Termin emocionalni rad popularizirala je američka sociologinja Arlie Russell Hochschild, definirajući ga kao izražavanje određenih emocija da bi se ispunila društvena, poslovna ili tržišna očekivanja. Iako se Hochschild u svojim istraživanjima primarno fokusirala na uslužne djelatnosti, ovaj koncept daleko nadilazi okvire tog sektora. Regulacija emocija, stalna ljubaznost i vedrina očekuju se od medicinskih sestara, nastavnica, tajnica te žena na brojnim drugim profesionalnim pozicijama. Ne radi se o klasičnom obliku uslužnosti, već o ponašanju koje nije uvijek izvedivo, a u određenim situacijama ni prirodno.
Ulaganje emocionalnog rada na poslu nije pitanje standardne kurtoaznosti, nego aktivnog napora koji ulažu (uglavnom) žene kako bi ispunile društveno nametnuta očekivanja. Riječ je o dijelu profesionalnog rada koji nije prepoznat niti plaćen, ali se gotovo uvijek podrazumijeva.
Izvođenje željenih oblika ponašanja na radnom mjestu postalo je norma u društvu koje je modelirano neoliberalizmom. Ova specifičnost osobito dolazi do izražaja kada su u pitanju žene. Žrtvovanje autentičnosti postaje dijelom posla, a žene u isto vrijeme snose odgovornost u odnosu prema klijentima_cama te odgovornost za klimu unutar radnog kolektiva. Tijekom tog procesa, briše se granica između profesionalnog i privatnog. Performans, uz to, ima još jednu rodnu dimenziju – kako bi se ostvarila u određenoj kategoriji ili organizaciji, žena je prisiljena oponašati muškarca ili, riječima spisateljice Barbare Brook, utjeloviti njega i njegova uvjerenja o ženstvenosti.
Društveno ukorijenjena očekivanja od žena sociologinja Hilary Graham opisala je pojmom caring script, odnosno obrazac brižnog ponašanja, koji se odnosi na implicitan zahtjev da se žene ponašaju na kvazimajčinski način, osobito u zaposlenjima kao što su poučavanje, socijalni rad i zdravstvo. Neka recentnija istraživanja svjedoče kako ta pojava pogađa i žene u nizu različitih profesija, uključujući i one na rukovodećim i utjecajnim pozicijama. Naime, te studije pokazuju kako žene na višim profesionalnim pozicijama ulažu znatno veći emocionalni angažman od svojih kolega u istim ulogama.
Primjerice, u istraživanju iz 2022. godine autorice tvrde da žene imaju tendenciju koristiti moć na prosocijalnije načine od muškaraca. Više se fokusiraju na potrebe drugih, suradnju te izgradnju odnosa unutar radnog okruženja, a ovaj obrazac povezan je s rodno uvjetovanim praksama emocionalnog rada. U istraživanju se naglašava kako su žene općenito vještije u emocionalnoj regulaciji i procjenjivanju emocionalnih stanja drugih u usporedbi s muškarcima. Naravno, teško je utvrditi koliko je to posljedica socijalizacije koju su žene kolektivno iskusile tijekom odrastanja, a koliko intrinzične motivacije svake žene zasebno.
Uz to, isto istraživanje je pokazalo da razlike u emocionalnom radu između rodova možda utječu na to da se žene manje fokusiraju na vlastite vještine i ambicije, čime doprinose vlastitoj podzastupljenosti na vodećim pozicijama. Rodno uvjetovani obrasci emocionalnog rada, pokazuje ova studija, usmjeravaju žene da dodatno pomažu podređenima, uzimaju njihova mišljenja u obzir prije nego što donesu odluku, često čine usluge te izbjegavaju biti suviše kritične.
Kao što je već spomenuto, žene na emocionalni rad dodatno prisiljavaju i društvena očekivanja. Internalizacija nadzora vlastitog ponašanja rezultira time da žene na vodećim pozicijama češće koriste moć na međuljudski osjetljive načine, stavljajući dobrobit pojedinaca_ki u kolektivu ispred interesa organizacije. Prosocijalno vodstvo može poboljšati dobrobit kolektiva, učvrstiti povjerenje, suradnju i organizacijsku klimu, ali konstantno emocionalno ulaganje može iscrpiti osobne resurse i utjecati na autonomiju žena.
Kada očekivana ljubaznost i uslužnost izostanu, javlja se tzv. empathy gap – situacija u kojoj žena ne ispunjava razinu empatije koja se od nje društveno zahtijeva. Iz tog razloga ona može biti neopravdano okarakterizirana kao neugodna, bahata i slično. U ovom se kontekstu društvena osuda takve transgresije ogleda u, primjerice, pogrdnom izrazu „šalteruša”, ustaljenom u hrvatskom razgovornom jeziku. Odstupanje od norme dovodi do kažnjavanja – neljubazna žena etiketirana je kao društveni abjekt.
Unatoč deprimirajućim uvidima u stvarnost emocionalnog rada, postoje mala, ali svakako korisna rješenja za žene iscrpljene afektivnim angažmanom na poslu. Psihologinja Palena Neale nedavno je na Psychology Today objavila članak u kojemu, osim što predstavlja sam koncept emocionalnog rada te njegove posljedice, donosi sugestije kako se s njim nositi u profesionalnom radu. Iako je članak namijenjen ženama koje rade na rukovodećim pozicijama, navedeni savjeti primjenjivi su na razna profesionalnog okruženja.
Neale kao prvu strategiju navodi imenovanje emocionalnog rada na isti način kao što bi se imenovali neki uobičajeni zadaci na poslu. Na primjer, bilježenje koliko je deeskalacija ostvarena vlastitim zalaganjem, te osvještavanje takvih situacija na timskim sastancima. Između ostaloga, refleksija o prethodnim situacijama, razgovor s kolegama_icama te korištenje povratnih informacija strategije su koje ženi omogućuju osvijestiti kada je započela s obavljanjem emocionalnog rada, koliki je njegov opseg i u kojoj ga mjeri ostatak tima prepoznaje.
Neale kasnije sugerira i smanjenje mentalnog tereta, odnosno zabrinutosti i osjećaja odgovornosti za druge, prije svega korištenjem strukturiranih formata sastanaka. Na taj način teme vezane za posao ne bi prešle u neformalan razgovor ili čak svojevrsnu terapiju u kojoj žena sluša ostale kolege_ice dok se povjeravaju o osobnim problemima.
Neale dalje ističe kako empatija, iako je izuzetno vrijedna, na radnom mjestu mora imati granice. Žene na rukovodećim pozicijama moraju odrediti vrijeme za mentorstvo, check-inanje povezati s dnevnim redom i rotirati odgovornosti vezane uz emocionalne i društvene potrebe članova_ica radnog kolektiva. Rotacijom odgovornosti, primjerice, izbjegle bi se naočigled banalne situacije poput toga da uvijek jedna te ista osoba organizira rođendanske proslave u uredu. Na isti način teret bi se mogao pravednije raspodijeliti kada su u pitanju organiziranja timskih druženja, uvođenje novih zaposlenika_ca u kolektiv ili slušanje frustracija kolega_ica nakon napornog radnog dana.
Usprkos obeshrabrujućim primjerima iz prakse, ne smije se odustati od pokušaja da se emocionalni rad formalno prepozna. Prvi korak u tom procesu jest njegovo imenovanje – ono rezultira vidljivošću emocionalnog rada i otvara prostor za intervenciju. Čak i male stvari, poput spominjanja svog angažmana oko organizacije poslovne proslave ili navođenje konkretne situacije u kojoj je konflikt izbjegnut zbog ženskog zalaganja, drugima osvještava da netko stoji iza rada koji je njima nevidljiv. Tek kada se emocionalni rad imenuje, postaje očito koliko ga uistinu ima – i tko ga sve vrijeme obavlja.
Izvori:
- Brook, B. (1999). Feminist Perspectives on the Body. Routledge.
- Colson, D. (2008). The Pedagogisation of Sex, the Sexualisation of Pedagogy: Foucault, Shakespeare, and Adolescent Sexuality, 49th Parallel, Vol. 22 (Autumn), str. 48–59.
