U rujnu se u jednom tvitu Vlada RH pohvalila uspjehom: “Kroz Program zapošljavanja žena – Zaželi, koji je financiran europskim sredstvima, usluga pomoći u kući osigurana je za gotovo 60.000 starijih ljudi, osobito u ruralnim krajevima. Dosad je provedeno 548 projekata vrijednih gotovo 735 milijuna kuna.”
Nadležni ministar Josip Aladrović je u lipnju izjavio da je u “aktivnosti zapošljavanja u sklopu programa “Zaželi” do sada u Hrvatskoj uloženo 1,8 milijardu kuna, čime je višestruko premašena prvobitno planirana alokacija od 300 milijuna kuna”. Međutim, iako je ministar na tom susretu u Osijeku najavio da će „treća faza sigurno biti prisutna u vremenu od 2021. do 2027. godine“, ona još uvijek nije raspisana.
Kako se navodi na stranicama Ministarstva, „Zaželi – program zapošljavanja žena“ namijenjen je zapošljavanju žena u nepovoljnom položaju na tržištu rada, s naglaskom na žene starije od 50 godina, žene s najviše završenom srednjom stručnom spremom, žene s invaliditetom, žene žrtve trgovanja ljudima, liječene ovisnice, žene žrtve obiteljskog nasilja, beskućnice.
Ljubica (59) iz Kutine jedna je od tih žena. Ona je dvije godine bila zaposlena preko projekta Zaželi, a bila bi sretna da se raspiše i treća faza i da opet dobije posao. Prije nego što je počela raditi preko jedne udruge prvo kao osobni asistent, pa potom dvije godine preko projekta Zaželi, deset je godina provela tražeći posao.
Naći posao bilo je jako teško: “Pogotovo sada u kasnijim godinama, to je bilo prestrašno za naći posao, prestrašno.” Sada je na burzi, uz osiguranu naknadu za nezaposlene tri mjeseca. Na pitanje bi li željela opet raditi preko projekta Zaželi odgovara potvrdno, jer joj, naravno, treba posao. „Treba mi posao, plaća, sigurno primanje barem godinu-dvije koliko bude [trajao] projekt. Svi mi živimo na rate, na kartice, na kredite. I onda ako znaš da će ti biti sigurna plaća, da ćeš svaki mjesec dobiti neki iznos, možeš u domaćinstvu kupiti nešto što ti treba na rate“, kazala nam je.
Predsjednica Matice umirovljenika grada Zagreba Đurđa Novaković ističe probleme s kojima se susretala ta udruga koja je preko projekta Zaželi zapošljavala 30 žena. Jedan od većih je neisplata sredstava na vrijeme, a Novaković ističe da žene koje imaju 3.400 kuna mjesečnih primanja ne primaju ni naknadu za prijevoz, topli obrok, nemaju pravo na božićnice, niti regres, kao ni naknadu za troškove mobitela (a često moraju zvati korisnike dan ili večer prije radi dogovora).
Do sada je u okviru obje faze Poziva „Zaželi – program zapošljavanja žena“, u razdoblju od prosinca 2017. do srpnja 2021. godine, odobreno financiranje ukupno 749 projekata ukupne vrijednosti 1,8 milijardi kuna. Kroz ove projekte planira se sklapanje preko 14.300 ugovora o radu sa ženama koje pružaju uslugu potpore, dok je do sada ukupan broj obuhvaćenih žena s obje faze Poziva 9.843, kazali su nam iz Ministarstva. Navedenim projektima planira se obuhvatiti preko 78.000 krajnjih korisnika, odnosno starijih i/ili nemoćnih osoba čiji će se konačan broj, s obzirom na specifičnosti njihovog praćenja, moći utvrditi tek po završetku svih ugovorenih projekata te provedene planirane analize provedbe, dodaju iz Ministarstva.
Ljubica ističe da korisnici novi projekt čekaju „kao ozebli sunce“. Isto smatra i Novaković. Dodaje da su korisnici očajni: „Imamo na listi čekanja ljudi kao u priči, hoće nas pojesti“, kaže Novaković.
Ukratko, projektom Zaželi i zapošljavanjem slabije zapošljivih žena kao gerontodomaćica krpaju se rupe i slabosti sustava socijalne skrbi. „Potreba je strašna, strašna“, dodaje Novaković.
Valerija Barada, izvanredna profesorica na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, ističe da se država cijeli niz godina povlači iz sustava socijalnih usluga – s jedne se strane spektar usluga koje osigurava država smanjuje, dok se s druge (barem djelomično) prebacuje na udruge civilnog društva. Siromaštvo, beskućništvo, nasilje nad ženama, zapošljavanje „teže zapošljivih“, pa čak, kako vidimo, i obnova kuća nakon potresa – sve je to palo na krhka leđa civilnog sektora.
„Cijela namjera Europskog socijalnog fonda je upravo ta – da se usluge prebace s države, na organizacije civilnog društva ili na same pojedince/ke. Upravo je Zaželi jedan od takvih programa. Postoji cijeli niz financijskih linija koje su usmjerene na pružanje socijalnih usluga i ono što je problem u svemu tome jest da – upravo zato jer se radi o europskim programskim linijama koje funkcioniraju projektno – ne predstavljaju sustavna rješenja“, kaže Barada.
Međutim, Barada dodaje da „na razini sudionika/ca projekta svakako treba prepoznati da je to možda jedina šansa za mnoge žene da rade ili da budu uključene kako u tržište rada, a tako i u samo društvo“. Ističe kako je potrebno prepoznati iskustva žena koje rade preko projekta Zaželi, ali i udruga ili organizacija koje sudjeluju u njegovoj provedbi. „Recimo, tijekom karantene često su te žene bile jedina veza sa svijetom za niz stariji i nemoćnih osoba. Stoga nikako ne bih htjela umanjiti rad udruga i organizacija koje provode Zaželi projekte te žena kojima je taj projekt omogućio uključivanje u tržište rada i zapravo u socijalni život. Dakako, valja na umu imati i korisnike/ce programa, odnosno starije i nemoćne ljude kojima je pomoć njegovateljica neophodno potrebna. Društvena potreba je velika, pa mislim da je to nužno reći i prepoznati“, kaže Barada.
Stoga, ako projekt i čitav program razmatramo analitički i kritički, tj. na strukturnoj, a ne osobnoj razini, Barada ističe da on zaista otvara cijeli niz pitanja i problema.
„Sam se program oslanja na sektor brige i njege; ostaje isključivo u okviru njega te je pritom i ograničenog trajanja. Žene koje su zaposlene preko programa će opet u jednom trenutku bez toga ostati. I da preformuliram poznatu ideju o rezervnoj radnoj snazi – može se reći da ovaj program zapravo koristi to da se žene uvijek mogu osloniti, ili su se prisiljene osloniti, na rezervu vlastite tipične rodne uloge. Dakle, što god radile i u kojem god društvenom sloju ili zaposlenju pripadale, žene se uvijek moraju – ili mogu – osloniti na tu rezervu svoje rodne uloge i podijele poslova, te tražiti posao koji je jasno rodno određen, kao što svi poslovi njege upravo jesu. Ovaj program reproducira tipične rodne odnose i potpuno ostaje u okvirima njih“, smatra.
Kako Novaković komentira neke od kritika projekta da se žene tako gura u ulogu domaćice i njegovateljice? „Gledajte, možda ima nešto u tome“, kazala je za VoxFeminae te dodala: „Ali većina žena koje ovo rade imaju iznad 50 godina, tipa Kamensko, ove firme koje su propale. Njih nitko neće. I za njih je to spas, ide im radni staž, ide im kakva-takva plaća, dobit će sutra nekakvu mirovinu“, kaže Novaković.
Iznad 50 znači „staro“ i odbačeno. Teško zapošljivo ili nezapošljivo.
Barada ističe neodrživost sustava koji svoje starije od 50 godina označava kao višak, teret ili problem: „Ako se u obzir uzme prosječna životna dob, koja je u Hrvatskoj 78 godina, onda se čini da su ljudi višak, teret ili problem čak trećinu svoga života, čitave dekade svojih 50-ih, 60-ih i 70-ih. To također nije društveno održivo, a ni pravedno.“
Ona, dakle, smatra da se radi o širim, trajnijim i strukturnim problemima, kako na tržištu rada, tako i u pogledu politike i strategije razvoja Hrvatske. „Čini se da je bar dio tih problema najlakše riješiti oslanjanjem na tipične ili tradicionalne rodne uloge, odnosno zaposlenjem u rodno obilježenim poslovima“, dodaje.
Podaci vrednovanja projekta koje smo dobili od Ministarstva govore o „razmjerno velikim pozitivnim učincima“ u pogledu poboljšanja financijske situacije, pronalaska radnog mjesta i socijalne uključenosti, dok službena evaluacija učinkovitosti ESF-a pokazuje da su „ostvareni prilično snažni učinci na privremeno zapošljavanje žena iz ciljne populacije upravo kod dijela županija suočenih s najvećom razinom nezaposlenosti“.
Međutim, Barada smatra da ovakav tip projekata predstavlja manjkavo rješenje. “S jedne strane se svakako može ustvrditi kako nekakvo (projektno) rješenje postoji, no to nije dovoljno. Ono što Hrvatskoj treba su sustavna, a ne fragmentarna, projektna rješenja ograničenog vremenskog trajanja”.
Ostaje pitanje hoće li to i Vlada prepoznati.
