Neoliberalni poredak zahtijeva stezanje remena, stoga se država rješava svojih obrazovnih, socijalnih i humanitarnih funkcija. Budući da netko ipak mora preuzeti te funkcije, osnivaju se nevladine organizacije, no njima je za djelovanje potreban novac. Taj je novac uvijek ograničen, a to nije slučajnost.
Odluka Trumpove administracije da ukine financiranje nevladinim organizacijama ima posljedice diljem čitavog svijeta. U pitanje dovodi budućnost mnogih organizacija koje ovise o američkom financiranju, no ujedno pruža priliku za dublje promišljanje o njihovoj ulozi u kapitalističkom sustavu.
Ta uloga, napomenimo odmah, nije uvijek očita. S jedne strane, nevladine udruge obavljaju mnoge funkcije koje je država zapostavila i ublažavaju posljedice društvenih i ekoloških problema. S druge strane, možemo pronaći sustavne proturječnosti u modelu njihova djelovanja. Vlade, korporacije i međunarodne institucije često financiraju nevladine udruge, a upravo one pridonose problemima koje te udruge pokušavaju riješiti.
Nevladine udruge ili organizacije (skraćeno: NVO) aktivno se razvijaju od 1980-ih. Danas čine takozvani treći sektor, uz javne institucije i privatno poduzetništvo. Pojava NVO sektora povezana je s globalnim zaokretom političkog i gospodarskog sustava prema neoliberalizmu. Osamdesete godine 20. st. obilježila je naftna kriza i promjene u politici kamatnih stopa SAD-a, što je pak dovelo do financijske krize u zemljama koje su svoj razvoj temeljile na uvozu nafte.
Takozvani Washingtonski konsenzus ponudio je rješenje: zemlje u krizi, tada nazivane zemljama u razvoju, morale su smanjiti izdvajanja za socijalne potrebe i koristiti ušteđena sredstva za plaćanje dugova i kupnju energije. Programi “strukturne prilagodbe” koje su pripremili stručnjaci Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda uvjetovali su drastično smanjenje uloge države u zemljama globalnog Juga. Kao rezultat toga, mnoge su zajednice ostale bez pristupa osnovnim uslugama.
Sličan se proces odvio i u zemljama globalnog Sjevera, gdje je u okviru ideologije “minimalne države” smanjeno financiranje zdravstvenog, mirovinskog i obrazovnog sustava, kao i pristup vodi. Nastalu prazninu trebalo je ispuniti takozvano slobodno tržište kroz proces privatizacije tih usluga.
NVO-i su trebali ispuniti praznine, pružiti usluge i potporu ondje gdje javne institucije više nisu djelovale, no kapitalisti su i dalje trebali jeftini rad. NVO-i su trebali podupirati reproduktivni rad kako bi osigurali dostupnost relativno zdravih, relativno obrazovanih i relativno sitih radnika_ca za sweatshopove, rudnike ili sječu drva.
Takvo je pozicioniranje trećeg sektora imalo presudan utjecaj na njegov oblik. Budući da su NVO-e financirale institucije koje djeluju u okviru neoliberalnog poretka, morale su funkcionirati tako da ne remete status quo – u suprotnom ne bi dobile financijska sredstva za rad.
U kapitalističkom sustavu, NVO-i često služe kao alat “meke moći”. Vlade i korporacije koriste njihove aktivnosti za legitimizaciju svoje prakse. Iako udruge često osnivaju ljudi koji žele “mijenjati svijet”, većina udruga ne pokušava – zato što ni ne mogu – podrivati ekonomski sustav, pa samo “krpaju rupe”, najčešće pružajući samo privremenu pomoć jer im nitko ne bi dodijelio sredstva za sistemske promjene na nacionalnoj razini.
Slično je s humanitarnim organizacijama. Iako spašavaju živote i ublažavaju patnju, njihove se aktivnosti mogu usporediti sa stavljanjem flastera na duboke rane prouzročene vojnim intervencijama, financijskim krizama ili ekološkim i humanitarnim katastrofama koje nastaju kao posljedica djelovanja velikih korporacija i država globalnog Sjevera.
Očit primjer toga su kampanje usmjerene na korporativnu društvenu odgovornost (corporate social responsibility – CSR), u kojima tvrtke podupiru odabrane inicijative nevladinih udruga. U teoriji je to pozitivna gesta, no u praksi odvraća pozornost od djelatnosti koje doprinose društvenim i ekološkim problemima i postoje samo da bi se umirila nečista savjest poslovnog sektora. NVO-i su ponekad metom kritike upravo zbog podupiranja narativa o odgovornosti pojedinca za stanje planeta, umjesto da zagovaraju stvarne sistemske promjene.
Nevladine udruge, bilo one iz centra ili s periferije, trebale su odigrati još jednu ulogu u slabljenju prijetnje akumulaciji kapitala. Preciznije, njihova je zadaća bila stvaranje alternative grassroots pokretima, pogotovo onima koji u fokusu imaju radnička prava, onima koji su se protivili nuklearnom naoružanju 1980-ih, a koji su kombinirali proekološke i antimilitarističke postulate, kao i feminističkim pokretima, pokretima za građanska prava, za prava migranata, te ljevičarskim i anarhističkim inicijativama.
Prema neoliberalnoj viziji, nevladine udruge pod okriljem tzv. civilnog društva trebale su marginalizirati politički značaj svih tih inicijativa. Umjesto radikalnih direktnih akcija, masovnih prosvjeda, štrajkova i okupacija, NVO-i su predložili nove politike koje su „sigurnije“ za sistemski status quo.
Sustav se brine da se njegovi ciljevi ostvaruju, a to nema uvijek oblik direktne intervencije poput Trumpovih nedavnih manevara ili pokušaja nekih drugih režima da se ograniči sloboda nevladinih udruga (npr. Putin, Erdoğan). Jedna od karakteristika učinkovitih sustava je stvaranje odnosa na način da se “stvar rješava sama od sebe”. Nema potrebe za uvođenjem cenzure kada se svi autocenzuriraju; nema potrebe za policijom svakom uglu kada država može diskretno špijunirati gotovo sve.
Riječ je o metodi mrkve i batine: postupci koje odgovaraju sistemu nagrađuju se novcem i ugledom. Dovoljno je izgraditi sustav nagrađivanja tako da se neugodne teme i radikalne ideje uopće ne pojavljuju. Neophodno je nametnuti narativ prema kojemu stručnjaci_kinje moraju sudjelovati u “civiliziranoj” raspravi, dok se radnički pokret i druge antisistemske inicijative, radikalni sindikati ili pokreti seljaka_kinja mogu predstaviti kao agresivne interesne skupine nesposobne za potpunu participaciju u civilnom društvu.
Financijska ovisnost nije jedini inherentni problem NVO sektora. Kako bi se osiguralo financiranje, organizaciju se mora formalizirati; potrebno ju je registrirati te odrediti vodstvo. Upravni odbori udruga preuzimaju ozbiljnu pravnu i financijsku odgovornost, što neizbježno vodi do donošenja konzervativnijih odluka i do straha od “talasanja”. Nije slučajnost da se ambicije za mijenjanjem svijeta nabolje – koje su najčešće motivacija za osnivanje nevladinih udruga – često gase pod teretom propisa, birokracije, obveza i rokova.
Još jedan od načina na koje se politički potencijal ograničava jest tzv. projektizacija. Rad mnogih NVO-a podređen je logici kratkoročnih projekata s unaprijed definiranim ciljevima, hodogramom i proračunom. Potreba da se aktivnosti udruge prilagode ciljevima za koje su donatori spremni osigurati sredstva, kao i činjenica da su projekti gotovo uvijek vremenski ograničeni, ozbiljno otežava provođenje dugoročnih, sustavnih aktivnosti, kao i fleksibilno i primjereno reagiranje na potrebe zajednice. Umjesto toga, organizacije se usredotočuju na mjerljive kratkoročne ciljeve, čiju provedbu moraju detaljno opisati u izvješćima donatorima.
Povlačenje države iz sfere odgovornosti za životne uvjete stvara nesigurnu stvarnost u kojoj i uvjeti za aktivizam postaju teški. Nije čudo da, potaknuti_e perspektivom stabilnih radnih mjesta, nekadašnji_e revolucionari_ke osnivaju vlastite udruge ili zaklade. Upravljanje vlastitom organizacijom koja djeluje neprofitno čini se dobrom alternativom radu u javnoj upravi, privatnom sektoru ili visokom obrazovanju (koje je, usput rečeno, kroz sličan proces izgubilo i vlastiti revolucionarni potencijal). Slična perspektiva utječe i na odluke budućih zaposlenika_ca trećeg sektora.
Pravni i financijski okvir djelovanja NVO-a nameće još jedan zahtjev: profesionalizaciju upravljačkih pozicija. Budući da mnogo toga ovisi o dobrom poznavanju regulativa i vještini pisanja projektnih prijavnica (obično su to deseci stranica puni birokratskog novogovora), čini se logičnim postaviti ljude s odgovarajućim kompetencijama na čelo organizacije. To, međutim, znači da će posao u takvim udrugama pronaći gotovo isključivo profesionalci_ke iz srednje klase.
Nije slučajnost da baš ta društvena skupina u kapitalističkom sustavu teži pridruživanju višoj klasi, često na račun distanciranja od radničkih slojeva (govorim o težnji jer unutar svake klase ili društvenog sloja postoje niše kontrakulture i alternative). Kooptacija u sustav može biti jednako učinkovita u neutraliziranju opozicije kao represija, čak i ako je njezin mehanizam teže opisati – jer ne stvara mučenike_ce, već birokrate_kinje koji su uložili mnogo truda da se nađu baš na tom mjestu, pa rijetko podržavaju poteze koji bi mogli ugroziti njihov položaj.
Još jedan od načine kontrole trećeg sektora je njegovo osuđivanje na funkcioniranje u tzv. ekonomiji oskudice. Nevladine udruge uvijek trebaju imati premalo vremena, premalo novca i premalo ljudi kako ne bi postale neovisne od vlasti, a time potencijalno opasne za postojeći odnos moći. Prekarijat, odnosno sustavna nesigurnost, ograničava njihove ambicije i utjecaj – zato je borba za dobre uvjete rada u NVO-ima ključna za izlazak iz te sistemske zamke.
Ne postoji jednostavan način da se kapitalistički sustav transformira u humaniji i ekološki održiviji. Ta borba traje otkako postoji sam kapitalizam. I kada su izborene pobjede, put do njih uvijek je bio vrlo složen, te iako su ih uglavnom izborili radikalni pokreti, ti su uspjesi postali masovni zahvaljujući reformistički orijentiranim akterima.
Postoje stvari u kojima možemo biti bolji_e, pogotovo ako je naš stav prema kapitalizmu u najmanju ruku kritičan. Umjesto da napuštamo treći sektor i pridružujemo se jednom od druga dva (je li se itko pokušao boriti protiv sustava u državnoj instituciji ili korporaciji?), možemo osvijestiti svoje mjesto u ravnoteži moći koja određuje politike i pokušati iskoristiti svoj privilegirani položaj za dobrobit organizacija i pokreta čiji se glasovi sustavno ignoriraju – radnika_ca, seljaka_kinja, migranata_ica i drugih manjina. Treći sektor također može ojačati radikalne pokrete pružajući im resurse i kapital tako da se ne moraju „primiriti“ ili prilagoditi institucionalnim zahtjevima.
Važno je i da udruge pokušaju razviti suradnju i izgraditi partnerstvo s grassroots društvenim pokretima, i to tako da ono ne vodi neutralizaciji ili marginalizaciji tih pokreta. Ako negdje čujemo da nisu sposobni govoriti u svoje ime – da su žene, migranti, seljakinje ili sindikalisti previše emotivni, agresivne, radikalni ili jednostrane i da je bolje saslušati stručnjaka_kinju koji_a se razumije u materiju te je nepristran_a, to je znak da gubimo doticaj s društvenom bazom i postajemo kotačić u sustavu od kojeg se navodno želimo odvojiti.
Uloga NVO-a ostaje ambivalentna jer im kapitalistički sustav predviđa takvo mjesto. Sustav koji se temelji na akumulaciji kapitala stvara nejednakosti i nepravdu, koje potom nastoji ublažiti putem NVO-a. No, treći sektor može svjesnije podupirati one koji se bore protiv sustava, raditi na tome da uključi isključene glasove te jačati grassroots organizacije koje potječu iz zajednice.
Prevela: Lana Perišić
Tekst je izvorno objavljen na portalu Krytyka Politiczna te je skraćen za potrebe objave na ovom portalu.
