Knjiga Kako ste? novinarke Barbare Matejčić u izdanju Heinrich Boll Stiftunga donosi šest potpuno autentičnih priča iz života naših suvremenika, opisujući njihovu borbu sa sustavom i pojedincima u kojoj se često nađu obespravljeni, poniženi i stisnuti u kalupe tuđih predrasuda. Ljudi su to koji se zbog određenih događaja i okolnosti nalaze u neudobnijem položaju od onoga ‘većine’ i iako ih je zbog toga pogrešno nazvati ‘drugačijima’, uvriježilo se da im se drugačiji položaj, okolnosti ili potrebe pripisuju kao osobna karakteristika.
Odabrani su jer spadaju u skupinu onih prema kojima hrvatski građani imaju najviše zazora, a to su Romi, Srbi i homoseksualci. Dvije priče bave se tjelesnim invaliditetom, a jedna duševnom bolešću. Tjelesni invaliditet i duševne bolesti nisu rijetke u društvu, a izložene su neobičnoj količini predrasuda, stigmatiziranju i tlačenju od strane društva, osobito neefikasnog i zastarjelog zdravstvenog sustava. Zbog toga je Barbara željela uvrstiti i te teme.
Za ovu knjigu upustila se u istraživanje i potragu za osobnim pričama koje je napisala u formi narativnog novinarstva. Bilo je potrebno uložiti veliki trud i vrijeme, imati empatije, topline, strpljenja i upornosti za ostvarivanje odnosa međusobnog povjerenja s ljudima tako delikatne egzistencije i ispričati njihove priče faktografski, hrabro i odgovorno.
Ovi tekstovi su podjednako aktualni i svevremenski, u njima nema senzacionalizma i referiraju jedino s istinom ‘malih’, marginalnih sudbina. Ako se kaže da umjetnost govori istinu – takav novinarski rad s obzirom na snagu, ljepotu i neposrednost kojom komunicira – istinom govori umjetnost. Kada se sve to uzme u obzir, ne iznenađuje činjenica da je žanr narativnog novinarstva kod nas gotovo nepoznanica, a ova zbirka novinarsko-narativnih priča jedinstvena pojava.
Pitanje ‘Kako ste?’ navodi nas na preispitivanje onoga što znamo o sebi i o drugima, koliko smo spremni druge primiti i prihvatiti, a sebe dati. Ono simbolizira i nevidljivi zid koji okružuje protagoniste svih šest priča, a mene su one, svaka po nečemu i zajedno se ispreplićući, podsjetile na Čehovljevu priču Tuga. U njoj kočijaš Jona Potapov bezuspješno pokušava započeti razgovor u kojem bi izrekao bol koju osjeća zbog smrti sina i tako osjetio bar malo olakšanja, ali ljudi koji mu ulaze u kočiju ostaju gluhi, nezainteresirani, daleki i grubi. Oni su masa pred kojom je tjelesno izložen i ugrožen svaki čovjek koji nosi neku tugu ili problem, a stremi joj zbog prirodne potrebe i nužnosti. U gomili su ljudi koji uživaju privilegiju da se u nju mogu lako uklopiti i tako zaštićeni tupi su i neosjetljivi na udarce koje primanju oni koji su izloženi.
U priči ‘Kolovoz u Šarić Strugi’ Barbara Matejčić prati Ivanu koja nikada nije propuštala tradicionalnu godišnju feštu u rodnoj dolini Neretve. Od kada je u prometnoj nesreći ostala nepokretna od vrata naniže, samo dvaput je bila na proslavi. Muzika je bila bučna, a njezin glas tih, svi su pili, a ona više ne pije i onda je nijemo gledala u druge, oni su pogledavali u nju, nisu mogli razgovarati, a ona nije mogla plesati. Čula je jednu curu kako očiju uperenih u nju kaže: “Ne mogu ja to gledat, ajmo…” Ove je godine odlučila opet ići pa kako bude.
Priča ‘Jedna od sto’ ispričana je iz prvog lica, prenoseći lucidne zapise Jadranke koja boluje od shizofrenije. Barbara ih je otkrila na internetskom forumu, a onda je nakon dulje potrage uspjela otkriti tko je Jadranka i upoznati je. Na kraju priče, u svojevrsnom epilogu, donosi pojedinosti tog susreta i kronologiju događanja. Kada normalan čovjek kaže glupost, ja kao shizofreničarka moram šutjeti, u jednoj rečenici Jadranka ilustrira što znači život unutar nevidljivog zida predrasuda. Na drugom mjestu dodaje: Ja volim život i kad je nepodnošljiv.
Svi iz ove knjige posebni su upravo po tome što vole život i kad je nepodnošljiv. U najgorim situacijama podnošljivim ga može činiti ono za čime traga Čehovljev Jona: pripadanje zajednici koja razumije, koja je otvorena za tuđu različitost, tugu ili potrebu, onaj stvarni sadržaj iza pitanja ‘Kako ste?’. Od usamljenosti Jona Potapov gotovo je tjelesno nestao, presavio se toliko koliko se može saviti živo tijelo, sjedi na svom sjedištu i ne miče se. Zbog toga se priča o romskoj djevojčici koja upisuje srednju školu zove ‘Petica iz zadnje klupe’. Jedna cura ju je pozvala da sjedne s njom u treću klupu. Na satu ju je pitala zašto ne kajka, kako to da ne zvuči kao ostali. Objasnila joj je da je Romkinja pa govori književni hrvatski kakav je učila u školi. Cura se malo odmaknula i zašutjela. Bojana je nakon odmora našla svoje stvari u zadnjoj klupi. Premještena je tamo gdje nitko nije sjedio.
Jona satrven svojom borbom ignorira uvrede vojnika i trojice mladića koji se ničim izazvani obrušavaju na njega. Tuga s kojom se nosi naučila ga je da čuva snagu i ne obazire se na sve sitne boli koje usput iskrsnu. Na uvrede i dobacivanja navikle su i splitske lezbijke iz priče ‘Živila pička’. Nedosanjani san im je jedan jedini dan proći preko grada bez da im itko išta dobaci. Samo sam čekala kad će me u Splitu pretuć. Stalno me neki gadni tipovi odmjeravaju, stalno neko nešto komentira, gledaju me u oči i klade se jesam li muško ili žensko. Ali ja se dobro osjećam u svojoj koži i neću se minjat, kaže Lana.
Jona želi zdravlje i sreću ljudima koji su grubi prema njemu. Njegova je blagonaklonost prema svijetu jedva shvatljiva iz perspektive onih koji nisu u poziciji ‘slabijeg’ – onoga koji je navikao ulagati golem trud i pomicati svoje i tuđe granice. Njemu nije teško pronaći razumijevanje za one koji ga nemaju za njega. Priča ‘Običan dan u Branimirovom životu’ govori o filmofilu koji je slijep od svoje 17. godine. Branimiru je odavno jasno da treba biti ljubazniji i veseliji nego što po prirodi jest ako želi izbjeći da mu ljudi prilaze sažaljivo i da on mora biti taj koji će razbijati nelagodu. Prići prvi, šaliti se kada se spotakne ili udari, ljubazno odbiti kada mu na silu žele pomoći.Marija iz priče ‘Osječka obitelj Lovrić’ živi u Osijeku unatoč svemu što je u njemu doživjela, šeta uz Dravu u koju je bačeno tijelo njezinog mučki ubijenog muža i kaže: Drava samo teče i teći će kad nas svih ne bude. Nije rijeka ništa kriva, nije kriv ni moj susjed ni neki nepoznat čovjek na ulici. Krivi su točno određeni ljudi.
Gledajući kroz oči osoba koje su diskriminaciju osjetile na svojoj koži uočavamo bezbroj nijansi netolerancije. Ne suočavamo se samo s njihovim osobnim iskustvima boli nego dobivamo uvid u probleme na institucionalnim razinama.
Tko god bude čitao Kako ste?, udisao i izdisao zajedno s ‘likovima’ kao u najnapetijim scenama horora i uživao u iznimnoj literarnoj vrijednosti koja je krasi, spoznat će koliko je važno za svakoga od nas da Jona živi u uređenoj, pravednoj, sigurnoj i socijalnoj državi, a ne u vukojebini na čijoj kaldrmi osjećamo svaku pukotinu i krivinu sustava u koju upada ionako uzdrman čovjek. Ne treba napominjati da Jona može biti svatko, dovoljno je naći se na ulici u krivom trenutku ili ostati bez posla.
Kirurškom je preciznošću zasječeno u strukturu sustava i ukazano na tumor s metastazama na mozgu, jer kako drugačije opisati ponašanje liječnika koji nepokretnoj pacijentici nakon nesreće kaže: “Čujem da si dobro spavala, je li se ti to nadaš da ćeš prohodati? Budi sretna ako preživiš.”; policajce koji se podsmjehuju i ponovno zlostavljaju pretučene lezbijke ili osuđenog ratnog zločinca koji je zapovjedio da ubiju nevinog civila, a danas u mirnodopsko vrijeme opet postrojava crnu gardu i sjedi u Saboru.
U trenutku dok se u Hrvatskoj sloboda govora, bivanja i djelovanja urušava, nasilje na institucionalnoj razini odobrava, a programska strategija ‘razvoja’ gospodarstva zasniva na smanjivanju socijalnih prava, ova knjiga kao memento građanske hrabrosti, žilavosti i otpora ima osobitu težinu. Za sva vremena i univerzalno ljudsko iskustvo, ona je prekrasna knjiga o ljubavi prema životu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
