Kad se prvi put pojavila ideja da netko iz redakcije ode na konferenciju “Obitelj i škola: ključ odgoja za vrijednosti” udruge U ime obitelji, sve smo pomalo ustuknule, predviđajući količinu živciranja i osjećaj nelagode izazvan infiltriranjem u “neprijateljske” redove. Hoće li itko primijetiti da ne pripadam tamo? Hoće li itko nazrijeti moje neobrijane noge ispod traperica i tetovažu s likom Simone de Beauvoir? Što da radim ako mi se netko obrati?
No, kako sam imala nekoliko dana da se psihički pripremim, ipak sam odlučila da ću ići i poslušati što obiteljaši imaju za reći i što smjeraju – da bi dan prije konferencije dobila temperaturu. Srećom, do idućeg dana uspjela sam se više-manje oporaviti, pa sam, nakljukana paracetamolima, veći dio petka i subote provela na ovom zanimljivom, na trenutke frustrirajućem, a povremeno čak i zabavnom događanju održanom u konferencijskoj dvorani Kraš na Ravnicama, kojem je prisustvovalo 50-ak posjetitelja.1
Teme panela kojima sam prisustvovala bile su: školski sustavi u Hrvatskoj i svijetu, odgoj za vrijednosti, utjecaj medija na djecu, štetnost uvođenja rodne ideologije u škole i pozitivan utjecaj vjerskog odgoja na razvoj osobnosti. Najviše govornika bilo je iz Hrvatske, Španjolske i Italije, a velik dio njih aktivan je u međunarodnim organizacijama i tijelima, uključujući UN, Vijeće Europe i Svjetski savez mladih. Dakle, očito je da nije riječ samo o ljudima čiji je rad vezan isključivo uz institucije vjerskog predznaka. Iz Hrvatske to su bili/e predavači/ce s Medicinskog fakulteta, Filozofskog fakulteta u Rijeci i Zagrebu, Pravnog i Učiteljskog fakulteta, Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja, učitelji/ce u školama i odgojiteljice u vrtićima – drugim riječima, ljudi koji već odgajaju i obrazuju i nas i našu djecu te im manje ili više direktno prenose svoja uvjerenja, pritom ponekad zaobilazeći službeni kurikulum. Spomenut ću samo profesora iz moje srednje škole koji je jedne godine predavao etiku, a na satu nam je pričao kako je homoseksualnost bolest.
Ali, vratimo se na konferenciju. Najvažniji zaključci (spoiler!) su da su katolici ugnjetavani u današnjem društvu, osobito u području obrazovanja, te da su mediji uvelike doprinijeli uništenju obitelji.
Na konferenciji je općenito vladala atmosfera kolektivne paranoje oko nekakve fantazmatske sekularne prijetnje kojoj su izloženi vjernici u Hrvatskoj (da bar!) – zemlji u kojoj se, moram li uopće napominjati, 86% stanovnika deklarira kao katolici, u kojoj 90% osnovnoškolaca ide na vjeronauk, i koja ima ugovore s Vatikanom. Ako ste toliko sretni i sigurni u svojoj vjeri te ako se pouzdate u svoju ulogu kao roditelja i odgajatelja, zašto se bojite da će se vaša djeca tek tako okrenuti od vas i vaših vrijednosti? Zar je vaša uloga i uloga crkve toliko slaba da će djeca posrnuti pred prvom kušnjom, zaboraviti tko je Isus, postati rodno fluidna i živjeti u izvanbračnoj zajednici s 5 drugih “istospolaca” (ne pitajte me što je to)?
Tu bih spomenula izlaganje Tadeja Strehovca iz Slovenske biskupske konferencije, autora knjige izvrsnog naslova Čovjek između embrijskih i matičnih stanica, koji je o sekularizaciji govorio gotovo kao o nekoj pošasti zbog koje se sve više ljudi boji deklarirati kao vjernici zbog negativnih stavova u društvu (hmm, hoće li sada katolici morati izlaziti iz ormara?). Prema Strehovcu, sekularizacija se postiže, između ostalog, normalizacijom grijeha.
“Kada mladi vide da je nešto legalno, primjerice homoseksualnost, abortus, razvod ili ateizam, onda se to njima počinje činiti normalno.”
Ova apsurdna izjava postala mi je manje smiješna kada je Strehovec dodao da se ne bi trebalo toliko govoriti o nasilju nad ženama jer to stvara negativnu percepciju obitelji i dovodi do razvoda brakova. Punchline je došao na samom kraju, sa zaključkom da trebamo preći s “obrambene na ofenzivnu evangelizaciju” (!), jer ako djelujemo u skladu s načelima miroljubivosti, mi gubimo svoj identitet kao katolici.
Jedan od izlagača bio je i bivši ministar Predrag Šustar, koji je (uz baljezganja o “umu zarobljenom u prošlom sustavu”) otvorio neke od najvažnijih tema konferencije, a to su pluralizam, sloboda odgoja i jačanje pritiska (demokratskog pritiska, brzo je dodao) roditelja na škole i općenito na obrazovni sustav. Kao bitan alat za jačanje uloge roditelja, o kojem se govorilo i u kasnijim izlaganjima, spomenuto je vijeće roditelja (regulirano čl. 137 Zakona o odgoju i obrazovanju), putem kojeg oni mogu davati mišljenje o školskom kurikulumu i predlagati mjere za unaprjeđenje obrazovnog rada.
Ovdje možemo ponovo vidjeti kako obiteljaške inicijative prisvajaju ljudskopravaški diskurs i demokratske metode za svoje ciljeve, uz pozivanje na nacionalne i europske dokumente poput Konvencije o pravima djeteta i Opće deklaracije o ljudskim pravima.2 Govornici su tako neprestano isticali pravo roditelja da odabere vrstu obrazovanja za svoje dijete u skladu sa svojim svjetonazorom te se pozivali na pedagoški pluralizam i slobodu odgoja.
Ali ne dajte se zbuniti! Riječ “sloboda” ovdje se odnosi prvenstveno na slobodu vjerskog odgoja, kao i na neslobodu većine drugih oblika obrazovanja, a ponajviše onog sekularnog, reguliranog od strane države. Zatim, sudionici su se složili da je nepravedno da Ustav jamči autonomiju sveučilišta te da bi osnovno i srednje školstvo trebalo imati više autonomije, ali i da bi prava roditelja, kao primarnih odgojitelja, trebalo povećati.
Osim toga, ne smijemo zaboraviti da se “sloboda” u ovom kontekstu odnosi i na slobodu tržišta. Jer što je drugo nego najvulgarniji libertarijanizam sljedeća izjava: “Ako su škole za dječake i djevojčice toliko loše, kao što neki tvrde, onda ljudi neće upisivati svoju djecu u njih, i vrlo brzo će završiti s radom.” Pa, ako se trebamo voditi tom logikom, tada u slučaju manjka interesa roditelja trebamo jednostavno ukinuti vjerski odgoj u vrtićima i školama, a ne se žaliti što tako malo djece pohađa vjerske vrtiće, zar ne?
Također, privatne škole predstavljene su kao pozitivan primjer, a pohvaljene su inicijative civilnog društva da osnivaju svoje škole. Naravno, možete pretpostaviti da se pravo civilnog društva da osniva svoje škole ne odnosi baš na sve udruge i inicijative, već samo one svjetonazorski slične sudionicima konferencije. Zanima me koliko bi im usta bila puna pluralizma da, recimo, GONG ili Documenta odluče pokrenuti svoju školu.
Odgovor na to pitanje mogao se nazrijeti u izlaganju Ivana Munjina (UIO) na temu građanskog odgoja u obitelji i školi.
Munjin je ukazao na opasnost da “razne udruge” provode građanski odgoj mimo roditelja i škole i općenito da sudjeluju u kreiranju kurikuluma te tako “formiraju buduće biračko tijelo za određenu političku opciju”. Pritom, čini se, nikome nije upala u oči činjenica da je UIO također udruga, i to udruga koja je već pokušavala utjecati na sadržaj kurikuluma; udruga koja sudjeluje u raznoraznim radnim skupinama; da je, u konačnici, ona organizator ove konferencije koja se bavi školskim sustavom; i da je prošle godine i sama predstavljala političku opciju!
Ali znamo već otprije da je udruga UIO specifična po tome što sebe smatra “jednakijom” od drugih (#orwellwinkwink). Možda ćete se sjetiti da je prije par godina Munjin u medijima branio činjenicu da (tada još inicijativa) UIO nije željela objaviti izvor financiranja kampanje za referendum o braku, ili da se 2015. godine novoosnovana politička stranka U ime obitelji – Projekt domovina zalagala za ukidanje financiranja nevladinih udruga iz proračuna, dok danas udruga UIO organizira konferenciju pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta i visokim pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske.
Na konferenciji je velik naglasak bio stavljen na znanstvenu utemeljenost i empirijska istraživanja (jedino su zaboravili znanstveno dokazati postojanje Boga). Kako je to lijepo objasnio jedan od protagonista panela o štetnosti rodne ideologije, Zvonko Rumboldt (čijem ću se izlaganju vratiti, bez brige!), znanost je “hladna” i traži činjenice i razum, dok je etika “topla” i traži smisao i osjećaje. Ova gotovo senzualna kategorizacija jako mi se svidjela, pa sam s osobitim guštom slušala podatke iz istraživanja o utjecaju medija na formiranje stavova, o kojima su govorili Danijel Labaš s Hrvatskih studija i Suzana Vrhovski-Peran, glavna urednica Informativne katoličke agencije. Labaš je upozorio na opasnosti vezane uz društvene mreže te ukazao na važnost medijske pismenosti i uloge roditelja, dok je Peran govorila o slici obitelji u hrvatskim medijima.
Mediji, smatra Peran, postaju “izazov obiteljskim vrijednostima” jer donose iskrivljenu sliku obitelji zbog koje onda mladi, ali i odrasli (posebno žene koje gledaju sapunice) dobivaju negativnu predodžbu o obitelji. Hm, dakle mediji iskrivljuju idealnu stvarnost obitelji i braka? Znači li to da u stvarnosti djeca naprosto nemaju gdje vidjeti slike loših obitelji, u kojima nema ljubavi, u kojima je prisutno nasilje? Ali pardon, zaboravila sam, o tome ne smijemo pričati da ne bismo promovirali razvod.
S druge strane, ističe Peran, alternativne oblike obitelji mediji prikazuju u pozitivnom svjetlu. “Danas se svašta naziva obitelji – ne samo ljudi koji su u krvnom srodstvu, nego i ljudi koji zajedno žive, dijele interese, hobije, vole se.” Pa kuda ide ovaj svijet?! Zamislite – dvoje ljudi se voli (možda je jedno od njih i vjernik), žive zajedno, odlučuju posvojiti dijete, kupuju stan, idu na planinarenje. Koga ta obitelj vrijeđa, koga ugrožava, na koji točno način? Opet, jesmo li toliko ustrašeni i nesigurni u svoje odabire i način života da želimo uništiti sve što je drugačije i nama možda nerazumljivo?
Ali vratimo se veselijim temama, konkretno, panelu o rodnoj ideologiji kojeg sam iščekivala s posebnom strepnjom. Kako uopće prepričati izlaganje Zvonka Rumboldta, bivšeg dekana Medicinskog fakulteta u Splitu i bivšeg predstojnika Klinike za unutarnje bolesti KB Split? Ukratko – bilo je urnebesno!
U jednom trenutku, izrugujući se ideji prava na rodno samoodređenje, Rumboldt je izjavio: “Ja sada vama mogu reći da sam djevojčica, a za sat vremena se predomisliti!” Pa, djevojčica bi svakako mogla napraviti smisleniju prezentaciju od ovog uglednog stručnjaka, kojeg zbunjuje puno toga i koji nema ni osnovno razumijevanje pojmova o kojima je govorio. Pravo na samoodređenje – zbunjujuće! Interseksualnost – jako zbunjujuće! Žele li biseksualci biti u braku s dvije osobe? – zbunjujuće! Caster Semenya – zbunjujuće! Thomas Beatie, transrodni muškarac koji je rodio dijete – višestruko zbunjujuće!
Kako bi konačno ušutkao zagovornike rodne teorije (takozvane “elokventne verbaliste”), Rumboldt je prezentirao Znanstvene Činjenice kao što su “oksitocin”, “kromosomski otkloni” ili “žene su bolje u empatiji, a muškarci u procjeni udaljenosti”. Na tapeti su se našli i neizbježni Alfred Kinsey i Judith Butler, čije je teorije, ističe Rumboldt, uz pomoć empirijskih podataka opovrgnula Judith Reisman. Iz standardnog repertoara mogli smo čuti i usporedbu homoseksualnosti s pedofilijom i zoofilijom, ukazivanje na širenje spolno prenosivih bolesti među homoseksualcima, i tvrdnju da su “rodni i homoseksualni koncepti suprotni evoluciji” (sad sam ja zbunjena, je li Bog stvorio svijet ili evolucija?).
Svidjelo mi se i pitanje iz publike “Zašto se toliko medijske pozornosti daje tim ljudima koji su u manjini?”.3 Odgovor je, naravno, zato što mediji sudjeluju u širenju rodne ideologije i sekularnog fanatizma. Svakako se nadam da će i ovaj tekst tome pridonijeti! No bolje pitanje je zašto im vi, pobogu, dajete toliko pozornosti? Zašto ste čitav jedan panel posvetili tim homo, bi, trans, inter i drugim seksualcima? Zašto vodite kampanje za izmjenu zakonodavstva koje se tiče njihovih prava? Nisam još susrela ljude koji su toliko opterećeni time što drugi rade, misle i pišu. Da nije tragično, bilo bi gotovo dirljivo. Ako bacite oko na Narod.hr (ali ne preporučam to), vidjet ćete da reagiraju na gotovo svaki medijski napis o UIO, pokušavajući razotkriti laži i obmane koje šire mediji (pritom, jasno, Narod.hr nije medij poput svih drugih, isto kao što UIO nije udruga poput svih drugih). Ukazala bih vam ovdje samo na frišku reakciju na članak objavljen u Novom listu, kao i na intervju Naroda.hr sa Željkom Markić, koji predstavlja takav retorički brainfuck bi ga vjerojatno trebalo proučavati na fakultetima.
Na kraju, drago mi je da sam prisustvovala ovoj konferenciji. Fascinantno je svjedočiti takvom odsustvu sposobnosti kritičkog mišljenja, razbacivanju pseudo-znanstvenim činjenicama, a ponajviše taktikama pomoću kojih agresivna, zlostavljačka skupina ljudi – neću reći “većina”, jer uvjerena sam da većina vjernika u Hrvatskoj ipak ne dijeli ovakve stavove – svima želi nametnuti svoje vrijednosti i način života dok istovremeno promovira slobodu i pluralizam, a sebe nastoji prikazati kao ugroženu i potlačenu.
Također, iskoristila bih ovu priliku da potaknem sve roditelje da se na početku iduće školske godine uključe u rad vijeća roditelja, ali i sve ostale čitateljice i čitatelje da što više koriste dostupne metode vršenja demokratskog pritiska kako bi se čuli i uvažili glasovi svih građana i građanki. UIO je u pravu kada upozorava na jednoumlje u privatnom i javnom obrazovanju, i to je nešto protiv čega se definitivno moramo boriti, ali moramo biti oprezni da i sami ne bismo postali žrtve jednoumlja.
Samo kritičkim razmatranjem, i to prvenstveno vlastite pozicije, možemo živjeti vrijednosti navedene u Okviru nacionalnoga kurikuluma: znanje, solidarnost, identitet, odgovornost, integritet, poštivanje, zdravlje i poduzetnost.
________________________________
1 Bilo je više sudionika, ali to su, pretpostavljam, bili zaposlenici Kraša koji su se slučajno tamo zatekli, ili ljudi koji su čekali tramvaj, kako bi to ustvrdio Krešimir Miletić.
2 Kako kaže Shakespeare u Mletačkom trgovcu, “i vrag može citirati Sveto pismo za svoje potrebe.”
3 Kako je Rumboldt objasnio, učestalost interseksualnosti u općoj populaciji je 0,018%, a više od 95% stanovništva je heteroseksualno.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
