Objavljeno

Slučaj Reisman: I have forgiven Jesus

Gospođa Reisman, čini se, odlučila je prezimiti u Hrvatskoj. Svakog dana posljednjih tjedana, kada otvorim novine, svojim mutnim i zlonamjernim izjavama upakiranim u ambalažu fine starije gospođe, potiče iracionalne sile straha i neznanja, daje im prostora i hrane, uživajući u laskavim nagradama prekaljenih demagoga i političara stranaka bliskih pravosudnom sustavu s naopake strane.

Budući da je odlučila ostati, neka bude onda spremna, kao i njezini prečisti suradnici, za pokoju istinu. Da je barem racionalizirala svoj dugi boravak u Hrvatskoj, od mene bi ostala uskraćena za jednu, ali ovako, teško ju je dalje zanemarivati jer još malo pa će joj trebati dozvola za rad u inozemstvu.

Osobno, ona me se ne tiče, ali stvari o kojima priča tiču me se osobno, snažno i duboko, kao roditelja, čovjeka, prijatelja i, konačno, dijete. Roditelja koji za svoje dijete želi najbolje, prijatelja koji se zgraža nad time kako gnjusno i podlo napada prof. dr. Aleksandra Štulhofera, jednu od rijetkih osoba koja na temelju svog obrazovanja, dugogodišnjeg rada i kredibiliteta, zna o čemu govori dok mu ona, onako zlonamjerno i jeftino, podmeće izmišljenu suradnju s pedofilima. Nikad prijavljenim i nikad procesuiranim.

Kao čovjeku s određenim ljudskim (a pritom mislim i na seksualno) iskustvom, meni je malo smiješna, a malo i vrijeđa zdrav razum, dok stoji okružena četom svećenika i biskupa koji s toliko pokrića govore o seksu iz vlažnog mraka celibata u kojem samo oni znaju kako im je, daleko od svakog intimnog odnosa, a onda i od roditeljskog bola, strepnje i radosti, pametuju o tome što bismo i kako trebali sa svojm djecom, nazivajući ih “našom”.

Paradoksalno, amputirajući iz vlastitog života iskustvo intimnosti s drugim ljudima, taj odstranjeni, prezreni, ugušeni, nečisti dio života kojeg nemaju, stavljaju u centar javne rasprave. Najiskrenije vjerujem da o iskustvu koje nisi prošao najpametnije možeš šutjeti. Ili lagati. Kao nedavno Kapelan zagrebačkih studenata Damir Stojić, koji je gostujući u emisiji Nu2 na Stankovićevo pitanje o vlastitiom iskustvu masturbacije (kad joj se već toliko protivi) tri puta ponovio kako se on toga iskustva iz svoje mladosti ne sjeća, pritom čitavu emisiju pričajući o tome kako je seks najvažnije pitanje, pitanje svih pitanja, trenutno važnije i od siromaštva i nezaposlenosti.

Tri puta rekao, tri puta zanijekao. Zanimljivo je primijetiti i kako od svih koji imaju nešto za reći, nitko, ama baš nitko nije pošao od sebe, nije rekao istinu, nije ju posvjedočio i argumetirao ni jednom dokazivom činjenicom o sebi.

E pa, evo, jedno posve neznanstveno, ali najosobnije moguće ljudsko iskustvo, ekipi s Kaptola, finoj živoj gospođi, Kapelanu s amnezijom i budućim generacijama za opomenu.

Od pojedinačnog ka općem.

Bilo je to, svakako, prije puberteta. Između istraživanja velikog svijeta i sebe male, sasvim slučajno, jednog lijenog popodneva otkrila sam malenu točku na svom tijelu koja je bila izvor velike ugode. Nitko me nije onamo vodio, nitko mi nikada za to nije rekao, nisam ni znala da to ima ime, a tu čaroliju, bila sam uvjerena, poznavala sam samo ja. Da, svega toga se sjajno sjećam, dragi Kapelane, sigurna sam da znate o čemu govorim, najintenzivnijem iskustvu ranog puberteta, prelijepom orgazmu koji potrese i tijelo i um. Svakome (gotovo svakome) dođe vrijeme za to. Za vlastitu vjerodostojnost, kako mi ne bi prišili ranu izloženost pornografiji, moram priznati: imala sam roditelje koji su prebacivali kanal kad bi se na filmu glumci počeli ljubiti jezicima. Unatoč tome, moja mala grešna ruka je zalutala. Do nekog trenutka, prilično bezbrižno sam rasla i sazrijevala, a onda, baš u nesretnom petom razredu, krenula sam na župni vjeronak. Nakon samo nekoliko sati, prilično jasno, župnik nam je, predostrožnosti radi, otkrio jedan od (nepisanih) smrtnih grijeha; diranje dolje. U svojoj desetoj godini kada sam primila svetu pričest i redovito odlazila na ispovijed morala sam kao desetogodišnjakinja iz prigode u prigodu, po župnikovom naputku, izgovarati: “Zgriješila sam bludno”. Tako mi je bilo naređeno. Ja, koja nisam još znala ni što je blud, a bogami ni grijeh, iz ispovijedi u ispovijed, mrtva ozbiljna i mrtva prestravljena izgovarala sam: “Zgriješila sam bludno.” Možete samo zamisliti duševnu rastrzanost i gađenje prema samoj sebi desetogodišnje djevojčice koja je svaki puta nakon samozadovoljavanja plakala u jastuk i molila se Bogu, zato što je normalno i zdravo odrastala. To stanje trajalo je oko dvije godine, a bilo je obilježeno mržnjom prema samoj sebi, osjećajem nenormalnosti i izopačenosti, uvjerenjem da bi me se mama i svi bližnji odrekli, samo da znaju što to odvratno radim. A ja odrastam, onako kako je zapisano u mojoj prirodi i vrsti. Malo po malo, stanje sam na sreću prerasla, ali poanta čitave ove priče jest sljedeća:

Da je tada postojao netko, samo jedna odrasla, normalna, obrazovana osoba, da je postojao nastavnik, recimo, koji bi mi tada rekao “to što radiš posve je normalno” uštedio bi mi dvije godine duševnih patnji koje danas prepričavam kroz smijeh, a koje su onda bile velike kao planina i duboke kao pakao.

To je sve što ću reći o tome i možda ponoviti svima onima koji galame protiv zdravstvenog odgoja u školama, koji upravo zbog toga seks potiskuju u podzemlje i pornografiju: ako imate dovoljno hrabrosti, krenite – od pojedinačnog ka općem.

https://www.youtube.com/watch?v=wxYe8gn3Gwo

I jedna glazbena želja za kraj, svakako poslušajte sjajnu pjesmu bivšeg frontmena The Smithsa, Morrisseyja: “I have forgiven Jesus”, jer ja Njemu jesam, a on meni zaista nije imao što.