Tri su se novinarke Jessica Bennett, Jesse Ellison i Sarah Ball uhvatile teškog zadatka: za posljednji su broj Newsweeka odlučile napraviti poseban temat posvećen spolnoj diskriminaciji u medijima. Paradoksalno, svoju su tezu argumentirale slučajem Newsweeka, svoje matične novine, prisjećajući se kako je to izgledalo nekada, a kako izgleda danas. Nažalost, zaključak im je isti – malo se toga promijenilo.
U tekstu Feminism or Bust, objavljenom jučer na newsweekovoj stranici, Jessica Bennett (rođena 1981.) objašnjava kako je glavni problem feminizma danas – priznati da za njim još uvijek ima potrebe. Štoviše, sad je potrebniji nego ikada jer seksizam nije nestao, samo je teže na njega ukazati.
Prije se direktno ženama stavljalo do znanja da nisu sposobne raditi kao novinarke i spisateljice jer se smatralo da je to muški posao, a danas smo suočene sa seksizmom koji jedino statistika razotkriva: ako od 49 prošlogodišnjih Newsweekovih naslovnica, samo njih šest napišu žene – to sigurno nije poruka da je borba za ravnopravnost uspješno okončana.
Bennett, Ellison i Ball su se za Newsweek vratile četrdeset godina unazad kada su novinarke istog časopisa odlučile reći dosta. Nazvali su ih tada “novinarskim kokoškama”. Danas su njihove tri nasljednice (i sve žene koje se tim poslom bave) uključene u drugačiju vrstu borbe – u borbu protiv “prosvijećenog ili suptilnog seksizma”.
Pošto je izvojevana “pobjeda” i skovana riječ postfeminizam – žene su gard koji su imale krajem šezdesetih i počekom sedamdesetih godina, spustile. Newsweekove novinarke pokazuju da je to bila greška jer se i danas susrećemo sa favorizacijom (čak i ako je samo riječ o blagoj nakolonosti) muških pera. Ne čudi, stoga, nesrazmjer u broju “osvojenih” naslovnica. Prinuđene smo, dakle, čitati između redova: ako žene i jesu proglašene sposobnim da pišu, ne znači da su time stekle pravo biti jednako dobre.
Sve su tri novinarke priznale kako do prije šest mjeseci nisu uopće bile svjesne borbe svojih prethodnica. Naime, u ožujku 1970. godine, 46 novinarki je tužilo Newsweek zbog rodne diskriminacije. Bila je to prva tužba te vrste u SAD-u.
Bennett, Ellison i Ball, otkrivaju kako su došle na isto mjesto s kojeg su njihove starije kolegice krenule. Naravno, ne svojom krivicom. Ono što im, međutim, možemo spočitati jeste nezanje kojeg su i same svjesne. Bennett otvoreno kaže, na početku svog teksta, kako prije dvije godine nije ozbiljnije razmišljala o feminizmu. Što objašnjava podatke po kojima se tek svaka četvrta žena u Americi izjašnjava kao feministkinja.
Inicijativa Newsweekovog trojca dočekana je blagonaklono od strane drugih američkih medija/novinarki (Salon). Spisateljica i režiserka Nora Ephron se za New York Mag prisjetila kako je, 1962. godine, prošao njezin razgovor za posao u Newsweeku. Rekla je kako želi biti spisateljica, na što je muškarac koji ju je intervjuirao odgovorio kako žene ne pišu za Newsweek. Njoj nije bilo ni na kraj pameti da mu se suprotstavi:
“Tih se dana podrazumijevalo da, ako si žena i želiš nešto napraviti, moraš biti izuzetak koji potvrđuje pravilo. Zaposlili su me kao kurirku za 55 dolara tjedno.”
Svojevrsni izuzetak u čitavoj ovoj priči jeste Jezebel, stranica koja je novinarkama Newsweeka spočitala manjkavost temata – četrdeset godina kasnije i dalje nema spomena o nevidljivosti drugih etničkih grupa u medijima, pogotovo crnkinja koje su sustavno ignorirane i koje se i danas bore da njihove priče budu proglašene relevantnim.
Tri su Newsweekove novinarke pokrenule i vlastiti blog Equality Myth i, nadamo se, potpuno odbacile ideju postfeminizma. U suprotnom bi poruka njihovog poduhvata bila vrlo cinična: pogledajte nas – pljujemo po novinama u kojima radimo jer znamo da će za četrdeset godina sve opet doći na isto. O tome zašto ponovljenu kritiku konzervativni Newsweek dopušta – zaključite sami.
