu gamu i stvarala kompozicije koje vidno nemaju horizont, slikajući u valovitim oblicima i čistim linijama. Osim secesije, umjetnica eksperimentira i s pastelom, koji joj omogućuje protok sunčeve svjetline u slike. Za njezine pastele glavno obilježje je zlatno-žuta boja inspirirana Čikoševim radovima za izložbu u Parizu 1900. godine, a obrisi likovnih elemenata na njenim radovima nestaju pod okriljem nanesenog pastela. Prostor slike je gotovo prazan i bez ikakvih trivijalnih detalja, što omogućuje slikarici da s čistom i toplom paletom boja dočara intimnost trenutka. Taj stil evidentan je na slikama kao što su Gluhonijema djevojčica, Djevojčica u crvenoj haljini, Mladi kosac i Portret brata Jurice.
Međutim, umjetničinom stvaralačkom razdoblju je došao kraj nakon kraha koji se pripisuje njenoj uznapredovanoj psihičkoj rastresenosti, što je ujedno rezultiralo i time da se povlačila u sebe i na kraju završila u psihijatrijskoj bolnici Vrapče, a kasnije u Zavodu za umobolne u Stenjevcu. U periodu lošeg psihičkog zdravlja Raškaj slika medaljone na kojima je glavna protagonistkinja misteriozna neimenovana žena (imaju nazive poput Ženu je zadesila oluja, Ženu prati crven oblak, Žena hoda proljećem i Žena u plavom). Nakon teške bitke za mentalno zdravlje te zaraze tuberkulozom, Raškaj umire 1906. godine u Zagrebu, ostavljajući iza sebe zavidan slikarski opus. Prvu samostalnu izložbu dobila je tek pedeset godina nakon smrti.
Značaj Slave Raškaj danas je vidljiv ne samo u tome što joj je bilo posvećeno nekoliko retrospektivnih izložbi (primjerice, u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu ili u Narodnom muzeju u Ozlju), nego i činjenici da Centar za odgoj i obrazovanje – koji se bavi pružanjem usluga djeci oštećena sluha, djeci s poremećajem govorno-jezične komunikacije, djeci s komunikacijskim teškoćama iz spektra autizma i pervazivnog razvojnog poremećaja te djeci s višestrukim teškoćama – nosi njezino ime i tako ovjekovječuje njen rad. Godine 2000. Hrvatska narodna banka izdala je u sklopu serije “Znamenite Hrvatice” prigodni srebrni kovani novac posvećen Slavi Raškaj. Na inicijativu prof. Vlade Jukića i prema nacrtima arhitekta Dražena Juračića, u sklopu Bolnice Vrapče od 2009. godine djeluje Galerija Slava Raškaj.
Korištena literatura:
- Kovačić, Josip et al. Slijepe ulice u životu Slave pl. Raškaj. Zagreb, Art magazin Kontura, 2019.
- Peić, Matko. Slava Raškaj. Zagreb, RO Spektar, 1985.
- Peić, Matko. Slikari naših ljudi i krajeva: Slava Raškaj i Nikola Mašić. Zagreb, Dom i svijet, 2005.
- Poklečki Stošić, Jasminka. Slava Raškaj: retrospektiva. Zagreb, Galerija Klovićevi dvori, 2008.
- Stergar, Branka. Slavka Raškaj (1877-1906): retrospektivna izložba povodom 90. obljetnice smrti slikarice. Ozalj, Narodno sveučilište – Zavičajni muzej Ozalj, 1996.
