Objavljeno

Sablasna silovanja u zajednici Menonita u Boliviji

Stanovnici kolonije Manitoba neko su vrijeme vjerovali da demoni siluju žene u njihovom gradu. Drugog objašnjenja nije bilo. Žene su se budile prekrivene mrljama krvi i sjemena, rastrgane odjeće, ne sjećajući se prethodne noći. Novinarka Jean Friedman-Rudovsky posjetila je jednu od žrtava, Saru Guenter, koja joj je ispričala što se zapravo događalo.

Sara se budila s užetom čvrsto vezanim oko zglobova, na umrljanim plahtama i s jakom glavoboljom. Njezino kućanstvo imalo je još dvije žrtve, njezine tada 12 i 13-godišnje kćeri. Obitelj je pokušala zaključavati vrata, Sara bi ponekad ostajala budna cijele noći, a u više navrata radnik iz susjednog mjesta ostao bi čuvati kuću, no silovanja su se ipak nastavljala. Mještani joj u početku nisu vjerovali, misleći da prikriva preljub. Obitelj se obratila i vijeću svećenika, grupi koja upravlja kolonijom, ali čak i kada se sve više priča počelo pojavljivati, rezultata nije bilo. Širom zajednice žene su imale slična iskustva, ali ona su nazivana ‘bujnom ženskom maštom’.

„Svi su znali da se događa nešto čudno, ali nitko nije znao tko stoji iza toga i kako ga zaustaviti“, rekao je Abraham Wall Enns, građanski vođa kolonije Manitoba. Kako nitko nije znao što učiniti, nitko nije ništa poduzeo, a Sara i druge žene prihvatile su to što im se događa i nakon svake strašne noći pokušavale normalno nastaviti dan.

U lipnju 2009. godine dva muškarca uhvaćena su dok su pokušavali provaliti u susjednu kuću. Razotkrivena je grupa od devet muškaraca, u dobi od 19 do 43, koji su naposljetku priznali da su silovanja započela još 2005. godine. Žrtve, ali i cijele obitelji (kako ne bi bilo svjedoka), omamljivali su sprejem na bazi kemikalije koja se koristi za anesteziranje krava kojeg je napravio veterinar iz susjedne zajednice.

Na suđenju 2011. otkriveno je da je najmlađa žrtva imala tri godine, a najstarija 65. Službeno je silovano 130 žena, ali kako sve žrtve nisu bile uključene u sudski proces, vjeruje se da ih je bilo puno više. Iako se o tome nikad službeno nije raspravljalo, mještani govore da su i muškarci i dječaci bili žrtve silovanja. Počinitelji su osuđeni na 25 godina zatvora, a veterinar koji im je pomagao na 12 godina.

U zajednici Manitoba se nakon presude nije se raspravljalo o navedenim događajima, a žrtvama nije omogućena terapija i savjetovanje. Biskup kolonije Manitoba, Johan Neurdorf, mišljenja je da savjetovanje nije potrebno ako žrtve nisu bile budne tijekom silovanja. Ipak, sve žrtve s kojima je Friedman-Rudovsky razgovarala, i one koje su se probudile usred čina silovanja kao i one koje se ničega ne sjećaju, rekle su da bi rado razgovarale s terapeutom o svojim iskustvima, ali i da je to nemoguće jer je u Boliviji teško pronaći stručnjaka koji bi govorio donjonjemačim dijalektom kojim se služe pripadnici zajednice. Niti jedna od njih nije bila svjesna da su progresivne zajednice Menonita iz Kanade i SAD-a ponudile poslati terapeuta koji govori donjonjemački, te da je ova inicijativa odbijena. Vodstvo kolonije Manitoba već godinama odbija kontakt s pripadnicima manje tradicionalnih zajednica Menonita, a pokušaj psihološke pomoći vidjeli su kao zamaskirani način kojim bi se mještane ohrabrilo da napuste tradicionalne običaje.

Iako mještani kolonije pokušavaju zaboraviti ove događaje, psihološka trauma prati žrtve kao trajan podsjetnik. Osim toga, treba naglasiti da postoje dokazi o seksualnom nasilju koje je još uvijek u tijeku, uključujući incest i silovanja koja slijede istu matricu omamljivanja sprejem. Erna Friessen, pripadnica Menonita iz Kanade koja je sa suprugom osnovala utočište za zlostavljane žene iz Starih kolonija, smatra da je stopa seksualnog zlostavljanja viša u Starim kolonijama nego u SAD-u. Žene se nemaju kome obratiti, vjeruju da moraju prihvatiti sve što im se događa, ili se, kao Sara Guenter, uvjeravaju da je sve to dio Božjeg plana.

Izvor: Vice / Prevela i prilagodila: Željka Vučković


Povezano