Dvodnevna Međunarodna konferencija oženama u filmskoj industriji održana 21. i 22. veljače u organizaciji Hrvatskog društva filmskih redatelja donijela je zanimljive rasprave, panele, izlaganja i projekcije u temama vidljivosti filmskih radnica, njihove zastupljenosti u različitim segmentima audio-vizualne proizvodnje i ravnopravnosti s muškim kolegama.
Od dizajna vizuala (plakata i popratnih materijala), pripreme relevantnih podataka vezanih za domaću filmsku povijest i suvremenost do samog vođenja programa i odabira gošći, Konferencija je pokazala inicijalnu spremnost dijela hrvatske filmske zajednice da se konačno uhvati u koštac s pitanjima ravnopravnosti filmašica unutar ove industrije.
Valja istaknuti i to da je ovu tema u domaćem javnom prostoru prvi put uvedena od strane Ureda za ravnopravnost spolova okruglim stolom „Vidljivost žena u hrvatskoj kinematografiji“, održanom već 2008. godine u Puli. Tada se po prvi put o ovoj temi povela šira debata unutar filmske profesije, na kojoj je bio prisutan niz redateljica poput Vlatke Vorkapić, Dane Budisavljević, Biljane Čakić Veselić, glumice Milene Dravić, sociologinje Jasenke Kodrnje, književnice Slavenke Drakulić i drugih. No, prolazile su godine i nije se događalo ništa. Sve do ove konferencije.
Sve pohvale stoga treba uputiti organizacijskom odboru programa: Danilu Šerbeđiji, Sanji Ravlić, Ozani Ramljak i Katarini Zrinki Matijević koja je za ovu prigodu izradila komparativnu studiju brojnosti i udjela žena u dijelu filmske industrije u Hrvatskoj i EU. Analizirani su: brojnost i udio prijavljenih, upisanih i diplomiranih studenata i studentica na filmskim odsjecima Akademije dramske umjetnosti, udio žena u strukovnim filmskim udruženjima, brojnost i udio žena u hrvatskoj kinematografiji od 1990. -2018. po sektorima, brojnost i udio redateljica u zemljama EU od 2012. Do 2016., a u studiji su obuhvaćena i četiri europska filmska festival: Cannes, Berlin, Venecija i Pula, gdje su analizirani konkurencija, nagrađeni i žiriji.
Dragocjeni su to podatci na koje se u tekstovima posvećenim ravnopravnosti žena u filmskoj industriji svih ovih godinama nismo mogli pozivati naprosto iz razloga što nisu bili dostupni, stoga je ovaj posao hvalevrijedan doprinos rada na zagovaranju ravnopravnosti u filmskoj industriji.
Od osnutka Canneskog festivala 1946. godine samo 5% filmova režirale su žene, Venecija se može „pohvaliti“ s 13%, dok je najmanji udio žena u autorskom filmu zabilježen na Puli, sa samo 2.8%. Glavne nagrade na ovim festivalima u posljednjih 39 godina dobile su redateljice u sljedećem omjeru: Zlatna palma 1% (Jane Campion, The Piano), Zlatni medvjed 8.8% (Jasmila Žbanić, „Grbavica“, Claudia Llosa, „The milk of sorrow“, Ildiko Enyedi, „On body and soul“, Adina Pintilie, „Touch me not“),Pula 2.7% (Hana Jušić, „Ne gledaj mi u pijat“). Kada je riječ o udjelu predsjednica žirija, postotkom prednjače Venecija i Berlin sa po 11%, Cannes ima 7%, dok Pula ne bilježi ni jednu takvu praksu.
Zanimljivi su podatci o produkciji filmova u Europi od 2012. do 2016. godine. Na ljestvici prednjače Švedska iNorveška s blizu 30% filmova koji su režirale redateljice, slijede je Nizozemska i Austrija i Njemačka s oko 28%, Švicarska, Mađarska i Francuska imaju nešto manje od 25%, dok se Hrvatska nalazi negdje na sredini ljestvice, između Estonije i Irske, sa oko 18% udjela filmova koje su režirale žene u ovom četverogodišnjem razdoblju.
U studiji je analiziran udio i brojnost filmova autorica u hrvatskim dugometražnim igranim filmovima od1990. do 2018. U 209 analiziranih filmova na području snimanja bilježi se 2.6 %žena, u režiji 7 %, u scenariju 12 %, u produkciji 26%, u montaži 26.7 %, scenografiji 23.6 %, glazbi 2.7 % i kostimografiji rekordnih 94,2 % žena. Analizirana je brojnost i udio redateljica s posebnim naglaskom na debitantske filmove te problemom „drugog filma” tj. teškog dolaženja redateljica do drugog filma i ostvarivanja kontinuiteta rada cjelovečernje igrane forme.
Napravljena je i komparacija udjela žena, te brojnosti udjela žena i muškaraca u debitantskim filmovima koji dolaze. Od trinaest redateljica koje su od 1990. debitirale, uz Snježanu Tribuson, koja je do danas snimila četiri cjelovečernja filma, priliku za svoj drugi filmu nadolazećim filmovima dobila je tek jedna redateljica. Riječ je o Ivoni Juka koja je 2017. dobila potporu za snimanje filma “Moj privatni ratni zločinac”, naime – jedina je ona do sada probila “stakleni strop”. Brojni drugi podatci dostupni su u tekstu studije, pa nema potrebe da ih ovdje dalje navodimo, koncentrirati ćemo se na sadržaj same konferencije.
Program prvog dana započet je u Mimari okruglim stolom “Film je muškog, a filmska industrija ženskog roda?” na kojemu su sudjelovale: predstavnica Švedske u Euroimages-u Kristina Börjeson, Pauline Durand Vialle, izvršna direktorica Federacije europskih redatelja (FERA), Martina Petrović, voditeljica DKE – Ureda MEDIA Hrvatske i Francine Raveney, članica Sekretarijata Eurimages-a zadužena za pitanja rodne ravnopravnosti. Program je moderirala Sanja Ravlić koja je odmah započela s europskim brojkama vezanim za filmske festivale.
Eurimages, filmski fond kojeg je osnovalo Vijeće Europe, od 2012. godine radi na strategiji za rodnu ravnopravnost u nacionalnim i internacionalnim okvirima. Cilj je da se u filmskim projektima poduprtim od ovog fonda do 2020. ostvari 50/50 udjela žena, a u njihov detaljno razrađen akcijski plan od 2018. do 2020. napreduje. Trenutno stanje je 34%žena.
Kristina Börjeson, sa Švedskog filmskog instituta, govorila je višegodišnjem radu ove institucije na polju vidljivosti žena u filmskoj industriji. Naime, Švedska je već 2013. donijela akcijski plan “Towards a Gender Equal Film Production”, prvi takve vrste u Europi.
„Looking back and moving forward“, naslov je prvog izvještaja o rodnojravnopravnosti u švedskoj filmskoj industriji, izdanog 2017. godine.
Prošle godine Švedski filmski institut tiskao je sjajno dizajniranu i preglednu brošuru znakovitog naslova “The Money Issue – Gender Equality Report 2018”.
Šveđani već dugo, kontinuirano i strateški rade na ravnopravnosti filmašica, pa su 2016. konačno postigli i mnogima za sada nedostižan cilj – potpunu ravnopravnost s muškarcima u filmu – FiftyFifty by 2020.
Upravo Švedski filmski institut je zajedno sa švedskim ministarstvom kulture 2016. na Filmskom festivalu u Cannesu organizirao okrugli stol “Fiftyfifty by 2020”, o nužnosti rodne ravnopravnosti na filmu. Panelu je prisustvovalo nekoliko europskih ministara kulture. Nisu potrebne hipnotičke seanse da se prisjetimo čime u to vrijeme bavilo hrvatsko Ministarstvo kulture: oduzimanjem potpora neprofitnim medijima, dodatnim oporezivanjem autorskih honorara i raznim drugima mjerama koje su odreda unižavale ionako loš status umjetnika i kulturnih radnika.
Kratkim uvodom kojim započinje brošura ‘The Money Issue’ Švedskog filmskog instituta pravilno je adresiran problem na polju promicanja rodne ravnopravnosti u filmskoj industriji.
“Slijedi trag novca” je uobičajena sintagma kada govorimo o moći i donošenju odluka. Jedna od namjera ovog izvještaja je upravo to: slijediti trag novca i istražiti kako su i gdje uložena sredstva u filmsku industriju, kako su distibuirana i kako se to očituje na uvjete rada filmaša i filmašica. Iako je snimanje filmova vezano za kreativno izražavanje i zabavu, svakodnevni proces svodi se na zarađivanje za život i samoodrživost. Upravo zbog toga, rad na rodnoj ravnopravnosti u filmskoj industriji nije samo organiziranje radionica o ravnopravnosti ili izrada planova o ljudskim potencijalima. Radi se o postizanju prava i jednakih preudvjeta za one koji stvaraju kako bi realiziralisvoje ideje. A to je prilično stvar novca.”
Postoji i web stranica Nordic Women in Film kojom se promoviraju nordijske filmašice i prati djelovanje na polju ravnopravnosti.
Kvote, kvote; tu magičnu i kontroverznu riječ tijekom dvodnevne konferencije izgovarale su gotovo sve sudionice, svaka je iz vlastitog ugla pokušavala objasniti zašto je za ili protiv uvođenja kvota kao legislative na ovom polju. Količinom opreznosti prema kvotama prednjačila je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, već na samom otvaranju izjavila je: „Ići s nekim posebnim zakonskim rješenjima, u situaciji kada naš Ustav garantira ravnopravnost, u kulturi i umjetnosti možda ne bi bio pravi put.” Vrijeme provedeno u Upravnom odboru HAVC-a Obuljen očito nije koristilo da se pozabavi ovom problematikom, te se informira kakvog impakta uvođenje kvota ima u sustavima zemalja koje su ovaj model koristile.
Uvođenje kvota pozdravila je redateljica Vlatka Vorkapić, drugog dana konferencije na panelu “Što žele žene?”, na kojemu su uz nju sudjelovale Snježana Tribuson, Lidija Zelović, Teona Strugar Mitevska iz Makedonije i Marija Perović iz Crne Gore.
“O kvotama zastupljenosti na pozicijama moći, tj, na odlučivanju, itetako možemo razmišljati. Tako da bi bilo vrijeme da povjerenica za igrani film u budućnosti bude žena. Mi jesmo osuđeni na subjektivnu procjenu umjetničkih savjetnika, naravno da svi oni imaju neki filmski svjetonazor koji podržavaju, mislim da bise odabirom žene na to mjesto otvorilo malo više prostora za junakinje, filmove koje rade žene. Probili bismo možda na više mjesta taj “stakleni strop”, kazala je Vlatka Vorkapić.
Na panelu se govorilo i o filmskim rodovima koji su više “ženski”. Naime, pokazalo se da je za žene redateljice mnogo lakše doći u poziciju da rade dokumentarne filmove, nego cjelovečernje igrane.
O svom putu u dokumentarnom filmu govorila je Lidija Zelović.
“Otišla sam iz Jugoslavije prije 26 godina, došla sam kao izbjeglica u Nizozemsku, studirala film. Filmom sam se počela baviti iz očajne potrebe da nešto radim u filmu, nisam razmišljala o rodovima, za mene je dokumentarni film bio jednostavniji način da uđem u tu branšu. Umjesto da drugi rade filmove o meni, ja sam sama odlučila raditi filmove o sebi. Od toga sam napravila način života, uspjela sam na taj način pronaći svoj autentični glas. Međutim, istina je da je u dokumentarnom, pogotovo autorskom filmu, prisutno mnogo manje novaca, vidljivosti, ali i kompromisa”.
Marija Perović crnogorska je redateljica i profesorica na Akademiji dramske umjetnosti u Cetinju također je ponudila zanimljivo mišljenje o kvotama, ali i terminima “muškog” i “ženskog” pisma na filmu.
“Kvote bi bile neki prvi korak i bilo ni nepametno da ga ignoriramo. Činjenica je da se žene u filmu više bave drugim ženama, da redateljice drugačije tretiraju ženske likove, ali i muške likove. U tom se kontekstu mijenja cijeli ugao gledanja. U visoko budžetnim filmovima žene su uglavnom zgodne plavuše ili neko zlo zbog koje trpe svi dobri muškarci. Netko je na jučerašnjem panelu spomenuo da je ženski film “promatrački”, ja se ne bih u cjelosti složila s tim u kontekstu modernog i suvremenog autorskog filma čijoj ekspanziji svjedočimo. Ali zbog transgeneracijskog nasilja, iz tog promatranja se doista jesmo naučile jednoj vrsti strpljenja i možda naknadnog, promišljenog akcentira stvari. Jako jedobro da redateljice uvode te nove načine tretmana priča. Prije 15 godina rekla bih vam da ne postoji muško i žensko pismo, već samo dobri filmovi, ali danas, kada sam i ja sazrela, vidim da među redateljima i redateljicama postoje razlike u perspektivama.“
Makedonska redateljica Teona Strugar Mitevska složila se sa kolegicama koje su govorile prije nje.
“Sve što sam postigla u filmu, postigla sam bez kvota, ali ja totalno vjerujem u njih. Mislim da nema potrebe da nove generacije prolaze ono što smo prolazile mi. Ženske kreatorice zaslužuju mogućnost da dobiju prostor. Kada sam prije mnogo godina radila svoj drugi dugometražni film “I’m from Titov Veles” dobila sam jednu kritiku u kojoj je novinar o filmu rekao: “It’s just a chick film, that will go no further…” Do prije dvije godine još uvijek su ovi veliki magazini koji određuju kako će tvoj film biti prihvaćen i distribuiran koristili taj termin. Ja sam toliko sretna da živim u vremenu kad to više ne može proći.“
O kvotama je bilo govora i na panelu koji je uslijedio, nazvanom “Povratak Mary Poppins – producentska iskustva”, na kojemu su sudjelovale producentice Ankica Jurić Tilić i Tamara Babun iz Hrvatske, Amra Bakšić Čamoiz BiH, Bianca Oana iz Rumnunjske, Sonja Prosenc iz Slovenije i Marta Zaccaron iz Italije koja je ponudila zanimljiva iskustva iz svoje zemlje.
“U talijanskoj filmskoj industriji 90% je muškaraca, no žena je u posljednje vrijeme sve više. I kod nas je više žena u dokumentarnom filmu, ali kada govorimo o igranom dugometražnom i visokobudžetnom filmu – tu je žena najmanje. Zanimljivo je da imamo nekoliko moćnih žena na talijanskoj televiziji RAI, međutim tamo su postavljene od strane svojih očeva i za njih se ne može reći da donose odluke u korist ravnopravnosti muškaraca i žena u industriji, no to nije nešto što je isključivo vezano za područje filma. Također, imamo još jedan zanimljiv trend: mnogo žena pokrenulo je svoje producentske kuće kako bi producirale filmove svojih supruga. Bilo bi zanimljivo vidjeti kakva je dinamika njihovih privatno-poslovnih odnosa, no takvo što još nitko nije istraživao.”
Najpoznatija hrvatska producentica Ankica Jurić Tilić, inače i predavačica na Akademiji dramskih umjetnosti, najutjecajnija je žena u hrvatskom filmu. Iza nje je veliki broj uspješno produciranih filmova, neki od najuspješnijih i najpopularnijih su “Zvizdan” Dalibora Matanovića i “Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić. Jurić Tilić karijeru je počela kao tajnica na HTV-u, kasnije je radila za druge producentske kuće, da bi u jednom trenutku s još nekoliko kolega ušla u osnivanje producentske kuće Kinorama.
Na panelu je iznijela ohrabrujuće podatke. “Na ADU-u je posljednjih nekoliko godina produkcija postala jako popularna i to 40/60 u korist žena, međutim – na tržištu je situacija obrnuta. U bivšim socijalističkim zemljama poput Rumunjske i Češke žene producentice su prisutnije, na zapadu ih nema toliko puno.“
Konferencija je bila dobro osmišljena, gošće i gosti inspirativni i kompetentni, otvoreni za razgovor, a moderatori solidno pripremljeni. Postavljeno je mnogo važnih pitanja, a na neke od njih su dani odgovori. Ukratko: bio je to događaj na kojemu su prvi put u Hrvatskoj europski i hrvatski filmaši i filmašice zajednički bistrili različite aspekte rodne (ne)ravnopravnosti u filmskoj industriji. U konačnici – dobili smo i prvu ambiciozniju analizu akterica i aktera u ovom polju. Ostaje nastaviti raditi: kroz sustav HAVC-a, legislativu, strukovna udruženja, javnu televiziju, Ministarstvo kulture, obrazovanje, medije. Rezultati neće izostati, budu li svi dionici spremni na međusobnu suradnju na postizanju zajedničkog cilja.
