Objavljeno

Mavis Ramazani – aktivizam u zajednici

Mavis Ramazani jedna je od dobitnica WoW nagrade u Irskoj, a nagrađena je za rad u zajednici s mladima i izbjeglicama. Kao samohrana majka koja je preživjela obiteljsko nasilje, došla je u Irsku iz Južnoafričke Republike prije nekoliko godina kao tražiteljica azila te je dugo živjela u prihvatnom centru iščekujući rješenje svog zahtjeva.

No, nije tratila vrijeme: odmah je počela volontirati, organizirati inicijative u zajednici, zagovarati prava izbjeglica te ženska i reproduktivna prava. Pokrenula je inicijativu Cooking for Freedom, uključena je u kampanje koje provode Movement of Asylum Seekers In Ireland i Refugee and Migrant Solidarity Ireland, a postala je i suradnica irskog ogranka Amnesty Internationala u području obrazovanja i ljudskih prava.

Upoznajte ustrajnu i inspirativnu Mavis!

Što ti znači ova nagrada?

S obzirom da sam žena ne-bijele rase i izbjeglica, ova nagrada znači da me drugi vide i priznaju, što je zaista velika čast. Sretna sam što sam u društvu s drugim izvanrednim ženama, to mi je ojačalo samopouzdanje i dalo motivaciju da nastavim doprinositi zajednici. Nadam se da će i druge žene to inspirirati i potaknuti na djelovanje kada vide da sam uspjela i da se nastavljam boriti za zajednicu unatoč svim preprekama.

Ovih dana, kada smo svi zatvoreni u svojim domovima zbog epidemije, postali smo svjesniji važnosti zajedništva. Tvoj aktivizam prvenstveno je usmjeren na rad u zajednici – zašto ti je to toliko važno?

Od izbijanja epidemije imam pune ruke posla, vidim se kao jednu od radnica na terenu. Covid-19 predstavlja novi veliki izazov u zajednici koja već ima dosta problema, zato puno vremena provodim obilazeći obitelji izbjeglica koje se nalaze u prihvatnim centrima, na telefonu sam s ljudima koji su uznemireni ovom situacijom, pokušavam na temelju tih razgovora identificirati probleme i spojiti pojedince ili obitelji s organizacijama koje im mogu pomoći i resursima koji su im potrebni, prvenstveno hranu. Prikupila sam knjige i likovni materijal za djecu te spojila ljude koji si mogu međusobno pomoći, a uz podršku Irskog izbjegličkog vijeća pomogla sam zdravstvenim djelatnicima koji su tražitelji azila da dobiju siguran smještaj izvan prihvatnih centara. Također, pokrenula sam WhatsApp grupe podrške, a na društvenim mrežama zajedno s Pokretom tražitelja azila u Irskoj (MASI) upozoravam na potrebu zaštite onih najranjivijih i onih koji se ne mogu fizički distancirati od drugih zbog životnih uvjeta.

Dajem sve od sebe da zatvorim jaz uzrokovan sustavom koji dovodi do kršenja ljudskih prava tako da spajam pojedince koji imaju određeni problem s relevantnim dionicima na različitim razinama. Moj aktivizam u zajednici je prepoznat, što mi olakšava da vladu upozorim na probleme i da ih potaknem da te teme uključe u krizne mjere jer svi životi su bitni.

Prihvatni centar Mosney (foto: MASI, Twitter)

Ti i tvoja kćer provele ste oko tri godine u irskom prihvatnom centru. Možeš li nam reći nešto više o uvjetima života u prihvatnim centrima (Direct Provision)?

Prihvatni centri imaju ogroman negativan učinak i na djecu i odrasle, pogotovo na mentalno zdravlje djece u budućnosti. Sustav ne zadovoljava osnovne potrebe obitelji, a društveno okruženje ne daje punu podršku… Izbjeglice i tražitelji azila žive u siromaštvu, preživljavaju s 38 eura tjedno – za Božić si ne mogu priuštiti ni osnovne namirnice, a kamoli darove za djecu. Jako je teško nositi se s time, i obitelji često ovise o donacijama, što je ponižavajuće, ali nemate puno izbora. Naravno da nam svaka podrška i donacija puno znači, ali neke obitelji su u prihvatnim centrima više od dvije godine i teško je nositi se s činjenicom da ne smijete nikud ići i da nemate vlastiti dom.

Kakva je situacija sa seksualnim i reproduktivnim pravima u prihvatnim centrima?

Vrlo loša. Možeš dobiti pregled kod doktora samo ako si jako bolesna, što znači da je u većini slučajeva seksualno i reproduktivno zdravlje zanemareno. Izvjesno je da će puno žena u budućnosti imati ozbiljne zdravstvene posljedice ili čak umrijeti zbog manjka skrbi. Zbog nedostatka informacija i pristupa zdravstvenim uslugama većina žena je naprosto zanemarila taj aspekt života. Na primjer, nitko nije došao u prihvatni centar informirati žene da je svim ženama u Irskoj, uključujući izbjeglice, dostupan pregled za rano otkrivanje raka grlića maternice. Riječ je o temeljnim ljudskim pravima koja bi trebala biti dostupna svima, ali trenutno to nije slučaj. Oslanjamo se koliko možemo na skupine kao što je MERJ (Migrant and Ethnic-minorities for Reproductive Justice), no i to je problem za žene koje slabo ili uopće ne govore engleski. Vladi nije palo na pamet da tiska informativne brošure na drugim jezicima osim engleskog.

Nedavno sam na simpoziju “Let’s Talk About Sex” koji je organiziralo Udruženje studenata medicine Irske (AMSI) upoznala liječnika koji pruža informacije i usluge vezane uz seksualno i reproduktivno zdravlje, uključujući pobačaj. Zagovaranje ženskih prava je spor proces, pratim ga sve ove godine otkad sam u Irskoj, ali je vrijedan uloženog truda jer konačno vidimo neke promjene.

Foto: Cooking for Freedom, Facebook

Jedna si od osnivačica inicijative Cooking for Freedom koja okuplja ljude iz prihvatnih centara koji zajedno kuhaju tradicionalnu hranu svojih krajeva. Koja je važnost kuhanja za tražitelje/ice azila i izbjeglice?

U prihvatnim centrima nije nam dozvoljeno da kuhamo sami za sebe ili da predložimo da se određena jela uvedu na jelovnik. Kuhanje je naša strast i način na koji izražavamo ljubav prema našim obiteljima, kroz kuhanje njegujemo međusobne odnose i pružamo si podršku. Osnažuje nas kada možemo koristiti vještine koje su već dugo, često i godinama, zapostavljene. Hrana je jezik koji svi razumijemo i inicijativa dobiva samo pozitivne reakcije.

Između ostalog, radiš i s mladim umjetnicima i umjetnicama iz izbjegličkih zajednica te ih spajaš s irskim umjetnicama i umjetnicima. Možeš li nam reći više o tome i dati nam neki primjer te suradnje?

Kad sam tek došla u Irsku i bila u procesu traženja azila, volontirala sam u organizaciji Foroige koja vodi klubove mladih u prihvatnom centru Mosney u kojem sam ja bila smještena. Među mladima sam uočila puno talenta (pjevanje, gluma, ples, itd.), no boraveći u prihvatnom centru shvatila sam da mladi nemaju samopouzdanja i teško se povezuju. U to vrijeme sam već bila uspostavila neke kontakte izvan centra, što sam iskoristila za povezivanje. Nekoliko umjetnika/ca me kontaktiralo i došlo u Mosney te smo tamo pokrenuli kreativnu grupu. Pridružila nam se i pjevačica i skladateljica Síobhra Quinlan, koja je počela dolaziti jednom tjedno kako bi facilitirala i poticala mlade da se uključe i cijela priča je brzo narasla. Bila sam vrlo ponosna kad sam vidjela da su mladi sretni i da su dobili priliku javno nastupati (čak i u Nacionalnoj koncertnoj dvorani u Dublinu!). Na primjer, Tracey, Trish i Mimmie su počele snimati YouTube videe!

Članica si savjetodavnog odbora na Trinity Collegeu za stipendije za izbjeglice. Na koji im način te stipendije pomažu?

Stipendije im pružaju novu priliku da se obrazuju, potiču ih da ostanu usredotočeni i ne odustanu od svojih ciljeva i snova. Također, stipendije doprinose socijalnoj uključenosti i promiču raznolikost stanovništva, ali i prepoznaju činjenicu da u izbjegličkoj zajednici itekako ima ljudi čije vještine mogu doprinijeti razvoju i dobrobiti zemlje.


Dodjela nagrada za Strašne žene godine – Fierce Women WoW Awards dio je aktivnosti projekta Women on Women koji zajednički provode Mesto žensk u Sloveniji, Prostor rodne i medijske kulture K-zona u Hrvatskoj, Tiiit Inc. u Makedoniji te Outlandish Theatre Platform u Irskoj. Aktivnosti sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa.


Povezano