“Ma gdje je moja Marija, gdje je moja Marijica?”, govori Maja Mirt dok lista fotogaleriju na mobitelu, pa pokazuje fotografije koje je snimila s korisnicama s kojima radi preko projekta Zaželi, Jasnom i Marijom. „Evo, a to vam je moja Jasna.“
Mirt spada u onu „famoznu 50+ skupinu“. „Dakle, teško zapošljiva sam“, govori nam to prvomajsko prijepodne. Prije nego što je prije nekoliko godina počela raditi kao gerontodomaćica, Mirt je desetak godina bila nezaposlena. Nezaposlenost je, osim financijskih, donijela i niz drugih problema.
„Kad sam počela raditi, ja sam vam bila poprilično nezadovoljna sobom. Znači, loše sam se osjećala, [mislila sam] ‘nitko me više neće’, zapustila sam se i fizički, i emocionalno. Definitivno prestanete vjerovati u sebe, da više išta znate“, kaže.
„Ja sam vam prije ne znam koliko mjeseci imala 113 kilograma. Sada sam na 78. Zahvaljujući svojim korisnicima. Ne da sam ja digla njih, one su digle mene.“
Pukotine u projektu
Otkako je počela implementacija projekta Zaželi, putem kojega se starijim korisnicima nudi pomoć u kući, a teže zapošljivim ženama zaposlenje – iako projektno i na minimalac – pokazalo se koliko je takav tip pomoći nasušno potreban. Prvotno zamišljen kao mjera aktivne politike zapošljavanja žena „u nepovoljnom položaju na tržištu rada,“ Zaželi je – vjerujemo, potpuno nenamjerno – detektirao niz rupa u sustavu socijalne skrbi. I pritom se profilirao kao izrazito bitan projekt i za gerontodomaćice i korisnike (o čemu smo već pisale).
Razgovarajući s brojnim gerontodomaćicama i provoditeljicama projekata postalo je jasno da se pomoć u kući nastavlja, uglavnom volonterski, iako se projekt prekida, te da gerontodomaćice i korisnice formiraju odnose koji nadilaze čisto poslovne, dok se o emocionalnom radu i emocionalnim odnosima koji se formiraju jako malo ili gotovo uopće ne govori. Često gerontodomaćice i „povuku“ starije korisnike u nove faze projekta pa tako zadržavaju kontinuitet rada s istim ljudima.
Zaželi je, dakle, doveo do formiranja nekih novih odnosa i paralelnih struktura. Primjerice, iako bi se prekidalo provođenje projekta do raspisivanja novoga jer nije osiguran kontinuitet financiranja, često bi se ti periodi premošćivali volonterskim radom gerontodomaćica koje bi nastavile posjećivati svoje starije korisnice i održavati kontakte s njima. Žene s kojima smo razgovarali kazale su nam da su se redovito ostajale u kontaktu s korisnicima i da su se uspostavljali odnosi koji su nadilazili puki projekt.
„Prvi put radim kao gerontodomaćica, prijavila sam se jer sam u tim godinama, teže zapošljiva i sve“, govori nam Darija koja je u projektu Zaželi zaposlena preko Ženske udruge Izvor Tenja. „Malo se priča o tom emocionalnom aspektu. Misli se ‘odeš u trgovinu, nešto im malo napraviš i to je to’. Ali nije to [samo] to“, kaže.
Postale obitelj
I druge žene s kojima smo razgovarale ističu kako se između njih i korisnika stvaraju prijateljske, pa i obiteljske veze.
„Mi smo definitivno s vremenom postali prijatelji. Obitelj. Ja sam ih na Uskrs obilazila, ne zato što sam morala, nego sam jednostavno znala da su same, da im netko treba. U krajnjoj liniji, i ja sam sama“, kaže Mirt. „Kad kažete ‘ne povezati se’ – to je nemoguće“, dodaje.
I Mirt kaže da, kada projekt završi, gerontodomaćice često ne napuštaju svoje korisnice, nego ih i dalje obilaze i pomažu im. „Kad to [projekt] prestane, onda mnoge od nas, mislim da nisam sama, nastavimo obilaziti te ljude na prijateljskoj bazi“, kaže Mirt koja je sve svoje korisnice ‘prikupila’ nazad kada je ušla u novu fazu projekta, preko nove udruge.
A projekti, kao što je rečeno, često završavaju bez osiguranja daljnjeg financiranja jer se nova tranša sredstava osigurava tek nakon što projekt završi, a ne blizu njegova završetka, tako da i korisnici i gerontodomaćice ‘ispadaju’ iz projekta. Korisnici ostaju sami, a gerontodomaćice bez posla.
Imati sreće
Uz štete koje tako nastaju na emocionalnom planu, jake su one i na financijskom. Mirt kaže da je „imala sreće“ jer gotovo četiri godine uspijeva raditi preko ovog projekta, iako uz prekide. „Jedno tri mjeseca sam bila jednom bez posla. Ja živim sama, ja živim od tog minimalca“ govori nam.
Ističe da je potreba za ovakvim kadrom ogromna. Nije svatko za to, kaže. Neke žene to prihvate jer nemaju drugih opcija, ali ona se u tome našla i voljela bi da postoji nekakva, kako to ona opisuje, baza žena koja bi se formirala da se sa sličnim projektom nastavi i bez financiranja iz Europske unije.
„I da je stabilno. I trajno“.
„I da nije minimalac“, nastavljamo mi.
Ali Mirt bi bilo sasvim dovoljno da zna da će imati posao. „Već bi bio veliki pomak da se zna, da je stabilno. Ja živim za to da mi netko kaže: ‘Evo, sad si potpisala na tri godine’. Da tri godine nemam čir na želucu. Jer ovo je stravično. Konkretno, ja sam između ovog mog zadnjeg posla i ovog što sada radim imala pauzu od nekih dva, tri tjedna. Ali, nisam imala pravo na naknadu s burze, jer je onaj prije posao bio na šest mjeseci, a morate imati minimalno devet. I ja sam se opet našla bez igdje ičega.“
Kako onda preživi? „Pomogne mi malo sin, pa malo brat, pa me pokrpaju. Velim, ovaj put je nasreću trajalo kratko, tri tjedna. Ali da ih nemam, ne znam što bih.“
A kako se zbog toga osjeća, što pomoć mora tražiti od drugih?
„Grozno. Grozno. Ja imam unuka od tri godine. Umjesto da kupim unuku, ja vučem sina za rukav ‘daj mami da preživi’. Grozno.“
Najljepše i najteže
Međutim, „najljepše i najteže“ od tog cijelog posla jesu veze koje se stvore s ljudima, kaže Mirt. Ona je godinu dana bila zaposlena na projektu Zaželi preko udruge Nismo same. Taj projekt bavio se specifičnom grupom žena, onima oboljelima od raka.
Nažalost, brojne gerontodomaćice koje su radile na tom projektu su doživjele i gubitak korisnica koje su tijekom projekta preminule. I Mirt je imala takvih slučajeva.
„Već kad krećete raditi, negdje tu za vratom vam sjedi pitanje hoće li do kraja programa ta žena [i dalje] biti korisnica. Jesam, izgubila sam predivne žene. Jednu ženu koja je prošla sve moguće kemoterapije, zračenja. Umrla je 1.11., ali još je 31.10. nasolila puricu, ispekla kolač i drugo jutro se više nije digla. To je žena koja se do zadnjega borila. I nije joj bilo dobro, bilo joj je loše. Kad smo išle na kemoterapije, išle bismo taksijem i na povratku se htjela vraćati tramvajem. I onda to traje beskrajno, ali ona hoće barem još malo hodati, nešto malo, da nešto vidi. I onda naravno da ćeš [joj to] priuštiti. Neka traje cijeli dan, ali ona je pokušala.“
Nastavlja: „Pa smo prošle našu stanicu i produžile do Avenue Malla i kupila si je tenisice i sat. Te si tenisice nikada nije na kraju obukla. Jedno deset dana iza toga je više nije bilo“. Ta gospođa je za sobom ostavila supruga od 92 godine koji je sada jedan od korisnika Mirt.
„To se toliko povežete, postanete kao dio obitelji. Oni [korisnici] su usamljeni, njima puno znači taj razgovor“, govori nam Darija. S njom se slaže i Jelena, zaposlena preko iste udruge u Tenji. „Mi smo njima kao jedna porodica. Utječe na mene to puno. Kad se rastajemo, bude teško njima, teško nama. Mi smo njima sve.“
Mirt je i gerontodomaćica i psihologinja, kaže. Ali kada su mlađe žene oboljele, pa pritom (potencijalno) bliže kraju života, „e tu je jebeno teško biti psiholog“.
„Ja volim sve svoje korisnike, ali i one mi to vraćaju. One su na kraju digle mene. Jednostavno su poticaj, motivacija, držimo se skupa. Nismo [mi] sustav od 8 do 16, nego kad treba. Ja se osjećam kao čovjek, i oni se osjećaju kao ljudi. Nema smisla od toga napraviti tekuću vrpcu. Ja volim te ljude“, zaključuje Mirt.
