Čemu služe stranačke konvencije? Teško je to danas reći, ali klasičan politološki i sociološki odgovor dao bi se sažeti u sljedećih par točaka: stvaranje unutarnjeg zajedništva i podizanje motivacije članstva oko programa i vodstva stranke, odašiljanje poruke široj javnosti da stranka ima program u koji vjeruje i koji će biti podjednako privlačan i motivirajući široj zajednici, te da će nominirani kandidati za državne funkcije taj program i ostvariti, na opće zadovoljstvo. Stvoreni entuzijazam potrebno je tada prenijeti i na tzv. obične ljude, tako da mogu jasno razabrati kakve će promjene svi ti programi, mjere i ciljevi proizvesti u njihovim životima.
Zvuči jednostavno, ali nije lako. Stoga se i dalje svi poprilično mučimo kad pokušavamo uočiti razlike između programa vodećih hrvatskih stranaka i njihove potencijalne učinke. I uglavnom svi zajedno i dalje se opredjeljujemo na retoričkoj i ideološkoj razini. Marketinški su stručnjaci unatoč tome već odradili svoje: programe i ideologiju sveli su na nekoliko udarnih točaka, slogana i simbola po kojima će stranački identitet postati već na prvi pogled prepoznatljiv potencijalnim glasačima.
Pa će tako HDZ-ov udarni slogan biti HDZ zna, uglazbljen u banalni refren Jacquesa Houdeka, zabavljača kojeg je portal gay.hr zbog homofobnih izjava proglasio najnepopularnijom osobom 2006. godine. Iako je riječ o problematičnom odnosu prema nekim temeljnim ljudskim pravima, to očito ne brine HDZ. No, krilatica je, treba priznati, inteligentno smišljena, jer je poprilično omraženi i kompromitirani HDZ-ov historijski Zna se, ovime simbolički prometnut u znanje i sposobnost reformiranog HDZ-a, a ipak sačuvao neki kontinuitet.
Uz Idine, ne baš uvijek zrele i odgovorne dosjetke – hoće li nakon najavljenih promjena fiskalne politike morati i dalje plaćati kazne za parkiranje (?!) - članovi i članice SDP-ovog tima predstavili su programske odrednice svojih politika, konkretna rješenja za konkretne probleme; Milanka Opačić, socijalnu, Ivo Josipović pravosudnu, Ranko Ostojić zdravstvenu, Marija Lugarić obrazovnu, Neven Mimica vanjsku, odnosno eurointegracijsku. A potom je SDP-ov kandidat za premijera, Ljubo Jurčić (Idin profesor sa fakulteta koji ju je uhvatio kao prepisuje) na podjednako nonšalantan način ponovio ključne elemente SDP-ovog ekonomskog programa koji nam je, više-manje, svima poznat. Unatoč tome, i dalje nije baš jasno što donosi fiskalni sustav u kojem porezni obveznici plaćaju porez prema ekonomskoj snazi odnosno u kojem svi dohoci, od rada, imovine i kapitala, imaju isti porezni tretman. Znači li to da će se konkretno meni, npr. od honorara za piskaranje na H-alteru, ako se oni kojim čudom ikada budu plaćali, oduzimati isti porezni postotak kao i Todoriću od njegove kapitalne dobiti?
Na tako konkretna pitanja odgovore ipak nismo dobili. U finišu se, uz glazbeni tuš, dizanje na noge i skandiranje Zoki, Zoki! na pozornicu popeo Zoran Milanović. Pod geslom pojedinac može mnogo, a tim može sve, Zoki je nadahnutim političkim govorom trebao sve prethodno rečeno objediniti u zajedničku viziju. Uz ideološki eklekticizam na koji smo već navikli, SDP-ov novi identitet izgleda otprilike ovako: Malo liberalizma, otvorenog društva i očeva utemeljitelja (founding fathers), američkog modela individualne potrage za srećom (purssuing happines); potom red francuske revolucionarne frazeologije, fraternite, jednakost i sloboda, uz dodatak solidarnosti, pravednosti, socijalne osjetljivosti, slobodnog ali odgovornog poduzetništva i održivog globalizma. Na kraju su zazvani i drugova i drugarica, ovoga puta bez ustaša i partizana, ali s jasnom porukom na koje koncerte SDP-ovci neodlaze. Nije ih, doduše imenovao.
I, kao što su mnogi već uočili, bez predizbornih konflikata s HDZ-om, što pozdravljamo, iako, barem tokom kampanje, na neke napade ipak treba odgovoriti. Zokijeve političke metafore ovoga puta nisu bile ni momčadske ni muške, već obiteljsko-graditeljske - društvo i država kao zajednička kuća, zidovikoji spajaju, obitelj/familija kao temelj jakog i sigurnog društva. Tako nekako. U svakom slučaju, na spomen antifašizma odjeknuo je snažan pljesak delegata, a po svemu sudeći ići ćemo i na referendum za NATO, što možda i nije presudno državljansko pitanje, ali jeste demokratski. Kroz prepričavanje jedne crtice iz arsenala istočnjačkih mudrosti koje je Jurčić pokupio tokom nedavnog boravka u Japanu dobili smo i slikovito objašnjenje zašto će u SDP-u ustrajati na podjeli funkcije premijera i predsjednika stranke: Zato jer je i najteži put lagan ako na svojoj strani imaš prijatelja, poručuju Zoki i Ljubo.
Kulturolozi i etnografi politike lako bi uočili da su SDP-ova retorika i metaforika eklektične, ne naročito originalne i počesto banalne, proizašle iz postmoderne industrije proizvodnje decentraliziranog smisla. Pa što onda, pitat će se politički i marketinški pragmatičari. Ako funkcionira, dobro je.
A trulo je, kao što smo na ovom mjestu već primjećivali, a SDP ovom konvencijom i potvrdio, da će s novim vodstvom u potpunosti marginalizirati jednu od svojih, u proteklom mandatu, uspješnijih postignuća, politiku rodne ravnopravnosti, koja ravnopravnost i političku zastupljenost žena drži jednom od temeljnih načela suvremene demokracije. Takvu je politiku u stranci svojevremeno uspio afirmirati SDP-ov Forum žena inspiriran i potpomognut ondašnjim agilnim aktivizmom feminističkih grupa. Čime se trenutno, kad je riječ o zastupljenosti žena u politici, bave oba ta foruma, pomalo je enigmatično.
No, da ne bi bilo greške, nije tu riječ isključivo o Željki Antunović, ona je tek simptom. Dodatnim prebrojavanjem lako je ustanoviti da se među novim i svježim licima u SDP-ovom timu za pobjedu, na nacionalnoj razini, našlo mjesta za samo dvije žene, Biljanu Borzan iz Osijeka i sisačko-moslavačku županicu Marinu Lovrić. Marija Lugarić, evidentno vrlo popularna u Forumu mladih, unatoč dobi, ipak je stari kadar. Iz pobjedničke su kombinacije izostale sve druge SDP-ove veteranke, dok je većina muškaraca starije i srednje generacije ipak opstala (Linić, Bandić, Vujić, Mimica, Komadina, Picula,Mršić, Flego, Ostojić i Ostojić).
Od 25 članova i članica SDP-ovog dream tima predstavljenih na kraju konvencije, a među kojima se po svoj prilici nalaze i članovi potencijalne buduće vlade, bilo je pet žena. U brojkama, 20 posto, što je dobrih 10 posto manje od zastupljenosti žena u aktualnoj Sanaderovoj vladi.
Trend odustajanja vidljiv je i u programatskim akcentima koji su predstavljeni na konvenciji. U Jurčićevoj gospodarskoj politici nema (niti se može očekivati) ni traga nečemu što bi se moglo nazvati rodnom analizom i redistirubcijom budžeta (koliko za vojsku, koliko za žene, škole, vrtiće, znanost i obrazovanje?). U zdravstvenoj strategiji Ranka Ostojića, ni riječi o specifičnim potrebama žena (koliko će se, na primjer, iz državnog budžeta izdvajati za prevenciju i liječenje osteoporoze, o čemu će ovisiti hoće li skupi Fosamat kojeg žene danas plaćaju iz vlastitog džepa ipak doći na listu HZZO-a? Hoće li kontracepcija postati jeftinija i dostupnija, a bolnice koje odbijaju izvesti ionako vrlo skupi medicinski zahvat pobačaja konačno biti sankcionirane? Ostojić je, doduše, unutar zdravstva spomenuo i spolni odgoj, ali uz nešto pretjerivanja dalo bi se zaključiti da moderni tinejdžeri ionako sva znanja stječu na Internetu, putem MP3 i Ipoda, pa će valjda tako učiti i o spolnosti. Saznali smo da SDP najvjerojatnije neće podržati zabranu rada nedjeljom, ali hoće li se vlast potruditi da se neutraliziraju posljedice koje zbog toga snose žene koje čine većinu onih koji rade nedjeljom? Na izgled vrlo radikalna i neophodna reforma pravosuđa, zakonodavstva i uprave koju, s ciljem borbe protiv korupcije nudi profesor Josipović, niti u jednom se segmentu ne osvrće na evidentnu činjenicu da za žene pravna država uglavnom drastično ne funkcionira, ni kazneno ni preventivno.
Tradicionalistički i suprotno nastojanjima većini evropskih socijaldemokratskih stranaka, žene su se valjda trebale prepoznati u socijalnoj politici koju je predstavila Milanki Opačić. No ako su negdje napravljeni kompromisi na račun žena, a za popularnije (i populističke) vrijednosti obitelji, radosti roditeljstva i brige za natalitet, onda je to upravo ta politika u kojoj su središnje mjesto zauzeli prijedlozi smanjivanja PDV-a na dječju opremu i projekt dadilja. S izuzetkom brige za jednoroditeljske obitelji, odnosno samohrane majke i očeve kojih, naglašeno je u toj politici ima 17 posto (jel to puno ili malo?) i zalaganja za nediskriminirajući zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, a uz branitelje pod alkarskim vojvodom Kotromanovićem, nije baš jasno po čemu će se SDP-ova socijalna politika razlikovati od one koju vodi Jadranka Kosor. A kojoj, s obzirom na tradicionalistički svjetonazor njene stranke, u najmanju ruku treba odati priznanje što je borba protiv nasilja nad ženama postala važna politička tema. Od SDP-a, međutim, očekujemo mnogo, mnogo više. Nasilje je najteži, ali ipak samo jedan od patrijarhalnih mehanizama diskriminacije i dominacije koji ženama priječe ulazak u politiku i zadržavaju ih tamo gdje im je mjesto: U kući, u obitelji, unutar četiri zida, a gdje prečesto stanuje i nasilje. To je, naime, naličje Milanovićevih građevinsko-obiteljskih metafora.
Na moje ranije kritike nove, rodno problematične SDP-ove politike, Zoran Milanović odgovorio je, u intervjuu da će, ako nekoga smeta njegov žargon, ubuduće pripaziti. No stvari su bitno ozbiljnije od nekoliko seksističkih omaški koje je doista moguće kontrolirati. Problem je u suštini SDP-ove politike koja, ako dođe na vlast, očito ne namjerava nastaviti provoditi gender mainstreaming, odnosno nastaviti ugrađivati rodnu ravnopravnosti u sve segmente, strukture i programe vlade i njene uprave.
Rodna ravnopravnost ugrađena je u temelje projekta ujedinjene Evrope, čak i ako nije vrlo visoko pozicionirana u operacionalizaciji. Ali vrlo visoko kotira u evropskoj socijaldemokraciji i to baš tamo i onda kada je bila najuspješnija, a posljedice su dokazane. I socijalna pravednost i druge vrijednosti, pa i natalitet bili su u Švedskoj na vrhuncu upravo u vrijeme socijaldemokratske vladavine premijera Görana Perssona (1996.-2006.), koji je svoju vladu proglasio kompetentnom već time što su polovicu činile žene. U švedskom parlamentu žene zauzimaju preko 40 posto mjesta. Kužiš, Zoki?
Tekst Vesne Kesić iz 2007. godine prenosimo s portala H-alter
