AGENCIJE KOMBIJIMA TRAŽE ŽENE ZA ČIŠĆENJE APARTMANA, naslov je koji je ovih dana osvanuo u jednim hrvatskim dnevnim novinama. Što je tu čudno ili najmanju ruku – neobično, pitate se. Naslovima poput citiranog mainstream mediji svakog proljeća pune stupce novina i portala.
Ako posegnemo za ironijom, (a moramo, jer samo nam je ona i ostala) možemo reći da su proljeće i turistička predsezona već tradicionalno doba u kojemu kukanje i zapomaganje iznajmljivača i turističkih menadžera doseže svoj vrhunac. Nešto kao proljetna peludna alergija, u ovo doba godine – nikad nas ne iznevjeri! U misiji da cijela država čuje njihovu bol pomažu im novinari i mediji. Oni su ti koji su posebno senzibilizirani za nedaće naših iznajmljivača, vlasnika hotela, hostela, kampova, marina. Svjesni da kao novinari nose posebnu društvenu odgovornost, ne mogu se othrvati želji da posegnu za telefonom ili e-mailom i raspitaju se kako kormilari našeg turizma žive ovih dana, što ih brine i čini neveselima.
Ovakvi tekstovi uređuju se i pišu prema već uvriježenoj recepturi. Na vrhu je naslov koji nam prenosi šokantno saznanje medija da unatoč visokoj stopi nezaposlenosti, neke poslove više ne želi skoro nitko raditi. Tu je obavezno i citat vlasnika, ponuđača posla, koji zgrožen činjenicom da nitko ne želi raditi posao kojeg nudi, vapi: „Nikoga ne mogu pronaći, a može se pristojno zaraditi – od 12 do 25 kuna po satu!”
Iznajmljivači od kojih mnogi na sezoni zarađuju na tisuće eura, satnicu od 12 do 25 kuna smatraju pristojnom i takvo se što ne srame reći javno. Izraz je to krajnjeg cinizma i klasne neosjetljivosti rentijerske klase kojoj pripada veliki dio privatnih iznajmljivača turističkog smještaja. Iz svega što čitamo u ovakvim i sličnim člancima, njima je osobito teško u posao kojim se bave ukalkulirati cijenu čišćenja i održavanja. Jasno je i zašto. Navikli su da je čišćenje i spremanje besplatni kućanski posao koji su vjekovima obavljale njihove bake, majke, sestre, kćeri ili na koncu siromašne žene s dna društvene ljestvice. Zato što se pretpostavlja se da je ženama čišćenje i pranje prirođenije, one su za ove vještine rođene spremne?!
Zanimljiv je i rodni stereotip koji “vrišti” iz naslova i teksta u cjelini. Pomoćno osoblje za čišćenje apartmana ovdje su izrijekom žene: “Agencije kombijem traže žene za čišćenje”. Muškarcima ni traga, za njih je valjda rezervirana vožnja spomenutog kombija koji po Dalmatinskoj zagori traži žensko roblje koje je spremno raditi za satnicu od 12 kuna. Posljednja scena posjeduje i snažan distopijski potencijal, zato književnice i filmašice – navalite. 😉
U istom tekstu novinarka prostor za izjave i komentare daje iznajmljivačima turističkog smještaja i vlasnicima agencijama za čišćenje i održavanje, no propušta komentar za ovakvo stanje zatražiti od glavnih aktera priče: radnika i radnica, ali i sindikata koji bi trebali štititi njihova prava. Čitatelji tek između redaka mogu zaključiti tko je odgovoran za to što za rad u ovom sektoru nema dovoljno zainteresiranih radnika: vlasnici ugostiteljskog smještaja i agencije koje posreduju u pronalaženju radnika. Oni formiraju nisku cijenu rada pomoćnih radnika u turizmu i ugostiteljstvu, kako bi na kraju sezone zaradili što više. Tisuće potplaćenih radnika i radnica svake sezone generiraju uspjeh u ovoj privrednoj grani i podižu BDP, a za uzvrat dobivaju jedva 3500 kuna za osmosatni (često i neplaćeni prekovremeni) rad, u nerijetko neadekvatnim uvjetima.
Vlasnicima apartmana i smještaja koji se zgražaju nad lijenošću radnika zato poručujemo da ako žele laku i brzu zaradu, radije sami u ruke uzmu metle, krpe i usisivače, ali da pritom od toga posla – za promjenu, poštede ženske članice obitelji. Tek tada će „očevi familije“ i „šefovi biznisa“ vidjeti kolika je na “slobodnom tržištu” zaista cijena života od vlastitog rada.
—–
Antonela Marušić od 1998. godine do danas radi kao novinarka i urednica u dnevnim i tjednim novinama te u neprofitnim medijima u sektorima kulture, glazbe, televizije, civilnog društva, ljudskih prava i nezavisnih medija. Književne radove piše i objavljuje pod literarnim imenom Nora Verde. Autorica je prozne knjige Posudi mi smajl i romana Do isteka zaliha. „U novinarstvu inzistiram na promjeni gledišta i diskursa, korekciji svojih stavova i samoregulaciji. Trudim se izlaziti izvan područja vlastite ugode i riskirati“, kaže.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
