Hej, Paulina!
Potreban mi je tvoj stručni savjet. Ne šalim se.
U prva tri mjeseca korištenja Vinteda potrošio sam tamo 2800 zlota. Nisam ni primijetio kad se to dogodilo. Odnosno, primijetio sam da mi nedostaje novca do kraja mjeseca, ali nisam to odmah povezao s tim svakodnevnim, notornim skrolanjem po ponudama.
Jako mi se sviđaju stvari koje sam kupio i korisne su mi, iako je bilo i nekoliko promašaja koji mi nisu odgovarali pa su odmah završili u Caritasovom kontejneru ili na preprodaji. Prodaja na Vintedu jednako je jednostavna i uzbudljiva kao i kupovina, ali realno – prodao sam robe za jedva 300 zlota.
Ne mogu sve svaliti na Vinted jer koristim i druge šoping-platforme, međutim, veći problemi s parama počeli su nakon što sam instalirao tu aplikaciju.
Osjetio sam da nešto nije u redu jer sam se brzo i jako navukao na “igru” oblačenja u virtualnom second-handu.
Uzbudljiv mi je jednostavan pristup te otkrivanje novih bezbrojnih brendova koji predstavljaju super lijepe ili korisne (a najbolje kad su oboje) komade. Satima sam prebirao fantastične engleske kapute ili vrlo kvalitetne jakne iz Danske.
Geografski aspekt Vinteda mijenja ekonomsku kvalitetu s obzirom na to da se moja mašta prebacila s horizontalnog pogleda na vertikalni. Preko Vinteda odjeća ne ide s istoka na zapad, nego s juga na sjever i obratno. Zanimljivo je kontaktirati ljude iz Rumunjske, Mađarske, Slovačke, Litve, Švedske i ostalih nordijskih zemalja, gdje se proizvode najbolji vuneni džemperi.
Dok sam kupovao, imao sam osjećaj da sudjelujem u alternativnoj mikroekonomiji. Činilo mi se da dižem srednji prst fast fashion divovima koje ionako nisam koristio, ali znam koliko su razorne posljedice industrije koju oni pokreću.
Možda je tako i bilo? Ni sam ne znam. Izbrisao sam aplikaciju, nadajući se da mi se neće dati ulaziti preko browsera. Pogriješio sam. Moram izbrisati račun, drži mi fige.
Možda sam to samo ja. Sklonost prema ovisnostima kod svakoga je različita, možda nemaju svi taj problem. Znam da i ti koristiš Vinted. Reci iskreno – je li to okej ili nije?
– Kuba
“Drugi krug” neće spasiti planet
Dragi Kuba,
s Vintedom je kao s izborima u “drugom krugu”. Čini se da radiš nešto korisno jer ispunjavaš građansku dužnost, ali biraš između većeg i manjeg zla te na kraju shvatiš da je ono zapravo jedno te isto.
Jednako tako kupovanje second-hand odjeće možda se čini manje štetnim od jurnjave za novim artiklima, ali na kraju krajeva sva roba – čak i ona koja je prošla kroz nekoliko ormara – zbog neisplativosti i nedostatka regulacije politike recikliranja, završava na globalnom Jugu gdje zagađuje okoliš.
O tome je na stranicama Krytyke Polityczne pisala i Magdalena Bartczak, objašnjavajući kako je čileanska pustinja Atacama postala najveće svjetsko odlagalište odjeće koja uglavnom dolazi iz SAD-a i Europe. Osim toga, ja sam imala priliku vidjeti i izložbu o Accri, gradu u Ghani koji je jedna od najvećih afričkih luka te koji doslovno tone u second-hand odjeći. Takvih mjesta ima mnogo više, pa ideja da kupnjom na Vintedu ili u second-hand dućanima spašavamo odjeću ima i drugu stranu i ne čini nas nužno ni mudrijim ni brižnijim potrošačima kojima je stalo do svog budžeta, klime i ekologije te društvene pravde.
Bilo da se promatraju globalno ili pojedinačno, na Vintedu raznolike perspektive dolaze pod povećalo. S jedne strane ukazuju na stalno i opravdano rastući pritisak i težnje za održivim načinom života, a s druge – na sve što je krivo s kasnim kapitalizmom. Istim onim koji monetizira i umnožava probleme koje i sam stvara, a sve pod krinkom proekološkog dobročinitelja i poslovne inovacije.
A mi se na to lijepimo kao muhe, uglavnom s najboljim namjerama. Pokreće nas uvjerenje u korisnost zatvaranja “drugog kruga” ili u poduzetnički duh koji se čini jedinim ispravnim odgovorom na pretjerano bacanje savršeno nosivih stvari te na prekarne uvjete u kojima mnogi od nas žive.
Ipak, ne može se poreći da Vinted pridonosi popularizaciji rabljene odjeće i širenju svijesti o modi. Dokazuju to i istraživanja same platforme i startupa Vaayu koje su pokazale kako većina korisnika (riječ je uglavnom o milenijalcima i generaciji Z) u ormaru ima najmanje četvrtinu, neki i polovicu second-hand odjeće. Kao jedan od glavnih motiva za kupnju navode upravo želju za održivijim stilom života.
To bi mogao biti i trend za budućnost. Resale Report koji je priredila platforma ThredUP pokazuje da će globalno tržište rabljene odjeće do 2029. godine narasti gotovo tri puta brže od cjelokupnog tržišta odjeće. No, to ne znači da će klasično tržište nestati niti da rastući trend kupovine rabljene odjeće bilo kako utječe na najbogatije šopingoholičare i šopingoholičarke. Isto tako, to ne znači da kupujemo manje. U spomenutom istraživanju, glavni kriterij kupnje koji nadmašuje održivost i dalje je niska cijena. A kad je nešto jeftino, lakše je pretjerati i zatrpati ormar stvarima koje će tamo samo skupljati prašinu.
+99 u minuti
Ne mogu mirne savjesti izravno kritizirati Vinted, jer – kako si i sam primijetio – i ja ga koristim i u nekoliko sam navrata preko njega zaradila koju stotku kao spas uz plaću. No, tvoja me poruka natjerala da se zapitam jesu li dobici uistinu veći od gubitaka. I tko je na dobitku – s obzirom na to da na Vintedu ne buja samo povremena, individualna trgovina koja se, usprkos alarmantnim najavama porezne, zasad ne oporezuje.
Na Vintedu postoje i vrlo poduzetni ljudi koji prekapaju po lokalnim second-hand dućanima ili outletima robom koja nikad nije nošena, da bi je potom prodali po trostruko većoj cijeni, kao i ostali trgovci sa svojim prikrivenim biznisima.
Moj osobni račun ispao je sličan tvome: kupila sam više odjeće nego što sam prodala, iako sam se dugo hvalisala kako ne ganjam nove krpice po netu. Sad to radim na Vintedu – znači i dalje sam u istom konzumerističkom krugu, samo biram manje “zlo” umjesto da ga se stvarno odreknem.
Abigail Austin iz The Guardiana – medija koji je ušao u sponzorsku suradnju s Vintedom – jasno piše: “say less to dress”. Autorica tvrdi da je u njezinu slučaju kupovina isključivo rabljene odjeće, obuće i modnih dodataka imala više veze s impulzivnom (možda i kompulzivnom) kupnjom, kaosom i samozavaravanjem nego s misijom smanjenja ekološkog otiska, racionalizacijom potrošnje ili promišljenim slaganjem garderobe. U toj garderobi završavala je ne samo kvalitetna odjeća već i nasumične plastične krpe koje se ne mogu nositi, kombinirati niti reciklirati.
Dovoljno je ući u bilo koji second-hand kako bi se našlo vješalice pune odjeće najgore kvalitete sa Sheina, BooHooa ili PrettyLittleThinga. Isto vrijedi i za Vinted, gdje završavaju tone komada od fast i ultra-fast fashion brendova koje ja zovem “govnomoda” i koji, u suradnji s društvenim mrežama (posebno TikTokom i Instagramom), konstantno izbacuju nove mikrotrendove. To vodi ravno u pretjerani konzumerizam, koji nema veze ni s uštedom, ni s ekologijom. Zapravo, platforme za rabljenu odjeću – kako navode znanstvenici u časopisu Journal of Cleaner Production – mogu čak i jačati tržište brze mode, stvarajući problematičnu zamjenu između rabljenih i novih proizvoda.
Atraktivne cijene i laka dostupnost potiču potražnju i često idu ruku uz ruku s impulzivnim šopingiranjem jer se temelje na istim mehanizmima kojima nas hrani brza moda.
Sad ćeš možda pomisliti: pa zato postoje filteri, zar ne? Istina, postoje, ali lako ti se može dogoditi da dok skrolaš po još jedan vuneni kaput neke posebne danske marke, poželiš odmah i kapu, šal i rukavice, iako ti se po stanu već vuku deseci njih. Sam si priznao da si počeo kupovati više tek nakon što si instalirao Vinted.
Ako uključiš notifikacije, aplikacija će ti javiti da je ruksak koji si gledao i lajkao upravo snižen pa bi trebao požuriti s odlukom o kupnji. Prilika čeka na svakom koraku jer se, u teoriji, radi o jedinstvenim predmetima, a ne o serijskoj proizvodnji. Bilo tko te može preduhitriti. A kad netko drugi kupi tvoj ruksak, ipak nema brige jer te čeka hrpa drugih, koji će sigurno zadovoljiti tvoje kriterije. Dolazi ih +99 svake minute.
Rizik od gomilanja koji potiče platforma odnosi se i na kupce koji kupuju i novu odjeću. Sama pomisao da nešto kasnije možeš preprodati na netu čini trenutnu kupnju opravdanom i prividno pere savjest.
Iluzija jeftine promjene
Ostavimo sad po strani sam konzumerizam i pogledajmo grijehe Vinteda – platforme litvanskog porijekla, koja je dugo funkcionirala kao jedno od najbezakonitijih mjesta na internetu, izbjegavajući ne samo oporezivanje. Ta platforma zaobilazila je i GDPR, zbog čega je kažnjena globom od preko dvije milijarde eura. Litvanski nadzorni organi između ostalog su dokazali da aplikacija zahtijeva detaljne podatke, poput skeniranih osobnih dokumenata, kad korisnik želi povući novac. Zahtjevi za brisanjem podataka nailazili su pak na poruku da Vinted tu ne kani ništa poduzeti. Dodatno, platforma je koristila tzv. shadow blocking.
Nisu sve ovakve priče završile na sudu, jer Vinted se neučinkovito bori s prevarantima i loše se nosi s nasiljem – osobito seksualnim – unutar svoje zajednice. Radi se ne samo o korisnicima koji šalju nepristojne poruke i komentare, već i onima koji fotografije ljudi u odjeći koriste u pornografske svrhe ili ih iznuđuju.
Tu su i problemi s dostavom. Sva navodna ušteda CO₂ emisija pri kupnji na Vintedu na kraju se svodi na slanje paketića s naušnicama za nekoliko zlota. Kurirske firme često griješe, a Vinted korisnika ostavlja na cjedilu. Na primjer: dobiješ obavijest da je paket isporučen, no ti ga nisi primila_o, kad to prijaviš, nitko ti ne pomaže iako si platila_o takozvanu “zaštitu kupca” i aplikacija tvrdi da ćeš “dobiti povrat ako roba ne stigne, stigne oštećena ili ne odgovara opisu”. Iskustva su različita, a forumi su puni priča o neodgovornim prodavačima koji šalju pogrešne artikle ili prljavu odjeću, odjeću s moljcima ili čak gratis stjenicama.
U ekonomskim medijima pročitat ćeš da se Vinted ističe nevjerojatnim poduzetničkim duhom i tehnološkom inovativnošću. Čitam, primjerice, da razvijaju “nove alate temeljene na umjetnoj inteligenciji” i šire ponudu. Danas ondje ne prodaješ samo odjeću, već i elektroniku, knjige i dekoracije za dom.
Vinted se želi proširiti i na fizičke trgovine rabljene luksuzne robe i upravo otvara dućan u Londonu, a njihov apetit za osvajanjem tržišta ne opada. Tko zna, možda litvanski gigant ne završi poput Nasty Gal – brenda Sophije Amoruso, koji je od vintage butika postao još jedan fast fashion retailer.
Vintedžije, vintedžerke i “ide block”
Platformi se ne može osporiti da potiče stvaranje zajednica i predstavlja kulturološko-sociološki fenomen. Možemo se tome smijati, ali vintedžije i vintedžerke razvijaju odnose koji nadilaze ekonomiju, kao i jedinstvenu komunikacijsku dinamiku, što akademska zajednica već ozbiljno analizira kad proučava koje vrijednosti njeguju korisnici_e i dizajneri_ce aplikacije, te kakva su im generacijska iskustva.
Ne treba, međutim, čitati znanstvene radove kako bi se shvatilo koliko je Vinted jedinstveno, a pritom apsurdno mjesto. Dovoljno je pratiti ultrazabavni profil the.awanti, iz kojeg dolaze klasici poput “kod mene se kupuje, a ne prati”, ili “mišu” i “mačkice” kao nove forme ljubaznog obraćanja potencijalnim kupcima. Ima i bisera poput mjerenja promjera gumba na jakni od 5 zlota – što postaje poseban posao – a kreativnost pakiranja paketa stvara rudnik memova. Meni su top dvije ideje za paket s odjećom bile kutija od svježeg sira i – srećom čista – dječja pelena.
S ovim kulturološkim zanosom sigurno se ne bi složila novinarka The Independenta, koja prikazuje tamnu stranu interakcija na Vintedu. Ellie Muir navodi gomilu primjera potpunog nedostatka poštovanja, agresije i bezobrazluka, koji nadmašuju sve što biste mogli doživjeti u fizičkim trgovinama.
“Činjenica da se ove transakcije odvijaju online i bez kontakta licem u lice znači da nema mehanizama za odvraćanje od lošeg ponašanja, ili laganja u svrhu opravdanja vlastite loše usluge” – piše Muir, podsjećajući nas na poznatu istinu o društvenim mrežama. Mnogi vjeruju da tamo pravila društvenog života ne vrijede. No, srećom – citirajući klasike – još se uvijek možemo odjaviti i vratiti životu. “Ide block” – digitalna apstinencija još nikome nije škodila.
– Paulina
Tekst je originalno objavljen na portalu Krytyka Polityczna u sklopu projekta Come Together.
Prijevod s poljskog: Marta Agičić.
