U današnjem užurbanom, hiperindividualističkom svijetu, koji karakteriziraju konstantna dostupnost informacija, vijesti i poruka, velika većina ljudi osjeća se otuđeno i usamljeno. Žudimo za smislenim odnosima, a ipak se sve više udaljavamo. To nije samo simptom ili rezultat promjena društvenih normi ili napretka tehnologije – iako i oni igraju ulogu – već dio neoliberalne tržišne logike koja je uvučena u sve pore našeg života – na političkoj, društvenoj, zdravstvenoj, tržišnoj, ekonomskoj razini… U svojoj srži, korijen ove transformacije leži u neoliberalnom kapitalističkom sustavu koji daje prednost individualnim postignućima, natjecanju i tržišnim vrijednostima, a marginalizira solidarnost, empatiju i kolektivno blagostanje.
Od romantičnih veza do prijateljstava, način na koji se povezujemo s drugima iz temelja je preoblikovan sveprisutnim utjecajem neoliberalizma. Možda o tome ne razmišljamo ili pak smatramo da to nije istina, no ako analiziramo odnose danas i prije, primjerice, 20 godina, uviđa se velika promjena. Neoliberalna kapitalistička era dovodi nam megatrend na globalnoj razini: porast individualizma. Smatra se da je individualizam u porastu prvenstveno u zapadnim zemljama, no nova istraživanja sugeriraju da sve veća prisutnost individualizma postaje globalni fenomen.
Nalazi recentnih istraživanja pokazuju da je veći socioekonomski razvoj posebno snažan prediktor povećanja individualističkih praksi i vrijednosti. Veliki dio istraživanja o manifestaciji rastućeg individualizma usredotočen je na SAD. Ipak, daljnja istraživanja pokazuju da se ovaj obrazac odnosi i na druge države, uključujući i Hrvatsku.
Što to znači? To znači da je današnji duh vremena drugačiji od onog u prošlosti. Sada, umjesto samo jedne radne pozicije i posla za cijeli život, trend je prelazak s jednog posla na drugi, pri čemu se borimo s velikom dozom prekarnosti i neizvjesnosti. Današnji mehanizam preživljavanja krasi iznimna kompetitivnost.
Dolazi i do promjena u obiteljskim vrijednostima. Primjerice, umjesto da se „ugnijezdimo“ na jednoj lokaciji, danas ljudi više putuju ili sele u inozemstvo. Sve je veći trend samačkih kućanstava ili kućanstava bez djece, što ljuti ekstremne desničarse i konzervativce. A sve to je izloženo prekomjernoj komodifikaciji i ekonomizaciji života: sve ima svoju cijenu i sve nosi određeni ekonomski predznak i transakciju.
Prelazak s “mi” na “ja”
Neoliberalizam promiče ideju da su pojedinci odgovorni za svoj uspjeh ili neuspjeh, prebacujući fokus s kolektivne dobrobiti na osobna postignuća. Dajemo prioritet osobnim ciljevima nad onim zajedničkim, što dovodi do slabljenja solidarnosti i manje kolektivnog djelovanja. Time je individualizam preoblikovao osobni identitet, političke strukture i društvene norme.
U kapitalizmu se ljude sve više potiče da sebe vide kao neovisne entitete, a ne kao međusobno povezane članove zajednice. Uspjeh se percipira kao rezultat isključivo vlastitih napora, dok se borbe vide kao individualni neuspjesi, a ne kao sistemski problemi. Ovo stvara društvo u kojem uzajamna pomoć i solidarnost dolaze u drugi plan u odnosu na natjecanje i samoodržanje.
Uzmimo za primjer „kulturu rintanja“ (eng. hustle culture) koja glorificira prekomjerni rad i hiperproduktivnost, stavljajući naglasak na uspjeh i karijeru. Iako je nastala u američkom društvu, ona je vidljiva i u hrvatskom kontekstu. Svi traže san iz snova, teže produktivnosti i proaktivnosti. Time ovi narativi promiču ideju da su veze – bilo obiteljske, romantične ili prijateljske – sekundarne u odnosu na osobne ambicije.
Sve su više prisutni obrasci ponašanja u kojima žrtvujemo emocionalne veze kako bismo se uspeli na ljestvici uspjeha, odražavajući kako kapitalizam potiče davanje prioriteta materijalnoj dobiti nad međuljudskim odnosima.
Ljubav kao transakcija
Romantični odnosi, nekoć idealizirani kroz vrijednosti koje uključuju ranjivost, uzajamnu brigu i emocionalno ispunjenje, postali su površni i tretirani kao roba. Svjedočimo usponu aplikacija za upoznavanje (o toj temi pisala sam detaljnije u članku “Intimni odnosi u doba Tindera i reality televizije”). Iako su te platforme olakšale upoznavanje, one također smanjuju ljudsku povezanost. Potencijalni partneri se ocjenjuju kao proizvodi na temelju površnih osobina, i odbacuju se pokretom prsta.
Ova komodifikacija proteže se na način na koji odnose gledamo kao investicije. Partneri se procjenjuju prema svojoj “vrijednosti” u smislu izgleda za karijeru, društvenog kapitala ili emocionalnog rada, pretvarajući ljubav u analizu troškova i koristi. Komunikacija u vezama sve češće se svodi na slanje kratkih poruka, emojija i memova, a nema prostora za ranjivost ili izražavanje pravih emocija. S obzirom na neprestani strah od “boljih opcija” i mentalitet swipea, mnogi odustaju od ozbiljnijeg ulaska u odnos zbog fokusa na vlastite interese i izbjegavanja emotivne odgovornosti.
Uočavamo i trend ghostanja, koji je motiviran željom za izbjegavanjem konflikta i prisutan posebno kod mlađih generacija. Umjesto suočavanja s emocijama i nelagodnim situacijama, izbor pada na izbjegavanje, čime se narušavaju međuljudski odnosi i potiče osjećaj nepovjerenja i nesigurnosti.
Kao što tvrdi sociologinja Eva Illouz u knjizi Consuming the Romantic Utopia, kapitalizam je transformirao ljubav u transakcijsku, tržišno vođenu težnju, nagrizajući recipročne aspekte odnosa koji su je nekoć definirali. Ambicija i kapitalizam utječu na prisutnost ega i sebičnosti u međuljudskim odnosima, pri čemu se borimo s pronalaskom ravnoteže između osobnih želja i relacijskim potrebama te uzajamnošću odnosa.
Neoliberalizam oblikuje društveni imaginarij u kojem je pokazivanje ranjivosti često povezano sa slabošću. Fokus na osobnom uspjehu i produktivnosti ostavlja malo prostora za priznavanje pogrešaka, traženje podrške ili emotivno povezivanje s drugima.
Društveni trednovi i norme tjeraju nas da se sa svime nosimo sami, boreći se sa svojim problemima i rješavajući ih individualno, na primjer odlaskom terapeutu ili u teretanu, ili čitanjem self-help literature. Iako ovi alati i mehanizmi mogu biti važni te itekako pomoći osobi s određenim problemima, njihova istaknutost i prioritet rasta odražava kulturološki pomak: ideju da se briga o sebi mora privatizirati, profesionalizirati i razdijeliti, a ne dijeliti s drugima.
Jedan od banalnih primjera iz naše svakodnevice, koji ukazuje na promjene u partnerskim i prijateljskim odnosima, je rečenica “Javit ću ti kad mogu” prilikom dogovaranja druženja. Taj trenutak javljanja najčešće nikad ne dođe jer smo svi zauzeti vlastitim interesima, poslom ili brigom za sebe. Banalno planiranje zajedničkog izlaska tako ostaje neostvareno, i prijateljstva stagniraju.
Otuđenje i gubitak kolektivne solidarnosti
U suvremenom kontekstu, možda jedan od najočitijih učinaka kapitalističkog sustava je otuđenje, pojam koji Karl Marx definira kao osjećaj izolacije koji ljudi doživljavaju unutar društvenih i ekonomskih struktura temeljenih na tržišnoj razmjeni. Otuđenje nije ograničeno samo na proizvodne procese ili rad, već se širi i na međuljudske odnose te je praćeno slabljenjem solidarnosti. Društvena solidarnost, koja je predstavljala ključnu vrijednost u tradicionalnim ili kolektivističkim zajednicama, sve više ustupa mjesto osjećaju usamljenosti i nepovjerenja.
Pod kapitalizmom suvremenog neoliberalizma ljude se potiče da druge vide kao konkurenciju, a ne kao saveznike, što dovodi do pada povjerenja i međusobne podrške. Rezultat je društvo u kojem se ljudi osjećaju izolirano, bez podrške i preopterećeno. Pandemija Covida-19 jasno je ukazala na taj trend. Dok su se zajednice okupile da podrže radnike na prvoj liniji i ranjivu populaciju, širi odgovor bio je obilježen individualističkim ponašanjem – gomilanjem zaliha, ignoriranjem mjera javnog zdravlja i davanjem prioriteta osobnim slobodama nad kolektivnom sigurnošću.
