Živimo u društvu u kojem se naša svakodnevica temelji na dominantnoj neoliberalnoj tržišnoj logici zbog koje se produktivnost i ekonomska efikasnost uzdižu na pijedestal. Kapitalizam, kao dominantni ekonomski sustav, perpetuira „radoholizam“ i izgrađenu karijeru kao neke od imperativa koje čovjek treba dostići, dok s druge strane nameće imperativ sreće, dobrobiti i ispunjavajućeg obiteljskog života. Dakle, radi se o konstruiranom paradoksu koji utječe na međuljudske odnose, perpetuirajući ideju balansa između privatnog i poslovnog života.
Moderni kapitalistički sustav ne samo da oblikuje ekonomske strukture, tržište i politike, već i način na koji doživljavamo život i vlastite vrijednosti. Neoliberalizam promovira ideju individualne odgovornosti i konkurencije, stavljajući naglasak na postignuća u karijeri, financijsku sigurnost i produktivnost. Ukratko, uspješne smo onoliko koliko smo dobre u svojem poslu.
S druge strane, društvena očekivanja za postizanje osobne sreće i dobrobiti suprotstavljaju se vremenskim, mentalnim i drugim zahtjevima koje radno okruženje nameće. Ova dualnost stvara paradoks koji pojedince stavlja u stanje stalne nesigurnosti i preopterećenosti. Stoga u ovom tekstu problematiziram kapitalizam te dajem kratku analizu toga kako neoliberalna tržišna logika utječe na međuljudske odnose kroz mit o ravnoteži između privatnog i poslovnog.
Glorifikacija rada i posao kao identitarna odrednica
Iako se Hrvatska već nekoliko desetljeća nalazi u sustavnom tranzitu, kapitalistički sustav i neoliberalna tržišna logika sve su vidljiviji u našoj svakodnevici, ponajviše u kontekstu tržišta i ekonomizacije života. Već sam ranije u svojim tekstovima pisala o ekonomizaciji života, gdje je svaki aspekt našeg života podvrgnut tržišnim principima. To uključuje monetizaciju osobnih strasti/hobija, blagostanja, zdravlja i produktivnosti kako bi se lakše mjerila učinkovitost pojedinca. Zbog se toga, na primjer, na razgovorima za posao često možete susresti s nekim pitanjem poslodavca koje propituje vašu “proaktivnost” – to je jedna od temeljnih odrednica dobrog zaposlenika_zaposlenice, koja je proizašla iz neoliberalne tržišne logike, a koja je sveprisutna u hrvatskom društvu unazad nekoliko godina.
Kapitalizam favorizira ideju da rad nije samo sredstvo za preživljavanje, već glavni izvor identiteta i vrijednosti osobe. To je, na primjer, razlog zašto nam je bitno čuti što netko radi, koje su struke, te i sami ističemo taj podataka kada se nekome po prvi put predstavljamo. To dovodi do fetišizacije rada, a život se sve više vrti oko produktivnosti. Taj se neoliberalni kapitalistički vrtlog održava kroz ideju da je rad inherentno dobar i neophodan, kako za društveni, tako za osobni napredak. Kako to Peter Fleming (2015.) izvrsno objašnjava, kapitalizam opstaje jer je kolonizirao ne samo ekonomske sustave nego i osobna uvjerenja, vrijednosti i želje. Vezujući individualnu vrijednost za ekonomsku produktivnost, kapitalizam jača vlastiti opstanak – iako šteti pojedincima koji ga održavaju.
Potiče nas se da radimo što više kako bismo dokazali vlastitu vrijednost, čime se smanjuje vrijeme za obitelj, prijatelje i druge aktivnosti. Istovremeno, kapitalistička kultura promovira ideal ravnoteže između posla i privatnog života, stavljajući naglasak na sreću i samoaktualizaciju. Ova osobna aspiracija, poručuje kapitalizam, ostvariva je kroz materijalizam i konzumerizam, pri čemu se sreća često poistovjećuje s posjedovanjem novca, što dodatno povećava potrebu za radom. To možemo vidjeti na svakodnevnim primjerima „kupovine“ sreće kroz putovanja, wellness i fitness industriju, Instagram lokacije “to visit”, self-help knjige i sl. Drugim riječima, slobodno vrijeme – ono “privatno” – pretvara se u robu budući da se hobiji, interesi i odnosi sve više tretiraju kao način jačanja profesionalnih vještina.
Neminovno je da kapitalizam briše granice između posla i privatnog života. Tehnološka postignuća poput e-pošte, pametnih telefona, tableta, aplikacija za razmjenu poruka i rad na daljinu stvaraju stalno očekivanje dostupnosti radnika_ca, što otežava odvajanje profesionalnih i privatnih obaveza. Osim toga, međuljudski odnosi postaju transakcijski. Fleming (2015.) tvrdi da logika tržišta prodire i u osobne odnose, navodeći pojedince da procjenjuju odnose u smislu koristi ili učinkovitosti. Prijateljstva i romantična partnerstva mogu se tako procijeniti u smislu potencijala umrežavanja, financijske stabilnosti ili usklađenosti s osobnim ciljevima ili interesima. To pak smanjuje intrinzičnu vrijednost ljudskih veza i potiče kulturu umrežavanja umjesto iskrenih odnosa.
Mit o balansu privatnog i poslovnog
U kapitalizmu je osobni život sve više podređen zahtjevima tržišta, a jedan od najprisutnijih mitova kapitalizma jest ideja o ravnoteži između poslovnog i privatnog života. Ovaj koncept sugerira da pojedinci mogu postići ravnotežu između svojih profesionalnih odgovornosti i osobne dobrobiti učinkovitim upravljanjem svojim vremenom. Međutim, ta je ravnoteža često nedostižna unutar sustava koji daje prednost profitu nad ljudima i ljudskim pravima. No ovaj mit i dalje postoji jer prebacuje odgovornost na pojedince (naša je odgovornost da pronađemo balans) umjesto da se bavi problemima sustava.
Radnicima_radnicama se govori da optimiziraju svoje rasporede, prakticiraju brigu o sebi ili usvoje neke trikove za produktivnost, dok glavni uzroci prekomjernog rada – dugo radno vrijeme, nedovoljne plaće i nesigurnost posla – ostaju neosporeni.
Prema podacima OECD-a, prosječni radni tjedan u mnogim kapitalističkim državama značajno premašuje 40 sati. Recentna istraživanja pokazuju kako osobe koje redovito rade više od 50 sati tjedno imaju višu stopu razvoda, lošije obiteljske odnose i društveni život, odnosno manje socijalnih interakcija. Naposljetku, stalna potreba za usklađivanjem privatnog i poslovnog dovodi do usamljenosti, stresa i iscrpljenosti.
Zaposlenici i zaposlenice često ostaju dostupni i izvan radnog vremena, često zahvaljujući digitalnim tehnologijama. Primjer ovakve nevidljive eksploatacije možemo vidjeti poznatoj seriji The Office, gdje su zaposlenici prisiljeni sudjelovati u radnim zadacima i neformalnim druženjima, ponekad na račun vlastite privatnosti. Ova serija sarkastično prikazuje kako kapitalizam zamagljuje granice između poslovnog i privatnog života, a jedna od poznatih kapitalističkih krilatica unutar korporativne ideologije jest ona o “velikoj obitelji” unutar poslovnog sustava.
U kontekstu rada, svakako je bitno spomenuti sindrom izgaranja (burnout), koji Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) prepoznaje kao profesionalni fenomen. Burnout ide ruku pod ruku s pitanjem dobrobiti i blagostanja (ono što se krije pod engleskim terminom wellbeing). Kapitalizam je preuzeo koncept blagostanja, pretvarajući ga u robu. Wellness industrija promiče proizvode i usluge – od tečajeva joge do aplikacija za mindfulness – koji obećavaju pomoći pojedincima da se nose sa stresom modernog života. Međutim, ta rješenja često liječe simptome, a ne temeljne uzroke nezadovoljstva i iscrpljenosti. Shvaćajući blagostanje kao osobnu odgovornost, kapitalizam skreće pozornost sa reforme sustava. Zaposlenike i zaposlenice se potiče da prakticiraju svjesnost ili poboljšaju svoju otpornost, umjesto da se preispitaju izrabljivačke prakse koje zahtijevaju ove mehanizme. Ovaj individualistički pristup dobrobiti jača status quo, osiguravajući da temeljni problemi ostanu neriješeni.
Korištena literatura: Fleming, Peter (2015). The Mythology of Work: How Capitalism Persists Despite Itself. Pluto Press.
