Donosimo razgovor s urednicima nedavno objavljene knjige Anti-Gender Campaigns in Europe: Mobilising Against Equality, Romanom Kuharom sa Sveučilišta u Ljubljani i Davidom Paternotteom s Université Libre de Bruxelles.
Nakon više desetljeća napretka u polju rodnih i seksualnih prava, određeni dijelovi Europe suočeni su s valom otpora prema tzv. “rodnoj ideologiji”. Taj otpor očituje se u protivljenju istospolnim brakovima, pravu na pobačaj, reproduktivnim tehnologijama, spolnom odgoju, liberalizmu, pravima transrodnih osoba, antidiskriminacijskim politikama i samom konceptu roda.
Knjiga propituje kako akademski koncept roda, kada biva interpretiran od strane religijskih organizacija, može postati alat za mobilizaciju, ali i meta društvenih pokreta. Autori i autorice čiji tekstovi su uključeni u knjigu obrađuju situaciju u 12 europskih zemalja, pokušavajući shvatiti izvore mobilizacija protiv ideje roda, njihove konkretne manifestacije i strategije u različitim zemljama i širenje van nacionalnih granica.
U Hrvatskoj je nedavno održana vrlo živopisna javna rasprava o ratifikaciji Istanbulske konvencije. Par stotina ljudi protivilo se ratifikaciji, tvrdeći da ona promiče “neznanstveni” koncept roda i teži nasilnom uvođenju “rodne ideologije” u hrvatsko društvo. No, što je točno “rodna ideologija”?
Roman: “Rodna ideologija” – ili, kako se još naziva, “rodna teorija” ili “dženderizam” – odaje dojam da označava rodne studije ili određene poststrukturalističke teorije roda, no zapravo je riječ o potpuno izmišljenom terminu stvorenom s ciljem suprotstavljanja borbi za prava žena i LGBT osoba, ali i akademskih struja koje dekonstruiraju esencijalističke i naturalističke pretpostavke o rodu i seksualnosti.
Anti-rodni akteri prikazuju “rodnu teoriju” kao tajni program radikalnih feministkinja i LGBT aktivista koji žele uništiti svijet kakav poznajemo – majčinstvo, očinstvo, obitelj, našu djecu… Neki pak autori smatraju da je “rodna ideologija” novi oblik marksizma, nova ideologija koju su oblikovali “ljevičari” iz pepela propalog projekta – komunizma. Objašnjavaju je kao neokolonijalni projekt u kojem će dekadentni Zapad nametnuti svoje rodne zablude ostatku svijeta.
U stvarnosti, značenje rodne ideologije je vrlo fluidno – ona se može odnositi na bilo što, od bračne jednakosti do pobačaja, spolnog odgoja, transrodnih osoba i tako dalje. Naše kolegice Stefanie Mayer i Birgit Sauer, koje su napisale poglavlje o Austriji, rodnu ideologiju nazivaju “praznim označiteljem” koji može primiti različita, ponekad i suprotstavljena, značenja i teme.
Pojava takvog diskursa povezuje se s događajima nakon UN-ove Konferencije o stanovništvu i razvoju u Kairu 1994. i Svjetske konferencije o ženama u Pekingu 1995. Za vrijeme tih konferencija Sveta Stolica aktivno je prosvjedovala protiv termina “rod” te je pokušavala (neuspješno) progurati ideju “jednakog dostojanstva” žena i muškaraca umjesto jednakih prava bez obzira na rod. Od tada nadalje – najprije u vatikanskim dokumentima, a kasnije i izvan crkvenih krugova – “rod” je počeo predstavljati neku vrstu “strateškog alata” ili tajni plan radikalnih feministkinja i LGBT aktivista/kinja.
La Manif pour tous, Francuska
Kako u knjizi definirate anti-rodni pokret?
David: Tu heterogenu skupinu aktera nazivamo “anti-rodnim pokretom”, inzistirajući na činjenici da ih ujedinjuje zajednički otpor prema onome što nazivaju rodnom ideologijom ili teorijom. Također želimo naglasiti da ne smatramo te kampanje novom epizodom u vrlo dugoj borbi, već novom strategijom koju su jednim dijelom osmislili stari akteri kako bi se suočili s novim izazovima. Kao takve, anti-rodne kampanje čine novu obitelj unutar konzervativnih pokreta i ne smijemo ih poistovjećivati sa starijim akterima u tom polju. Etiketa “anti-rodni pokret” također nam omogućuje da ukažemo na zajedničke karakteristike kampanja i inicijativa koje nadilaze granice budući da se i dalje često smatraju nacionalnim fenomenima. Te kampanje možda poprimaju specifične oblike u pojedinim zemljama, ali sve one sudjeluju u nečem puno većem.
Knjiga nudi komparativni pregled anti-rodnih pokreta i razmatra njihove strategije i retoričke figure. Što biste izdvojili kao glavne karakteristike i strategije?
Roman: Čini se da je glavna strategija sljedeća: djelomične činjenice kombiniraju se s izmišljenim konstrukcijama i zatim oblikuju u naizgled zdravorazumske tvrdnje koje se opetovano ponavljaju u mainstream medijima i osobito na njihovim društvenim mrežama, da bi se konačno pretvorile u “mobilizirajuće istine”.
David: Tako je. Diskurs je uvijek isti i njegove izvore možemo pronaći kod nekoliko autora/ica: Dale O’Leary, Tony Anatrella, Gabrielle Kuby, Marguerite Peeters i Michel Schooyans. Njihove argumente sastavio je Vatikan, a kasnije su se proširili po cijelom svijetu. Od tada su nebrojeno puta ponovljeni, zbog čega većina ljudi danas ne prepoznaje njihov zajednički izvor.
Iako se nacionalni okidači pokreta razlikuju, ono što je nama zanimljivo je sličnost diskursa i modela mobilizacije neovisno o granicama. Primjerice, u knjizi smo usporedili logotipe glavnih pokreta u Europi te shvatili da se na cijelom kontinentu koriste samo dvije vrste logotipa.
Logotipi obiteljaških organizacija i inicijativa diljem Europe
Anti-rodni aktivisti često naglašavaju potrebu za zaštitom djece od koruptivnih ili izopačenih utjecaja i ideja. Koja je funkcija širenja straha i moralne panike u kontekstu ovih kampanja?
Roman: Pokret je uspješan upravo zato što potpiruje zabrinutost ljudi za budućnost vlastite obitelji, osobito djece. Svi znamo da je najlakši i najučinkovitiji način za pokretanje moralne panike proglasiti najslabiju kariku u svojoj grupi ugroženom. A najslabija karika su uvijek djeca. U društvu kao što je slovensko, u kojem je raširen fenomen tzv. zaštićenog djetinjstva (protektivno otroštvo), takve ideje lako se šire među mlađim generacijama roditelja. S druge strane, slovenski pokret također se aktivno obraća bakama i djedovima, tvrdeći da su njihova prava vezana uz unuke ograničena i da čak i istospolni parovi imaju više prava u procesu posvajanja djece. Nešto slično prisutno je u Italiji, ali nigdje drugdje.
Možete li navesti i neke druge olakotne okolnosti za širenje anti-rodnog pokreta?
Roman: Pokret se pojavio za vrijeme ekonomske krize, a stroge mjere štednje u nekim zemljama dodatno su pojačale opće nezadovoljstvo političkom i ekonomskom situacijom, ali i političkim i drugim elitama. Jasno, mjere štednje nisu bile glavni katalizator pokreta, ali su mu prilično pomogle – između ostalog, zato što su vođe pokreta uspješno prikazali većinu kao potlačenu skupinu u odnosu na korumpirane elite (vidi: Patnje ugnjetavane većine, op. a.).
Postoji još nešto što povezuje anti-rodni pokret s ekonomskom krizom i osobito s ekonomskom perspektivom mladih muškaraca. U samoj srži pokreta nije samo strah od gubitka ženskosti, već i “prave” muškosti, a muškost – tradicionalno vezana uz ideju hranitelja obitelji – usko je povezana s ekonomskim mogućnostima muškaraca. Stoga u kontekstu u kojem nitko nema puno ekonomske perspektive, a posebno ne mladi muškarci, anti-rodni pokret može postati jako uspješan. Stavljanjem fokusa na korumpirane elite anti-rodni pokret pružio je ljudima obećanje bolje budućnosti. Međutim, budućnost je u prošlosti: naša društva, tvrde anti-rodni aktivisti, trebaju se vratiti prirodnom poretku u kojem su žene i muškarci jednako poštovani, ali ne i ravnopravni.
Anti-rodni pokreti najčešće se predstavljaju kao nacionalni (“domovina” i “nacija” neki su od najčešće spominjanih termina) iako je prilično jasno da su širi od toga. Na koje sve načine ideje i modeli djelovanja koje koriste te organizacije i inicijative putuju preko granica?
Roman: Točno je da anti-rodni prosvjedi nisu nacionalni fenomen. Različiti nacionalni pokreti imaju brojne sličnosti, počevši od ranije spomenutih logotipa: uz par iznimki, oni uvijek prikazuju siluete “tradicionalne obitelji” – majka, otac i dvoje djece (suprotnog spola, naravno). Zanimljivo je i da podjela Istok-Zapad nema veliku eksplanatornu moć budući da je “diskurzivna i strateška abeceda” ista diljem cijele Europe.
David: Diskurs pokreta dolazi iz jednog izvora: Vatikan i konzervativni dijelovi Katoličke crkve. Međutim, kampanje se ne organiziraju iz nekog ureda u Rimu, nego okupljaju niz različitih aktera na nacionalnoj razini. Možemo identificirati barem dva načina širenja. Aktivisti u različitim zemljama promatraju jedni druge, gledaju što funkcionira i kopiraju to u svojoj zemlji. Tako specifični modeli djelovanja putuju Europom, poput nekih plakata ili slogana. S druge strane, akteri su sve više povezani, i to kroz formalne organizacije kao što je Svjetski kongres obitelji, i neformalne odnose i razmjene. Na taj način razrađuju se i razmjenjuju informacije i strategije.
Slovenska Civilna iniciativa za družino in pravice otrok prikuplja potpise za referendum o Obiteljskom zakonu
U knjizi pišete da “relativni uspjeh [anti-rodnih] mobilizacija ne možemo razumjeti ako ne uočimo poveznicu između Vatikanove zabrinutosti oko ‘rodne ideologije’ i trenutnog vala desničarskog populizma u Europi”. Kako vidite odnos između njih?
Roman: Ne smijemo miješati anti-rodne pokrete i desničarski populizam. Povijesno gledano, radi se o dva odvojena projekta, iako danas ima puno poveznica među njima. “Rodna teorija” počela je dobivati na popularnosti oko 2012.-2013., osobito za vrijeme prosvjeda protiv bračne jednakosti francuske inicijative Manif pour tous. No to nije bio specifično francuski fenomen; slični prosvjedi događali su se i prije, počevši od 2005. u Španjolskoj, 2007. u Italiji (Dan obitelji), zatim prosvjedi u Sloveniji oko 2010. i prosvjedi protiv spolnog odgoja u Hrvatskoj u otprilike isto vrijeme. U Poljskoj je pak “rodna ideologija” popularizirana u okviru rasprava o rodno uvjetovanom nasilju i ratifikaciji Istanbulske konvencije, a u Slovačkoj je “rod” bila jedna od ključnih riječi za vrijeme referenduma o istospolnim brakovima 2015. godine.
Uspjeh navedenih inicijativa diljem Europe doveo je do toga da su ne-religijski akteri preuzeli ideju “rodne ideologije”, uvidjevši da se mogu okoristiti uspjehom tih pokreta za svoje ciljeve, koji pak mogu biti u skladu s anti-rodnim pokretom, ali i ne moraju (npr. u slučaju populističkih, desničarskih prosvjeda protiv imigranata).
Anti-rodni pokreti ne okupljaju samo aktere iz sfere religije, i u svakoj zemlji možemo uočiti kompleksnu konstelaciju različitih aktera. Zapravo, kao što to naglašavaju Eszter Kováts i Maari Põim, maglovita ideja “rodne ideologije” je simboličko ljepilo koje omogućuje suradnju između različitih, ponekad i naizgled nespojivih, aktera. Rodna ideologija pruža zajednički okvir koji spaja različiti diskurse u jednu veliku prijetnju.
Uzevši u obzir da su anti-rodni aktivisti kooptirali ljudskopravašku retoriku, kao i mnoge taktike koje koriste organizacije civilnog društva, kako im se možemo suprotstaviti? Predlažete li neke kontra-strategije? Što mislite, u kojem smjeru će se ovaj pokret dalje razvijati?
Roman: Zasad nismo pronašli dobra rješenja. No, to nije ni bio cilj naše knjige – dati upute i slično. Za početak moramo saznati više o tim skupinama i kako funkcioniraju, i to smo htjeli postići. Strategije otpora najvjerojatnije ne mogu biti iste u svim kulturnim i političkim kontekstima u Europi. U Sloveniji, primjerice, LGBT aktivisti pokušali su se oduprijeti anti-rodnim diskursima dva puta, povodom referenduma o bračnoj jednakosti, ali nisu uspjeli. U kampanji prije prvog referenduma koristili su racionalni, čak znanstveni diskurs, ali ispalo je da je populistički diskurs puno učinkovitiji. U drugoj kampanji pokušali su koristiti populistički pristup – fokusirali su se na ljubav i osobne priče, ali ispostavilo se da je strah, koji je proširio anti-rodni pokret, ipak bio jači i učinkovitiji mobilizacijski alat.
Međutim, nakon oba slovenska referenduma – kao i u Hrvatskoj – uslijedilo je brzo usvajanje zakona o životnom partnerstvu koje je vrlo slično braku. Takav zakon mogao je biti usvojen godinama ranije, no očito su populizam i pretjerana reakcija anti-rodnog pokreta bili nužni da potaknu neke političare da donesu zakon. Ne želim reći da je anti-rodni pokret dobar za progresivne politike, ali ponekad se može dogoditi da zbog njega stvari prevagnu u našu korist.
David: Anti-rodni pokret čini jako heterogena skupina aktera koji do prije nekoliko godina nikad nisu surađivali. Stoga moramo steći bolji uvid u to kako su svi oni – konzervativni katolici, desničari, populisti, itd. – odjednom pronašli zajednički jezik i združili snage. Jako dobro su organizirani i imaju puno resursa. Međutim, ne trebamo precijeniti njihovu snagu. Oni također imaju unutarnje konflikte, i to može biti jedna od naših strategija. U posljednjih par mjeseci mnogi progresivni akteri pali su u očaj. Mislim da nema potrebe za time, nije to kraj svijeta. Ono što se promijenilo je da su teme vezane uz rodna i seksualna prava postale osporavane i polarizirane u mnogim europskim zemljama. Imajući to u vidu, budućnost ostaje otvorena i samim time područje borbe.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
