Septembarska rokovoska tjeskoba (deadline anxiety) ove me je godine zadesila već početkom kolovoza, a kao njena kolateralna šteta stradali su i neki poslovi kojima sam se inače veselio. Da takva sudbina ne bi zapala i tekst o konferenciji Razveži vezu – redefiniranje normativnosti u ljubavi (koju su zajednički organizirali Organ Vida i Kontejner), do kojeg mi je veoma stalo, odlučujem da ću na jedan dan ostaviti neurotično prebiranje po datumima i preslagivanje popisa obaveza po strani i uroniti u ulogu revnosnog i proaktivnog pohađača konferencije.
Subota je, 21. rujna, a temperature u Zagrebu navodno rekordno variraju – u zoru su bile oko dva, sada petneastak, a preko dana će navodno prebaciti i dvadeset stupnjeva. Nakon jutarnjeg istezanja, kave i kraćeg paničarenja oko toga hoće li mi se opekline od strunjače od treninga noć prije inficirati, trpam u ruksak banane, jabuke i apple bread koji je moja partnerica Josipa proizvela večer prije, a koji bi trebao poslužiti kao glavni kalorijski rezervoar za plovidbu kroz dan. Pravac Tehnički muzej, preciznije Hala V – izmješteni prostor Muzeja uglavljen na terenu između središnje muzejske zgrade i nadvožnjaka na Ozaljskoj ulici.
Zgrada odaje dojam jednog od onih hangara za koje obično ne uspijem ustvrditi kad su točno prestali služiti svojoj izvornoj svrsi u okviru industrijskog društva, pa ni koja je svrha to zapravo bila, no koje mi oduvijek rasplamsavaju maštu (prije ću napisati priču inspiriran nekim prostorom negoli guglati njegovu povijest, iako obično i to obavim). Unutra je ugodno zamračeno, u prizemlju izložba, na katu konferencija; ambijent je hip baš onako kako to volim. „Pa naravno“, kaže mi Josipa, koja mi se u međuvremenu pridružila, „jesi ti ikad bio na nekom Kontejnerovom događanju!?“ Kava s bademovim mlijekom i veganske grickalice upisujem kao masni plus za organizatorsku ekipu.
Svijet se malo-pomalo prilijeva, popunjavaju se sjedeća mjesta, a organizatorice djeluju kao da će uskoro zakotrljati kotač: protivno očekivanjima publike, barem one domaće, izgleda da će početi na vrijeme. Na dnevnom su redu tri panela, svaki s po troje izlagač/ic/a i popratnom diskusijom, zatim okrugli stol te, kako i priliči za kraj, performans, tj. izvedbeno predavanje. Konferencijska afiša obećava i sadržajem i vizualnom izvedbom: trebala bi biti od pomoći ovom rastrojenom milenijalcu u praćenju tematski i formalno vrlo raznovrsnih priloga.
Prvi panel naslovljen je Ponovno osmišljanje objektne ljubavi. Anastasia Starikova, Jakub Jan Ceglarz i Adam Zaretsky bavit će se, ukratko, materijalizacijama ljubavi koje odudaraju od općeprihvaćenih i navodno samorazumljivih (heteroseksualnih, monogamnih…) praksi. Starikova se zanima za, doslovno, ljubav prema predmetima, koju istražuje kroz dva krajnje različita slučaja: fotografski arhiv njezinog djeda, te fenomen (subkulturu?) ljudi koji održavaju intimno-romantične veze s predmetima (među kojima nalazimo, recimo kip Davida i repliku Kipa slobode).
Ceglarz nastupa s izvedbenim čitanjem svog Ljubavnog manifesta – kreativno-nebeletrističkog teksta koji „istražuje mogućnost ljubavi izvan normativne strukture para i umjesto toga se fokusira na ljubav kao višestruku, senzualnu, erotičnu i u svojem najradikalnijem obliku usmjerenu ne-ljudskom, kao oblik umjetničke prakse“. U središtu njegova zanimanja nalaze se specifični modusi tjelesnosti, senzualnosti i visceralnosti kroz koje se kvir ljubav materijalizira – pri čemu poseban značaj dodjeljuje konceptu „palimpsestuoznosti“, koji preuzima od francuskog esejista i teoretičara Philippea Lejeunea, da bi ga preispitivao u kontekstu tjelesnosti.
Treći govornik, Zaretsky, jedva stiže na vlastito izlaganje; dotrčava s nekakvim kablovima oko vrata, a tek što se dočepa mikrofona kreće s lošim igrama riječi, dad jokes i genitalnim referencama („na ovoj konferenciji ne moram se plašiti hoću li vam projicirati sliku svog pimpeka“, kaže dok pregledava slajdove za prezentaciju). „Ovo si ti za dvadeset godina, kad ti padnu barijere“, komentira Josipa. Odgovaram da meni prije djeluje kao Žižek iz alternativne stvarnosti, u kojoj se umjesto kokaina nekoliko decenija šopao halucinogenima.
Ipak, daleko od toga da Zaretskyjev miks predavanja i stand-up numere nije inspirativan: zamisao genetskog inženjeringa kao umjetnosti, pitanje estetskog suda kao kriterija za usmjeravanje znanstvenog razvoja, te dobrohotna kritika spekulativnog realizma i „objektno orijentirane“ misli („gomila boyscouta koji idu okolo i oduševljavaju se: ‘Gle! Stvari su stvari!’“) samo su neke od tematskih cjelina koje isporučuje. No nije li pojam kvira, koji Zaretsky koristi za promišljanje i povezivanje svih ovih problema i tema, u tom kontekstu odveć difuzan? – pita ga Barbara Gregov u ulozi moderatorice. „Morao sam odbaciti normie estetiku“, on će.
Kreće drugi panel. Prostor je i dalje pristojno popunjen, no čini mi se da smo Josipa i ja još uvijek među rijetkim osobama u publici koje i same nisu izlagačice i/ili organizatorice. Naslov panela, Politike tijela, potvrđuje da se još uvijek nalazimo na tematskom terenu materijalnosti ljubavi, čemu u prilog govore i naslovi izlaganja Helene Falabino („Političko tijelo ljubomore“), Dalile Honorato („Izlučevine“) i Nataše Govedić („Žudnja stapanja“).
Falabino prva u priču eksplicitno uvodi koncept na koji većinu nas vjerojatno najprije i asocira „razvezivanje“ iz naslova konferencije: sporazumnu ne-monogamiju, tj. poliamoriju, „otvorene“ veze, i slične i srodne oblike veza i odnosa. Njeno izlaganje razmatra ljubomoru, problem koji se gotovo po automatizmu veže uz pitanje ne-monogamnih veza: polazeći od vlastitih iskustva, ona istražuje kratke spojeve između racionalnog razumijevanja i etičko-politički motiviranog zagovaranja ne-monogamije s jedne, te tjelesnih reakcija („ono što mi utroba veli“) s druge strane. Bojazni koja je Falabino izrazila, da kao studentica među profesorima, koja pritom svoje izlaganje uglavnom čita, bez izvedbene komponente, neće biti dovoljno zanimljiva ili originalna, u mojim se očima brzo pokazuju neopravdanima.
Drugo predavanje u slovo je vjerno vlastitom naslovu: Dalila Honorato govori o tjelesnim izlučevinama i (naučenim) tjelesnim reakcijama koje nam one izazivaju. Ona kontrastira fetišizaciju ejakulacije u pornografskoj industriji s jedne, te duboko ukorijenjeni zazor i patologizaciju svih ostalih izlučevina s druge strane – pri čemu, naravno, posebno loše kotiraju menstrualni fluidi, ponekad doslovce demonizirani. Honorato pledira za rehabilitaciju tekućina koje ljudsko tijelo luči, u svoj njihovoj raznolikosti, šarolikosti i neuhvatljivosti. Njezina pojava dominira scenom, njezin je nastup čak i otvoreno erotski sugestivan. Premda mi osobno djeluje odveć uvježbano, tj. uvježbano na odveć vidljiv način, da bih baš ostao hipnotiziran, moramo reći da je Honorato iznimno dobro predočila i ilustrirala svoju temu, a cijenim i strast koju je očigledno uložila (činjenica da sam već ljubitelj izlučevina pritom ne odmaže).
Lopticu je opet spustila domaćoj publici dobro poznata Nataša Govedić, koja se – akademski odmjereno – fokusirala na globalni bestseler korejske autorice Han Kang Vegetarijanka, kao i na rad likovne umjetnice Cecilie Paredes, kako bi formulirala koncepte vegetalnog tijela i vegetalne svijesti. Govedić istražuje načine na koje eros kod Kang i Paredes transformira tijelo u novu vrstu „površine ljubavi“, koja je bliža flori negoli životinji ili stroju: urge to merge iz naslova njenog predavanja odnosi se upravo na impulse za stapanjem, pretapanjem, srastanjem i ispreplitanjem na kojima nastaje ova vrsta žudnje (erotske kod Kang, autoerotske kod Paredes).
Saznajemo da četvrta govornica, Hayley Fox Roberts, nije uspjela doći – šteta, budući da tema modusa javnog ispoljavanja dyke seksualnosti doista djeluje atraktivno. Lea Vene u ulozi moderatorice ne bježi od provociranja sugovornica: između ostalog izravno pita Govedić nije li „vegetalizacija“ tijela praksa seksualnog pasiviziranja. „Ne postoji pasivnost u seksu, pasivnost je općenito represivan koncept“, odvraća izlagačica, a ja zapisujem prvi dio njenog odgovora kao potencijalni stih.
Pauza za ručak! Budući da je subota, jedan poslijepodne i sunčano (mislim da vani upravo prebacuje dvadesetku) požurujem Josipu da se što prije zaputimo u obližnji lokal blentavog imena koji služi sjajne burgere i promptno zaskvotana mjesta. Ali, gle vraga: Barbara nam u prolazu saopćava da stiže (također veganska) klopa za sve! Kombi s oznakama dobro nam poznate jedaonice ubrzo se parkira pod prozorom, i u konferencijskim odajama rasprostire se trpeza u rasponu od pašticade sa sejtanom do kalorijski nabijenih čoko-kuglica: entuzijastično njupam, zaboravljajući na to da sam dan-dva ranije bio uvjeren kako (u najmanju ruku) imam čir na želucu, sve dok se ne nakrcam do te mjere da čak i apple bread ostavljam za kasnije (što bi mi se nekoliko trenutaka ranije činilo nezamislivim). Dok si miješam kavu za probavu, kažem si da je Barbara definitivno zaslužila svoju porciju apple breada, samo ako je uspijem uhvatiti nasamo. (Spojler: nisam uspio, ali je uteftereno za sljedeći put).
Ne znam je li do pada tlaka ili do pada koncentracije, no prvo izlaganje sa sljedećeg panela, naslovljenog „Novi ljubavni obrasci“, poprilično me je razočaralo – i čini mi se da u tome nisam bio jedini. U sklopu fotografskog projekta „Kako voljeti“, Alisha Doody fotografirala je intimu kvir ljudi, prije svega kvir žena i lezbijki, nastojeći strateški izazvati efekt nelagode ili izostanka utjehe koji – kako Doody navodi pozivajući se na teoretičarku Saru Ahmed – prati manifestacije ne-normativnih seksualnosti u javnosti. Same fotografije izgledaju pristojno, no za fotografkinjinu strategiju usporedne seksualizacije deseksualiziranog (hrana) i deseksualizacije seksualnog (seks igračke) doznajem tek iz popratnih materijala, budući da mi iz vizualne prezentacije i nije bila jasna. Uvidi koje Doody pritom iznosi, poput onoga da se od ne-strejt osoba očekuje da svoje odnose u javnosti ispoljavaju u skladu sa stereotipnim konceptima heteroseksualnih odnosa („tko je muškarac u vašoj vezi?“), dok se s druge strane susreću s prijetnjom komodifikacije kvira i „gej normalnosti“, teško da ikome u publici otkrivaju nešto novo.
Druga, a meni u ovoj dionici konferencije i najzanimljivija, nastupa Dunja Plazonja s prezentacijom „Kratki susreti: žudnja i fantazija u vezama na daljinu“. Kao i niz njenih prethodnica, Plazonja, komparatistica, anglistica i trenutno doktorantica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, polazi od vlastite intime: kroz kratki historijat veze na daljinu koju već godinama održava, ona tumači kako se i jedna naoko normativna veza (muško-ženska, monogamna) može naći na meti opetovanih osporavanja i prokazivanja kao „nenormalna“. Izlaganje prati vizualna prezentacija sačinjena od isječaka iz prepiske između Plazonje i njenog partnera, često i seksualno eksplicitne – što ilustrira značaj fantazije u vezama na daljinu koji je i sama potencirala u izlaganju (pada i četvrta-peta referenca na dick pic na konferenciji, no stvar kao takva još jednom izostaje).
Naslov izlaganja Davida Ashleya Kerra na hrvatski je prekomjerno preveden (overtranslated, surtraduit) kao „Što je ljubav? Dušo nemoj me povrijediti – Ljubav, slike i digitalni eter“, premda njegov prvi dio figurira kao kulturna referenca, i kao takav je komotno mogao ostati u originalu. „Mrzim kad daju naslove po pjesmama, pa mi se onda stvar vrti i vrti u glavi“, negoduje Josipa. Kad Kerr za tehničke probleme sa slajdovima okrivi činjenicu da se radi s PC-em (a ne Appleom), Josipa fingira pucanj u glavu. Samo izlaganje, koje tematizira melankoliju i usamljenost u kontekstu novomedijske „proliferacije ljubavnog života“, osobno mi se čini pristojnim – prvenstveno mi je blizak njegov melankolični ton – ali mi, također, djeluje i poprilično zbrkano i nabacano. Na postpanelskoj raspravi osokolim se i pokušam dati doprinos iz publike, ali sam po običaju konfuzan: Plazonja i Kerr samo pristojno ponove pojedine tvrdnje iz svojih izlaganja, a ja zahvalno kimam glavom.
Ispostavlja se da će okrugli stol „Može li mononormativnost prestati biti norma (u Hrvatskoj)? Razmatranje konceptualnih i empirijskih aspekata poliamorije“ biti najposjećeniji sadržaj dana. Zlobno pomišljam kako je to bez sumnje zbog neiscrpnog simboličkog kapitala koji sa sobom donose moderatori/ce i diskutanti/ce iz akademskoga polja: jedina od petoro diskutanata (šesta, Branka Galić, nije se pojavila) koja trenutno ne djeluje u akademiji jest Senka Sekulić Rebić iz Ženske sobe. Već prikaz teme u najavi diskusije djeluje kao da dolazi od osoba kojima je tema poliamorije došla na radar kao još jedan suvremen, pomalo trendi predmet istraživanja oko kojeg se dâ napraviti zgodna prezentacija – a da se nitko pritom ne mora odveć investirati na osobnom, a kamoli na emocionalnom planu.
I doista: uvodničarsko-moderatorska ekipa predstavlja nam poliamoriju/sporazumnu monogamiju kao trend koji se javlja negdje tamo, u Hrvatskoj koju mi na konferenciji gledamo s prozora, te ga ovdje mjerimo, prikazujemo grafikonima i znanstveno i racionalno (ob)razlažemo. Pritom, sporne i upitne predodžbe iskaču kao pop-upreklame na sumnjivom sajtu. Primjerice, mogućnost poliamornog odnosa promatra se gotovo isključivo iz perspektive (za pretpostaviti muško-ženskog) para, „inicijalne dijade“ koja onda „otvara“ svoj odnos prema „drugima“; „drugi“ (partnerice i partneri) o kojima je pritom riječ u ovoj su optici posve objektivizirani, njihova perspektiva uopće ne postoji. Da se razumijem, ne mislim da je nužno da na raspravi o ne-monogamnim odnosima sudjeluju isključivo diskutantice i diskutanti koji i osobno prakticiraju takve odnose, ali ovo je druga krajnost: u cjelokupnom, gotovo devedesetominutnom kolektivnom prikazu poliamorije jedva da vidim i trag življenog iskustva.
Konferenciju treba zatvoriti nastup njemačko-norveškog performerskog para Blaue&Poppy. Njihov „Umjetnički ljubavni zapis – izvedbeno predavanje koje izlaže egzibicionizam u doba voajerizma“ rekonstruirat će i prikazati „važne trenutke iz [njihovog] ljubavnog arhiva (osobna iskustva, ali i javne događaje), poigravajući se pritom s pozicijom izvođača uživo i izvođača na fotografijama“, nakon čega će uslijediti „verbalni i vizualni kostur njihovog izvedbenog predavanja“.
Ali, ja sam dobrano umoran, već gledam u rokove koji se talasaju duž nadolazećeg tjedna, a nesretni okrugli stol dodatno me je iscrpio: razmišljam da dignem sidro. Nakon kraćih konzultacija s Josipom, jednoglasno izglasavamo odlazak. Informacije o povijesti djelovanja Blaue&Poppy koje smo dobili govore u prilog mom predosjećaju da ne propuštamo ništa epohalno. Kad ih je u Brazilu napalo i opljačkalo, uprizorili su suđenje gdje su podigli optužnicu protiv sebe samih zbog strukturnog nasilja koje kao pripadnici privilegirane populacije vrše nad svojim napadačima? Ajme. Ako postoji nešto gore od srednjeklasnih bijelaca blaženo nesvjesnih vlastitih privilegija, to su srednjeklasni bijelci koji opsceno uživaju u javnom samobičevanju zbog rečenih privilegija.
Na odlasku još malo hengamo s Helenom Falabino, koja također nije ostala na zadnjem činu. Zadovoljna je konferencijom, no žali se na umor, kao i na okrugli stol („čini mi se da tu ne postoji nikakvo osobno iskustvo, samo profesori psihologije“). Entuzijastično prihvaća preostali apple bread, i začas ga dokusurimo s nogu. Kad se odmori, planira navratiti na postkonferencijski tulum. Josipa i ja – pravac Špansko. Vidimo se u tekstu, kažem Heleni. Za prvi put je stvarno bilo i više no solidno, razmišljam; tjedan dana kasnije, evo, to i potpisujem.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
