Slobodan teren u 23 sata, skidanje za kalendar kao jedina šansa za odlazak na Svjetsko prvenstvo, uvrede, potpuni manjak ulaganja… Kako je ženama u hrvatskom sportu govore nam nogometašice, hokejašice, trenerice, sportske sutkinje i sportske novinarke.
Petak je predvečer krajem srpnja, sunce još uvijek nemilosrdno prži, a petnaestak djevojčica iz Ženskog nogometnog kluba Agram okupilo se iz svih dijelova Zagreba i okolice na nogometnom igralištu u Buzinu gdje redovno treniraju. Možda njihove vršnjakinje svoje slobodno vrijeme koriste na sasvim drugačije načine, no ove djevojčice predano treniraju nogomet četiri puta tjedno kako bi u sezoni mogle ostvarivati što bolje rezultate. Nika Petarić, Ana Bartolović, Ana Pavičić i Karla Resanović kadetkinje su koje ujedno igraju za U-17 žensku nogometnu reprezentaciju, dok su mlađe pionirke ŽNK Agram trenutno prve u 4. ligi u kojoj igraju s dječacima. Te djevojke koje neosporno ostvaruju hvalevrijedne rezultate kažu kako usprkos trudu trenera i trenerica koji rade s njima, još uvijek nemaju jednake uvjete rada kao većina njihovih muških kolega u nogometu.
„Teren na kojem igramo neravan je i nesiguran za igru, a naš klub nema dovoljno financijskih mogućnosti da nas na natjecanjima prati stručni stožer“, govori nam Ana Bartolović, dok Karla Resanović kaže da se nogometom bavi već osam godina, a započela je na igralištu s dečkima. Nogometu se odlučila ozbiljnije posvetiti nakon što joj se bratić upisao u nogometni klub. Njezin bratić, kao i većina muških sportaša, imaju puno bolje predispozicije za realizaciju svog sportskog potencijala.
Žene su prvi put na Olimpijskim igrama nastupile 1900. godine, predstavljajući Francusku, Švicarsku, Veliku Britaniju i SAD, ali su tek na Igrama u Londonu 2012., zahvaljujući pritisku Međunarodnog olimpijskog odbora, prvi put u povijesti bile na popisu svih prijavljenih zemalja, kada su konačno nastupale i sportašice iz Saudijske Arabije, Katara i Bruneja. Trideset godina ranije vrtoglavo je porastao broj žena koje su se amaterski, ali i profesionalno počele bavile sportom. Za taj su porast najvećim dijelom zaslužni pomaci na polju rodne ravnopravnosti, zahvaljujući čemu se sve veći broj žena osjećao ohrabrenima da se okušaju u sportovima u kojima su do tada imale priliku gledati većinom muške idole. Unatoč tome, regulacije koje bi im osigurale ravnopravne uvjete za bavljenje sportom još uvijek znatno kaskaju za njihovim stvarnim potrebama.
Da su žene u sportu još uvijek u nezahvalnim pozicijama dokazuje i Hrvatska, koja usprkos novijim regulacijama još uvijek ne poštuje niti zapravo mari za žene u sportu.
Svi smo čuli za uspjehe Janice Kostelić, Blanke Vlašić ili Ive Majoli, ali činjenica je da su se ove žene bavile, ili se još uvijek bave, pojedinačnim sportovima u kojima su se istaknule najvećim dijelom zahvaljujući trudu i radu koji su u njih uložile njihove obitelji. No u kakvim zapravo uvjetima treniraju i igraju sportašice koje se bave timskim sportovima i koje su prepuštene Hrvatskim sportskim savezima?
Osim što nemaju jednake uvjete za treniranje pa tako niti za natjecanja i ostvarivanje značajnijih sportskih rezultata, sportašicama je velik problem izostanak financija i sponzora, kao i medijske vidljivosti. I to je začarani krug u kojem se mnoge sportašice vrte dugi niz godina, prije nego što stave na vagu svoje karijere i privatne živote te napuste terene kako bi se mogle ostvariti na drugim poljima, kad im već nisu osigurani uvjeti za sportsku realizaciju.
Uzmimo za primjer nogomet, sport koji je popraćen diljem svijeta i čije europsko tržište vrijedi više od 22 milijarde eura. Prošlog je mjeseca većinu građana/ki Hrvatske zahvatilo sveopće nogometno ludilo, a mediji su bili preplavljeni informacijama o našim reprezentativcima, njihovim ženama, navikama, očekivanjima i nadanjima. U međuvremenu, da upitate bilo kojeg navijača da vam nabroji makar jednu hrvatsku nogometašicu, u najboljem biste slučaju prošli da se netko iz starije generacije sjeti Mace Maradone. Što se zapravo događa sa ženskim nogometom, zašto o njemu ništa ne znamo? Ženski nogometni klub Agram, primjerice, ove je godine treći put zaredom izborio prvo mjesto u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi za žene. ŽNK Agram osnovao je Željko Kurevija 2000. godine, a od tada je u njega uložio dovoljno truda, novaca i vremena da ga učini jednim od najpoželjnijih nogometnih klubova za mlade sportašice.
„Najponosniji sam na rezultat koji su cure ostvarile na prvom odigranom turniru 2000. godine. Tada su seniorke Agrama u igri protiv Dinamovih igračica izgubile 38:0, a kadetkinje 26:0. Svatko normalan nakon takvog bi rezultata odustao. Mene je držalo to što su djevojke i djevojčice nastavile predano dolaziti na treninge, a iz godine u godinu sve ih se više učlanjivalo u naš klub. Danas, 16 godina kasnije, Agram je prvi na ljestvici Prve hrvatske nogometne lige, a klub broji stotinjak aktivnih članica“, kazao je Kurevija. Međutim, usprkos strahovitom napretku kluba, pristojni uvjeti za treniranje još im uvijek nisu omogućeni. ŽNK Agram nema svoju dvoranu niti teren, a nogometašice godinama treniraju na terenima na Laništu, u Prečkom, na travnatom terenu Hokejaškog Kluba Trešnjevka ili na terenu shopping centra Supernova u Buzinu, koji je vrlo neravan i zbog toga nesiguran za igru. Ukoliko žele odigrati turnir, moraju platiti najam dvorane, za što im je Grad Zagreb ove godine dao skromne 4000 kuna.
Iako je prema dokumentu koji je Hrvatska potpisala s EU do 2015. godine sportašicama trebala biti osigurana jednaka dostupnost sportske infrastrukture, nogometašice nisu jedine koje igraju u lošim uvjetima. Zbog nedovoljnog broja odigranih utakmica, Savez hokeja na ledu ove godine nije prijavio hrvatske reprezentativke u hokeju na ledu na Svjetsko prvenstvo, koje će se održati 2017.
Djevojke koje su članice Kluba hokeja na ledu Grič već godinama treniraju u jedinim terminima koji su za njih slobodni, a to je dvaput tjedno u 23 sata. Jedna od reprezentativki, Ela Filipec, kazala nam je kako od Saveza ne dobivaju gotovo nikakvu financijsku potporu, već se same snalaze prikupljajući donacije od sponzora i zahvaljujući volonterskoj pomoći prijatelja i poznanika. Osim toga, djevojke same organiziraju treninge, a nerijetko plaćaju i putne troškove za članice reprezentacije koje nisu hrvatske državljanke, kao i za pomoćne trenere i fizioterapeute koji ih prate na natjecanjima, a koji su im nužni za uspješan nastup. Tako su prikupljajući novce za Svjetsko prvenstvo u hokeju 2014. godine dobile ponudu od Inter Carsa da snime kalendar. Nije potrebno isticati kako na njemu nisu bile prezentirane kao igračice hokeja na ledu, već su oskudno odjevene u korzetima pozirale uz automobile, tek usput držeći palice za hokej, kako bi se cijela priča mogla ‘povezati’ s hokejem. Budući da se za sva sponzorstva snalaze kako znaju i umiju, ova ih je ponuda obradovala, ali to se promijenilo nakon što je na njihov trening došla ekipa koja je ‘probrala’ djevojke koje žele na kalendaru i dala im točne upute za snimanje. Svjesne da im je to jedinstvena prilika da sakupe potreban novac, stisnule su zube i odradile snimanje na koje u drugačijim uvjetima nikada ne bi pristale. Kako kaže Ela Filipec, isprva im je bilo neugodno što će takve njihove fotografije osvanuti u medijima, ali prijatelji i obitelji su ih podržali, svjesni da je to bio jedini način da si priušte odlazak na Svjetsko prvenstvo, na koje su otišle na Island i osvojile prvo mjesto.
Zar je moguće da su golišave fotografije jedino što sportašicama može omogućiti da na Svjetskom prvenstvu predstavljaju svoju državu?
„Gledajući danas iz svoje perspektive, ne bih voljela vidjeti da je neka mlađa sportašica iz ljubavi prema svom sportu primorana naći se u situaciji u kakvoj smo se mi tada našle. Treniram hokej već 19 godina i nisam se pomaknula s crte. U posljednje vrijeme na kraju sezone potpuno izgubim volju za treniranjem. Iz Saveza nas optužuju da smo neorganizirane, ali kako da uz sve svoje studentske i poslovne obaveze pronađemo vremena za samoorganizaciju i bolje uvjete treninga kad nemamo nikakvu financijsku podršku i razumijevanje Saveza? Naši muški kolege imaju osiguranu opremu, trenirke, plaćene trenere, autobuse, a mi se za sve snalazimo same. Ove smo godine prvi put od Saveza dobile trenirke“, rekla je Filipec.
Nakon 19 godina treniranja hokeja, svjetska prvakinja Ela Filipec prvi put je dobila trenirku od Saveza hokeja na ledu
Zbog nemara i nerazumijevanja Saveza, ženska hokejaška reprezentacija pala je iz druge u četvrtu diviziju (*hokejaška liga, op.a.) dok je, primjerice, Mađarska, koju je naša ženska reprezentacija pobijedila prije pet godina, trenutno u prvoj diviziji. Ovo je samo jedan od primjera prepreka s kojima se suočavaju sportašice, a koje uvjetovane rodnom diskriminacijom direktno utječu na onemogućavanje kvalitetnijih uvjeta rada, a time i boljih rezultata.
Kornelija Kvesić jedna je od rijetkih plaćenih trenerica košarke
Da situacija nije ništa bolja u ženskoj košarci potvrdila je i Kornelija Kvesić, bivša Olimpijka i jedna od rijetkih trenerica košarke u Hrvatskoj koja je plaćena i zaposlena u svom klubu:
“Ženska košarka u Hrvatskoj trenutno ne ostvaruje zapažene rezultate jer je sustavno i financijski zanemarena unatoč dobrim rezultatima seniorske reprezentacije. Sport se, pa i ženska košarka, moraju medijski više promovirati. Sport se mora nametnuti u ovom društvu kao pozitivna aktivnost za djecu i mlade pa tek kasnije kao vrhunski sport. Moramo biti svjesni da će žene zbog podređenog položaja uvijek morati napraviti rezultatski nešto veliko kako bi dobile podršku u svim oblicima.”
Kvesić je kazala i kako se unazad 20 godina u upravnim tijelima Hrvatskog košarkaškog saveza nije našla nijedna žena koja bi mogla imati pristup i značaj u odlučivanju te lobirati za žensku košarku. Nedavno je osnovan Savjet za žensku košarku kojim se takvo stanje pokušava promijeniti, ali za to će biti potrebno još jako puno vremena. U međuvremenu, košarkašice ovise o odlukama svojih muških kolega koji više zagovaraju mušku košarku.
Nogometna sutkinja Lidija Kunštek od igrača je pretrpjela teške uvrede, pa i fizičko nasilje
Kako se u Hrvatskoj snalaze i probijaju žene koje se odluče nakon svojih igračkih karijera okušati kao sutkinje? Jedna od njih je Lidija Kunštek koja se nakon nogometne karijere odlučila posvetiti suđenju kojim se bavi već punih 15 godina. Kunštek je trenutno članica Komisije zbora sudaca, a kaže kako je put do ove pozicije bio vrlo trnovit. U samim počecima svoje sudačke karijere na redovnoj se bazi susretala s uvredama i porugama na račun toga što je žena.
“U samim počecima to je bila dosta izražena pojava: igrači bi me izvrijeđali isfrustrirani time što im je žena ‘nepravedno’ sudila. ‘Kurvo’, ‘droljo’ ili ‘primi se kuhače’ – koristili su se takvi izrazi, zbog kojih bih došla doma pred ogledalo, umila se i razgovarala sama sa sobom treba li mi to uopće u životu. Jednom prilikom me igrač udario, a na kraju smo oboje bili kažnjeni suspenzijom od tri mjeseca. Naravno da ne može svatko izdržati takve situacije i pritisak, ali mi starije barabe nismo se dale, postale smo otporne na uvrede jer smo znale da samo radimo svoj posao. Na kraju sam zbog pojedinih igrača proširila rječnik i naučila komunicirati njihovim jezikom kad je bilo potrebno!”
Danas se sutkinje možda rjeđe susreću sa šovinističkim ispadima na terenu, ali im još uvijek nisu omogućeni ravnopravni uvjeti rada. Tako, primjerice, žene koje sude u trećoj ligi u cijeloj polusezoni dobivaju po dvije utakmice, iako bi po pravilu trebale suditi barem četiri. Zbog toga im se financijski ne isplati platiti troškove puta kako bi mogle istrčati norme i položiti fitness test koji se obavlja dva puta godišnje. Izuzetak je Sanja Rođak Karšić, sutkinja s oznakom FIFE koja će ove godine suditi nogometašicama na Olimpijskim igrama u Riju. Ipak, Kunštek ističe kako u ovoj karijeri postoje i lijepi trenuci. Kada bi gostovala vani, imala je priliku vidjeti koliko ženski nogomet može biti napredan u ostalim državama, a iskustva i prijateljstva koja bi tamo stekla dala su joj nadu u nogomet kakav bi mogao i trebao biti. “Primjerice, u državama poput Njemačke, koja broji četiri milijuna registriranih igračica, ženski je nogomet na profesionalnoj razini jer se u nogometašice sustavno ulaže i osigurani su im uvjeti rada. Tamo svaki prvoligaški klub mora imati i ženski klub, a stipendije su najnormalnija pojava. Kod nas nogometašice stipendiju mogu dobiti jedino ako odluče preseliti u Osijek, gdje im NK Osijek osigurava smještaj i stipendiju od 1500 kuna.”
UEFA Hrvatskoj daje novac za razvoj ženskog nogometa i suđenja, no pitanje je zašto im usprkos tome nisu osigurani minimalni uvjeti rada? Sportašice na natjecanjima u inozemstvu ne prezentiraju sebe, već svoju državu. Zašto savezima nije bitno kako hrvatski ženski sport kotira u svijetu?
Od sportskih komentatorica, koje su zapravo čitačice vijesti, očekuje se da budu privlačne i mlađahne, kaže sportska novinarka Romana Eibl
Što se tiče medijske zastupljenosti žena u sportu, ne mora se posebno naglašavati da su i na ovom polju nevidljive. Izuzev kada se radi o klizanju ili pak tenisu, gimnastici i plivanju na nekim većim natjecanjima, rijetko ćete kada imati priliku na televiziji pogledati ženska natjecanja, tim više ako se radi o domaćim postajama. U pitanju ne mora biti prijenos cijelog prvenstva, ali čak i ako poželite saznati kako izgleda finale 1. Hrvatske nogometne lige, morat ćete se uputiti direktno na teren. Ništa drugačija nije situacija ni s hrvatskim sportskim novinarkama i komentatoricama.
Žena koja se želi baviti sportskim novinarstvom mora se nametnuti i godinama graditi kredibilitet. Takav je slučaj i s Romanom Eibl, koja je prije 30 godina započela svoju karijeru sportske novinarke u Vjesniku, a zbog tekstova o Zdravku Mamiću dobila je otkaz u Jutarnjem listu. Kako sama kaže, mi smo još uvijek patrijarhalno i šovinističko društvo te se zbog toga žene koje se žele baviti sportskim novinarstvom moraju puno više potruditi i informirati te biti upornije. „U vrijeme kada sam radila za Vjesnik, u sportskoj redakciji smo imali četiri žene. Danas se novinarke pojavljuju eventualno na internetskim portalima, kao što je slučaj s Deom Režić i Ivom Perdec, ali kada govorimo o tiskanim medijima, u sportskim redakcijama Jutarnjeg, Večernjeg ili 24 sata danas se nalaze isključivo muškarci“, kazala je Eibl. Kada govorimo o prijenosima sportskih događanja, ni tu situacija nije nimalo bolja: „Komentatorice sporta u Hrvatskoj su svedene na obične čitačice vijesti. Naravno da se i u ovom poslu od žena očekuje da budu privlačne i mlađahne, dok to naravno nije uvjet njihovim muškim kolegama.“
Vjerojatno bi situaciju u sportu mogle popraviti žene na upravljačkim pozicijama klubova, udruga i organizacija, ali tamo ih uglavnom nema. Žene su većinom na pozicijama tajnica, obavljaju administrativne poslove. S obzirom da je žena u hrvatskom sportu samo 32%, ali od ukupnog broja vrhunskih sportskih ostvarenja 36% pripada upravo njima, očekujemo da se kod nas prepozna potencijal ženskog sporta i da se u njega konačno počne sustavno i kvalitetno ulagati.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
