Tematsku okosnicu knjige Ivane Radačić Seksualno nasilje: mitovi, stereotipi i pravni sustav (TIM press, 2014.) čini nekoliko cjelina, počevši od značajki seksualnog nasilja, opisa međunarodnih standarda, kritičkog osvrta na zakonska rješenja, preko obilježja sudske prakse do mitova i rodnih stereotipa u interpretaciji kaznenih djela.
Posebno su zabrinjavajući duboko ukorijenjeni mitovi u području seksualne delikvencije u zakonodavstvu i u sudskoj praksi koje autorica izlaže. Zbog utemeljenosti na dominantnim normama seksualnog ponašanja i stereotipnim rodnim ulogama, mitovi o silovanju i kulturološke predrasude preživljavaju sve zakonske reforme. Upravo su oni odgovorni za „prazninu u pravdi“, tj. za razliku između zakona na papiru i zakona u praksi.
Naime, Radačić navodi da pravo, osim što reflektira mitove o silovanju i rodne stereotipe, istodobno te mitove podržava i konstruira. Općenito, dominantnim obilježjima dobre žene smatraju se pasivnost i aseksualnost, no unatoč tome uvriježeno je mišljenje da se u svakoj ženi „skriva kurva.“ Žene su zbog takvih dominantnih stavova dugo smatrane nepouzdanim svjedokinjama.
Radačić spominje tri osnovne pretpostavke o ženama i navodi u kojem su području prava one najvidljivije.
Prva pretpostavka da žene žele biti seksualno posjedovane najvidljivija je u definicijama silovanja u kojima je glavni element i dalje sila, a takve definicije još su uvijek prisutne u mnogim kontinentalnim pravnim sustavima, što je slučaj i u Hrvatskoj. U takvim sustavima, svaki seksualni odnos koji nije rezultat očite prisile, smatra se dobrovoljnim.
Druga pretpostavka je da žene lažno prijavljuju silovanje kako bi opravdale svoje ponašanje, ostvarile financijsku korist ili se osvetile muškarcima koji ne žele intimne romantične odnose. Mnogi smatraju da je silovanje optužba koju je lako iznijeti, teško dokazati, a još je teže optuženoj osobi obraniti se. Ova pretpostavka najviše dolazi do izražaja u pravilima o potrebi potvrđivanja iskaza žrtve drugim dokazima te potrebi upozorenja o mogućoj nevjerodostojnosti iskaza ako žrtva nije odmah prijavila silovanje, koju su suci morali izricati poroti. To se također vidi u iscrpnim ispitivanjima žrtve o svim aspektima privatnog života, što je karakteristično za sve pravne sustave (i kontinentalnog i običajnog tipa).
Povijesno se smatralo da ne treba vjerovati ženama koje nisu odmah prijavile silovanje, kao ni onima koje nisu bile vidno emotivno potresene, ali često ni onima koje su odmah prijavile silovanje i bile vidljivo potresene jer žene imaju posebnu sklonost lagati i maštati kad su seksualni odnosi u pitanju. Posebice su bile sumnjive spolno aktivne žene, a „rizičnim kategorijama“ pripadale su samohrane majke, konzumentice alkohola i droga, te žene koje su se bavile prostitucijom. Kasnije su određeni pravni sustavi ukinuli takve diskriminatorne odredbe i uveli pravilo kojim se zabranjuje ispitivanje žrtve o prijašnjim seksualnim odnosima, ranije spomenuto rape shield pravilo, no unatoč tome, ponašanje žrtve još je uvijek u središtu suđenja.
Treće, u rijetkim slučajevima kada ih se prepoznaje kao žrtve silovanja, na snazi je mit da su žene odgovorne za silovanje jer se „svaka žena može oduprijeti silovanju ako zaista ne želi biti silovana.“ Iz tog se razloga u kaznenim postupcima, posebice u unakrsnom ispitivanju, zadire u sve aspekte obiteljskog, društvenog i profesionalnog života osobe, a sve sa ciljem ukazivanja na njen „pravi“ karakter. Osim pri ispitivanju žrtve, procjena njezina karaktera i odgovornosti vidljiva je i u fazi odmjeravanja kazne počinitelju, pri procjeni olakotnih i otegotnih okolnosti. Tako se u sudskoj praksi razvio tzv. „institut doprinosa žrtve.“ Kao doprinos žrtve, procjenjuje se ponašanje žrtve prije, tijekom i nakon spolnog odnosa, a relevantne činjenice i dalje su način odijevanja, boravak na određenim mjestima, zanimanje žrtve, konzumacija alkohola i/ili droga…
Tijelo žene, navodi autorica, postaje mapa na kojoj se iščitavaju opravdanja za optuženog, u kojoj su upisane sve njegove obrane.
Sve navedene stereotipne pretpostavke utemeljene su na mitu o „pravom silovanju“ i „pravoj žrtvi“. Naime, „pravo silovanje“ je napad nepoznate osobe na javnom mjestu kojem se žrtva svom snagom odupire, a „prava žrtva“ je čedna i odgovorna osoba koja čini sve kako bi izbjegla rizik silovanja, reagira na traumu na određen način, očigledno je uznemirena događajem i odmah prijavljuje nasilje.
Ipak, iskustva većine silovanih osoba ne uklapaju se u taj scenarij. Žene u najvećem broju slučajeva siluju muškarci koje poznaju, vrlo često u njihovom domu ili drugim mjestima koje žrtva dobro poznaje, a one su često previše preplašene da bi se branile. Također, mnoge žrtve ne pokazuju očigledne znakove traume neposredno nakon događaja. Emotivna otupjelost jedno je od svojstava posttraumatskog stresnog poremećaja od kojeg pate mnoge žrtve. Isto tako, lažno prijavljivanje nije karakteristika silovanja, već je upravo suprotno – problem je u neprijavljivanju silovanja.
Zbog ovih pretpostavki, žrtve često opisuju vlastita iskustva u kaznenom postupku kao „ponovljeno silovanje“ jer ni u silovanju ni u kaznenom progonu žrtva nema nikakvu kontrolu nad situacijom, njezina dobrobit nije prioritet onih koji kontroliraju situaciju, niti se razmatraju njezini interesi i želje. Žrtvino „ne“ niti u jednoj od tih situacija nije vjerodostojno ili autoritarno. Optuženik vrlo često preuzima ulogu žrtve i njegova se osobnost tijekom postupka transformira iz seksualnog predatora u žrtvu seksualnih fantazija žena.
Umjesto zaključka, Radačić predlaže komunikativni model seksualnosti, nasuprot posesivnog modela seksualnosti. Dok posesivni model počiva na pretpostavci muške inicijacije spolnog odnosa i ženskog pasivnog prihvaćanja, komunikativni model počiva na dogovoru stranaka u seksualnom odnosu.
Komunikativni model, za razliku od posesivnog, ne počiva na pretpostavci ženske submisije, već na dogovoru. Ovaj model seksualnosti najbolje podržavaju zakonska rješenja koja počivaju na standardu tzv. pozitivnog pristanka ili pristanka plus. Naime, nije samo „ne“ prijeporno. I „da“ može biti problematično. Prema ovom modelu, submisija zbog prisile, pa čak ni simboličan pristanak u nedostatku prisile ne znače da postoji pristanak. To što je optuženi u zabludi kada je riječ o pristanku, ne znači da nema kaznenog djela. Potrebno je istražiti prirodu zablude jer skrivljena zabluda ne opravdava optuženog.
Ovaj model osporava normu posesivne heteroseksualnosti (pristanak = submisija, posebice u ljubavnim vezama) i stereotipnu pretpostavku da žene žele da ih muškarci seksualno posjeduju, te promovira seksualne odnose u kojima partneri komuniciraju o svojim željama, namjerama i granicama te štiti autonomiju i integritet svakog pojedinca.
No, kako bi ova reforma bila učinkovita, nije dovoljno poduzeti samo pravne korake, već je važno i obrazovanje iz područja seksualnog odgoja. Međutim, svi domaći pokušaji korisne i relevantne edukacije neslavno su propali. Primjer je seksualni odgoj koji je u školama ukinut odmah nakon što se počeo primjenjivati, kao i činjenica da većina fakulteta u svojim kurikulima nema sadržaje o ženskim ili općenito o ljudskim pravima. U Hrvatskoj ne postoje rodni studiji, iako su 2009.godine navedeni u Pravilniku o znanstvenim i umjetničkim područjima. Ovakvi sadržaji nisu dostatno prisutni ni u usavršavanju pravosudnih službenika, no suci nerado prihvaćaju da ih podučavaju osobe koje nisu djelatnici pravosuđa, iako su upravo one namjerodavnije u pokušaju ukidanja stereotipa i mitova povezanih sa ovim pitanjem.
