Objavljeno

Leonida Kovač: Svako nasilje počinje u jeziku

Foto: privatna arhiva

Razgovarala sam s Leonidom Kovač, kustosicom, redovitom profesoricom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, i ponajprije vrsnom teoretičarkom, o njezinoj nedavno objavljenoj knjizi Rasprizorenja (Sandorf, 2024.) kojom detektira prešućene poveznice i izvore strukturalnog nasilja u europskoj kulturi.

Može se reći da tvoja knjiga Rasprizorenja podsjeća na krimi roman budući da otkrivaš poveznice među naizgled nepovezanim pojavama. Ipak, za razliku od krimića, kod tebe ne postoji razrješenje.

Pišem o različitim oblicima normaliziranog nasilja koje se rijetko percipira kao nasilje. Nasilje je generirano mržnjom. Jeannette Fischer mržnju definira kao destruktivnu energiju i inzistira na tome da mržnja nije emocija. Zato je ključno pitanje kako osvijestiti i spriječiti protok te destruktivne energije koja je u podlozi svakog oblika nasilja. Pred nešto više od sto godina, Freud je objavio studiju S onu stranu principa ugode u kojoj obrazlaže svoje otkriće nagona smrti, koji još naziva nagonom agresije i nagonom destrukcije, zaključujući da je taj nagon konzervativan utoliko što teži povratku u neko prethodno stanje, odnosno vraćanju živoga u neživo stanje. Idemo li danas prema tom neživom stanju? Nemam odgovor na to pitanje, kao ni na mnoga druga pitanja, ali mislim da ih je potrebno postavljati, posebno ona koja se nikada ne postavljaju.

Početkom 21. stoljeća Achille Mbembe upozorio je na nedostatnost Foucaultovog pojma biopolitike u pokušaju razumijevanja onoga što se sada zbiva, pa je uveo precizniji termin – nekropolitika. Termin se odnosi na dominantnu ekonomsku i političku paradigmu koja se zasniva na stvaranju svjetova smrti, što je danas posve evidentno iz ratova koji se vode i svojstvenim im jezivim naprednim tehnologijama ubijanja, ratova koje nitko s pozicija moći ne želi zaustaviti, niti prevenirati neke buduće ratove.

Paralelno s ratovanjem događa se uništavanje ekosistema neophodnih za opstanak života na Zemlji. U knjizi Rasprizorenja pokušala sam, paralelno čitajući neka od meni važnih umjetničkih djela, detektirati određene historijske transverzale iz kojih je razvidno da ishodišta genocidnih i ekocidnih politika 20. i 21. stoljeća treba tražiti u povijesti europskog kolonijalizma. Zaborav je zastrašujući i letalan. Brisanje sjećanja i dokidanje sposobnosti historijskog mišljenja događa se sustavno; obrazovni i medijski sustavi postavljeni su tako da dokidaju mogućnosti povezivanja činjenica, uočavanja i razumijevanja onoga što se dogodilo u prošlosti, a čije posljedice danas određuju naše živote. U knjizi sam se zato, među ostalim bavila koncepcijama nekronološkog vremena, pojmom dijalektičke slike i temom avetinjske prisutnosti artikuliranom jedinim Rilkeovim romanom i književnim opusom W.G. Sebalda, te strategijama otpora dominantnim letalnim patrijarhalnim epistemološkim paradigmama u  filmovima Ulrike Ottinger i Haruna Farockija, te prostornim instalacijama Kadera Attie i Danha Voa.

Rasprizorenja završavam podsjećajući na knjigu Tri Gvineje objavljenu 1938. u osvit Drugog svjetskog rata, kojom je Virginia Woolf iscrpno odgovorila na pitanje kako je po njezinom mišljenju moguće spriječiti rat, pitanje koje joj je tri godine prije postavio neimenovani obrazovani muškarac. Knjigu Rasprizorenja, koja je jedan dvodijelni esej ispisan na tristotinjak stranica, doživljavam kao vlastiti prilog kritici nasilja. Kad govorim o kritici nasilja, želim naglasiti da su uporišta mojim promišljanjima feminističke teorije i prakse te kritičke teorije generirane, među ostalim, i seminalnom studijom Waltera Benjamina Prema kritici nasilja iz 1921. 

Određene nasilne obrasce možemo prepoznati i u pojedincu, u svakome od nas, barem prema samome sebi.

Da, i zato je važno neprestano učiti prepoznavati različite oblike ne samo fizičkog nego i diskurzivnog nasilja, razumijevati mehanizme koji omogućuju njegovu reprodukciju u poznatim, manje poznatim i ne-još-poznatim varijantama, pri čemu se ove potonje mogu manifestirati i u nasilju prema samoj sebi.

Kroz rizomatsku strukturu Rasprizorenja stječe se dojam da je nemoguće pronaći mjesto izvan nasilja. Radiš u obrazovnom sustavu, koji je tvoj stav o mogućnosti otpora?

Mogućnosti nenasilnog otpora su različite i raznorodne, a važno je naglasiti da one uvijek postoje i nisu uzaludne. Primjerice, u drugom dijelu knjige analiziram nasilje hegemonijskih diskursa, uključujući dominantne, što znači zapadne, kolonijalne epistemološke paradigme uspostavljene s pozicija moći da bi dale legitimitet rasnoj, klasnoj i rodnoj nejednakosti i potčinjavanju, i dakako, učinile neperceptibilnim postupke kojima potlačene/i bivaju dehumanizirane/i, lišene/i ljudskosti. Ukratko, da bi normalizirale nasilje.

Često je i u umjetnosti, upravo zbog projektne ekonomije koja inzistira na određenoj terminologiji, primjetno svojevrsno nasilje i to kroz specifičan tip jezika koji onda uvjetuje i teme i načine rada.

Po mom mišljenju, projektna ekonomija je kulminacija onoga što je Frederic Jameson jasno formulirao 1984. godine tekstom Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma. Tada, prije 40 godina, on govori o integraciji estetičke proizvodnje u robnu proizvodnju općenito, o pridavanju sve bitnije strukturalne funkcije i pozicije estetičkim inovacijama i eksperimentiranju, praćeno obilnim financijskim subvencijama, te o patronatu multinacionalnog businessa. Jameson ne propušta podsjetiti da je “čitava globalna, a ipak američka postmoderna kultura, unutarnji i nadgradbeni izraz cijelog novog vala američke vojne i ekonomske dominacije širom svijeta, pa u tom smislu kao i kroz klasnu povijest, poleđinu kulture čine krv, tortura, smrt i strava”.

Projektna ekonomija često dovodi do birokratizacije kulturne proizvodnje, odnosno stvara nešto što nazivam “kulturom Excel tablica” u kojoj je važnije uložiti puno vremena i truda da bi se udovoljilo parametrima određenog natječaja, tj. dobro napisalo aplikaciju, nego se posvetiti samom predmetu istraživanja, odnosno radu koji će generirati nove spoznaje, stvoriti nove pojmove koji otvaraju mogućnost otpora represivnoj i nerijetko letalnoj kulturnoj dominanti. Projektna ekonomija inzistira na uniformiranom jeziku, stvara globalni novogovor u kojemu praktički nestaju sve različitosti koje se nominalno podupiru subvencijama, čime se posljedično osnažuje hipokrizija korporativne kulture.

Nemoguće mi je ovdje ne sjetiti se antologijskog rada Gorana Trbuljaka s početka 1970-ih artikuliranog u formi plakata za njegovu samostalnu izložbu na kojoj je taj plakat bio i jedini izložak. Naslov rada istovjetan tekstu ispisanom na plakatu ispod fotografije zgrade Galerije suvremene umjetnosti glasi: Činjenica da je nekome dana mogućnost da napravi izložbu važnija je od onoga što će na toj izložbi biti pokazano. Transformativni učinak pojedinog umjetničkog rada postaje gotovo nebitan. Mnoge umjetnice i umjetnici koje/i kod nas djeluju na tzv. nezavisnoj umjetničkoj sceni ukazuju na činjenicu da više ne postoji vrsta financiranja koja bi omogućila adekvatne produkcijske uvjete za realizaciju rada onakvog kakvim je s razlogom osmišljen. Specifični tip jezika koji spominješ, a kroz koji se projektna ekonomija manifestira i reproducira, svojevrsno je retoričko nasilje. A poznato je da svako nasilje počinje u jeziku.

U knjizi spominješ sovu i lemura koji čuvaju od zaborava, a time otvaraš odnos ljudskog i ne-ljudskog. Fotografija sove je i na koricama knjige…

Rasprizorenja započinju paralelnim čitanjem dvaju romana koji su, po mom mišljenju, refleksije o 20. stoljeću artikulirane u terminima jezovitog. Prvi nastaje na samom početku stoljeća, to su Rilkeovi Zapisci Maltea Lauridsa Briggea, a drugi, napisan na izmaku toga stoljeća je Sebaldov Austerlitz. Na prvim stranicama Austerlitza, knjige koju Sebald odbija kategorizirati kao roman i naziva je proznom knjigom neodređene vrste, pojavljuju se fotografije četiri uparena pogleda: dva ljudska i dva ne-ljudska. Pogled sove uparen je s pogledom lemura. Sebaldova refleksija o stanovnicima noćnog svijeta antverpenskog zoološkog vrta pretače se u refleksiju o tvrđavi u kojoj su se odvijala nacistička mučenja zatočenika i, implicite, o belgijskim kolonijalnim zločinima.

Sova s korica moje knjige nije Sebaldova sova nego Veronika, sova koja se pojavljuje u filmu Mjesta koja ćemo disati Davora Sanvincentija. Zahvalna sam Davoru što mi je ustupio portret Veronike, jer njezin pogled na neki način sažima sadržaj knjige. Oko sove vidi sto puta bolje od ljudskoga, a zbog sposobnosti da okrene glavu za 270 stupnjeva, moglo bi se metaforički reći da ona istodobno vidi prošlost i sadašnjost.

U knjizi u nekoliko navrata naglašavaš kako iza ljudskog života postoji čitav splet nevidljivih okolnosti koje ga grade, i, na određeni način, životinje su čuvarice tog nevidljivog, zaboravljenog.

To što spominješ je operacionalizacija Benjaminovog čitanja Kafke, koje sam istaknula zato što je moj pokušaj kritike nasilja neodvojiv od kritike specizma. Po čemu bi to naša vrsta, koja je samu sebe prozvala sapiensom, znajućim, trebala biti vrednija od ostalih živih bića koja su bila na ovoj planeti prije nas i bit će poslije nas? Ni jedna druga vrsta nije napravila toliko nepopravljive štete. Imperativ pokoravanja prirode i ovladavanja njome, dakle imperativ pokoravanja svega onoga što nije ljudsko, u srži je ideje napretka koja podrazumijeva razvoj određenih tehnologija, uključujući tehnologije ubijanja.

Hijerarhija patrijarhata u kojemu još uvijek živimo, temeljeći se na imperativu pokoravanja i potčinjavanja, uspostavlja sustav binarnih opozicija. Jedna od njih je i opozicija priroda – kultura, u kojoj ženskost poprima značenje pasivnog prirodnog bića i implicite biva dehumanizirana. Na analogan način bijeli su kolonizatori poricali ljudskost koloniziranim populacijama nad kojima su, ne smatrajući ih različitima od životinja (također prirodom koju treba pokoriti), vršili genocid.

Imperativ pokoravanja prirode koji podrazumijeva ekstrakciju i eksploataciju prirodnih resursa, a na kojemu se temelji i sakrosanktni ekonomski rast, rezultirao je danas posve evidentnim ekocidom koji se eufemistički naziva klimatskim izvanrednim stanjem. Stoga ne čudi da promišljanja koja mogućnost izbjegavanja klimatske katastrofe i posljedičnog izumiranja vide u radikalnoj promjeni globalne ekonomske paradigme u smjeru odrasta (degrowth) nailaze na ridikulizaciju i neviđeno snažan otpor.

Znakovit je također i rastući antiintelektualizam koji se manifestira u minoriziranju, podfinanciranju i sve češćem ukidanju pojedinih studija humanističkih znanosti, dakle područja koja su temeljni preduvjet razvoju kritičkog mišljenja i odgovornog ponašanja. Za razliku od forsiranog STEM-a, vrijednost istraživanja na području humanistike ne može se numerički izraziti, u terminima financijske dobiti i ekstraprofita.

Kad već govorimo o genocidima, koji je tvoj stav o situaciji u Gazi?

U Gazi se događa genocid nad palestinskom populacijom spram kojega su vlade takozvanih razvijenih zapadnih država ravnodušne na način analogan nekadašnjoj ravnodušnosti spram galopirajućeg antisemitizma u Europi koji je bio uvertira u holokaust. Ishodišta tog nemislivog užasa sežu davno prije 1948. kada se uz međunarodni konsenzus na području Palestine osniva država Izrael. Prepoznajem ih u stoljetnoj tradiciji zapadnog kolonijalnog rasizma i antisemitizma koja nije prekinuta ni navodnom dekolonizacijom ni priznavanjem države Izrael nakon Drugog svjetskog rata.

Danas, u razdoblju totalne kontrole u kojemu se ekonomski rast temelji na nekropolitičkim praksama i dehumanizaciji većine svjetske populacije, kritička promišljanja o uzrocima ubilačkih “situacija” u Gazi, u Ukrajini ili negdje drugdje, nisu dobrodošla. Imperativno se zahtijeva zauzimanje strane, a da se ne pokuša razumjeti kompleksnost situacije, iz čega bi moglo proizaći promišljanje i pronalaženje načina nenasilnog rješavanja problema. Dovoljno je prisjetiti se mainstream reakcija na istupe Judith Butler ili Slavoja Žižeka u listopadu prošle godine. Istodobno svjedočimo galopirajućem porastu i islamofobije i antisemitizma, te jačanju ekstremne desnice u Europi.

Je li, po tvom mišljenju, u tome stvarni učinak otpora putem osvještavanja i aktivizma?

Učinci otpora različiti su i često nepredvidivi. Da bi otpor bio smislen i efektivan potrebno je razumjeti genezu i široki raspon manifestacija onoga spram čega se otpor pozicionira.  Potrebno je osvijestiti da pojam znanja nije samorazumljiv i da su dominantne epistemološke paradigme generirane s određenih, redovito patrijarhalnih, pozicija moći. Nužno je ustrajati u dekolonizaciji znanja, što podrazumijeva i različite oblike aktivizma, uključujući kritičke umjetničke prakse.

Pitanje epistemologije temeljno je političko pitanje. Tu činjenicu danas artikuliraju različite transdisciplinarne, eksperimentalne i inovativne umjetničke prakse neodvojive od teorijskih promišljanja. Primjećujem da je takozvano “područje umjetnosti”, polje trajno ekspandirajuće ekstenzije, danas postalo jedan od rijetkih prostora u kojemu se događa političko mišljenje. U takozvanoj “visokoj politici” političko mišljenje ne postoji, izumrlo je, ili, bolje rečeno, eutanazirano je.   

Misliš li da je, s obzirom na to da je pozicionirana kao svojevrsna zona dozvoljenog promišljanja, u širem ekonomskom i geopolitičkom kontekstu umjetnost relativno bezopasna?

Sagledana u svojoj historičnosti, umjetnost nikada nije bila ni autonomna ni bezopasna, pa tako ona to nije ni danas, u svim svojim različitim manifestacijama i heterogenim pozicijama.


Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Povezano