Jedna od dobitnica WoW nagrade za strašne žene u Irskoj je Caoimhe Butterly, edukatorica, aktivistkinja za ljudska prava i prava izbjeglica, režiserka i samohrana majka. Već više od 15 godina Caoimhe radi i volontira diljem svijeta na projektima vezanim uz društvenu pravednost, humanitarnu pomoć, obrazovanje, psihosocijalnu podršku i zdravstvenu skrb. Autorica je nekoliko dokumentarnih filmova posvećenih pričama i iskustvima aktivistkinja i izbjeglica. Trenutno dovršava edukaciju za psihoterapeutkinju.
Što ti znači ova nagrada?
Obično mi nagrade pobuđuju osjećaj nelagode jer mislim da često pozicioniraju kao iznimno nešto što bi trebalo biti normalno – angažiranost i posvećenost borbi za društvenu pravednost. No ova nagrada je drugačija jer polazi od grassroots djelovanja, odgovornosti i feminističkih vrijednosti međusobne brige i potpore. Aktivistkinje s kojima dijelim nagradu su moje sestre i drugarice čije djelovanje u zajednici duboko poštujem i zato mi je čast što sam jedna od dobitnica. Ova nagrada je lijepa potvrda međusobnog uvažavanja i svijesti da našu snagu i upornost crpimo iz kolektivnog organiziranja.
Baviš se aktivizmom u području društvene pravednosti, humanitarnih inicijativa, obrazovanja i pristupačne zdravstvene skrbi više od 15 godina. Kada i kako si se počela baviti ovim temama?
Rođena sam u Irskoj, a kasnije se moja obitelj preselila u Kanadu. Kad sam imala 12 godina, otišli smo na Mauricijus i tinejdžerske godine provela sam u Zimbabveu. Okruženja u kojima sam odrasla i kršenja ljudskih prava kojima sam svjedočila imali su formativni utjecaj na moju političku svijest, kao i smjer u kojem će moj život krenuti. U Kanadi su se moji roditelji, pod utjecajem teologije oslobođenja, uključili u jednu grupu za solidarnost s izbjeglicama i pružali su smještaj tek pristiglim kambodžanskim obiteljima. Kad smo živjeli u Zimbabveu, u postkolonijalnom kontekstu duboke i trajne socioekonomske nejednakosti, zainteresirala sam se za političke teme. Voljela sam čitati, a dvije knjige koje su najviše utjecale na mene u tinejdžerskom periodu bile su Dnevnik Anne Frank i Crna koža, bijele maske Frantza Fanona. Također, imala sam sreće što sam upoznala starije, brilijantne aktiviste/kinje za ljudska prava i feministkinje koje su mi pružile mentorsku podršku.
Kad sam završila srednju školu, ostavila sam obitelj u Zimbabveu i preselila se u New York kod tete i tetka na godinu dana kako bih radila i uštedjela za putovanje u Latinsku Ameriku, potaknuta knjigama Eduarda Galeana koje sam gutala u Zimbabveu. U New Yorku sam se priključila Katoličkom radničkom pokretu – ekumenskoj mreži koja pruža smještaj onima koji nemaju dom i koja se uvelike oslanja na teologiju oslobođenja, osobito u smislu protivljenja ratovima i zatvorima. Zahvaljujući toj mreži, godinu dana sam provela u Gvatemali u autohtonim zajednicama prognanih povratnika, a zatim tri godine u Chiapasu u Meksiku u zajednicama Zapatista radeći u području ljudskih prava i zdravstvene skrbi. Nakon toga sam devet godina (2001.-2011.) provela u Iraku, Palestini i Libanonu (te na Haitiju nakon potresa 2010.) radeći u izbjegličkim kampovima, surađujući prvenstveno s ženskim organizacijama, na pristupu zdravstvenoj skrbi i obrazovanju.
Moj aktivizam vjerojatno je proizišao iz više faktora – odrastanja u blisko povezanoj obitelji koja se bavila humanitarnim radom, vlastitog političkog odrastanja, dugogodišnje suradnje s drugim aktivistima/kinjama i, najvažnije, iskustva rada s izuzetno hrabrim i ustrajnim ljudima i zajednicama koje njeguju nadu i ljepotu usprkos uvjetima koji bi to vrlo lako mogli ugroziti.
Čitajući tvoju biografiju, može se reći da si uvijek u pokretu. Radila si u različitim dijelovima svijeta – od Meksika i Gvatemale, Iraka i Palestine, do Grčke i Balkana. Na svom putu zasigurno si upoznala strašne žene kojima se diviš – možeš li spomenuti neke od njih?
Na to pitanje je nemoguće odgovoriti u samo nekoliko redaka! Jedna od najvećih privilegija i zadovoljstava koje sam imala u životu je upravo to što sam upoznala neustrašive aktivistkinje za ljudska prava, žene koje djeluju u zajednici, socijalne radnice, edukatorice… Kad sad razmišljam o tome, preplavljuju me sjećanja i lica stotina, možda tisuća žena. Nawal, koordinatorica grasrootsfeminističke organizacije u palestinskom izbjegličkom kampu u Libanonu; Nadia, hrabra Jezidkinja koja je preživjela užasno seksualno nasilje; Hawa, koja je pobjegla iz Eritreje i putovala preko Libije u potrazi za sigurnijim i dostojanstvenim životom. Maria, koja je radila u zajednicama prognanih povratnika u Gvatemali; Sara, aktivistkinja za ljudska prava i pripadnica autohtonog naroda; Ferah, kurdska umjetnica i kulturna/politička aktivistkinja; Gabi, 16-godišnja volonterka iz Brazila koja je došla u Grčku kao bi pomogla izbjeglicama na Lezbosu; snažne žene koje rade s lokalnim zajednicama u Irskoj. Ima ih mnogo, puno sam naučila i nastavljam učiti od njih.
Prije par mjeseci napravila si reportažu o izbjegličkim obiteljima koje su “zarobljene” na Lezbosu. Kakva je situacija i uvjeti utamošnjem izbjegličkom kampu Moria?
U proteklih šest godina puno sam radila u izbjegličkim kampovima, osobito na Lezbosu. Obično dođem u kamp volontirati/raditi preko mreža solidarnosti tri ili četiri puta godišnje. Uvjeti u kampovima uvijek su bili loši, ali kad sam posljednji put posjetila Moriju, u siječnju ove godine, situacija je bila puno gora nego prije, i u smislu zdravstvenih uvjeta i kršenja ljudskih prava.
Također, sve više izlaze na vidjelo posljedice situacije na mentalno zdravlje i dobrobit ljudi, osobito djece. Nedostatak osjećaja sigurnosti i stabilnosti gomila i pojačava psihološke i emocionalne traume kod djece u kampu. Neprofitne organizacije i timovi za psihosocijalnu pomoć ukazuju na stres, očaj i uznemirenost kod djece s kojom rade, te preopterećenost i bespomoćnost roditelja koji su prisiljeni svjedočiti povlačenju i zatvaranju svoje djece. Učinci – kognitivni, emocionalni i fiziološki – sustava migracije koji pogoduje ponovnoj traumatizaciji dovode do trajne krize. Dugoročne posljedice i nepravda koju trpe djeca i odrasli je ogromna, a sustav im ne pruža niti osnovnu zaštitu ili potporu. Žene, od kojih su mnoge preživjele rodno uvjetovano seksualno nasilje, nisu sigurne u kontekstu izbjegličkog kampa, i vrlo malo pažnje se posvećuje specifičnim problemima kojima su izložene.
Što te potaknulo na bavljenje filmom? Možeš li navesti neka etička pitanja koja se javljaju u procesu snimanja ranjivih skupina?
Kameru sam obično percipirala kao neku vrstu zadiranja u zajednice u kojima sam radila – pogotovo usred ratnog sukoba ili krize, primjerice u Palestini, Iraku ili Libanonu, kada velik broj novinara i fotoreportera pristiže u područje konflikta. Stoga sam u nekom trenutku bila zaključila da kamera nije moj medij, osobito kada ulazi u sredine obilježene kolektivnom traumom. Ipak, moram priznati da sam na svom putu upoznala i neke vrlo suosjećajne, posvećene i hrabre novinare i novinarke.
Međutim, kada sam prije pet godina ponovo išla na Lezbos, moj prijatelj, argentinski fotograf Marcelo Biglia, pitao me može li se pridružiti. Promatrajući ga dok radi – s dubokim poštovanjem i toplinom prema ljudima koje fotografira – počela sam razmišljati o tome kako bismo zajednički mogli dokumentirati priče izbjeglica. Osim fotoaparata, Marcelo je sa sobom ponio i video kameru, pa smo odlučili istražiti video kao medij. Ja govorim arapski i lako uspostavljam komunikaciju s ljudima, i tako smo krenuli tražiti sugovornike/ce, objašnjavajući da želimo raditi cjelovite prikaze ljudi, njihove snage i ranjivosti, hrabrosti i nade, slojevitih identiteta i ustrajnosti. Reakcije su bile pozitivne – mislim da su ljudi koje smo intervjuirali osjetili da su naše namjere iskrene i da želimo uvid u njihov život i borbu.
Marcelo me pratio i na drugim putovanjima, u Atenu i Idomeni, Calais i granicu Srbije i Hrvatske. Ja bih radila s mobilnim medicinskim timovima ili prihvatnim timovima na obali/granici, a u trenutku kada je bila pauza ili kad bismo osjetili da je primjereno, tada bismo snimali. Nismo uvijek bili zadovoljni rezultatom; primjerice, neki od ranijih kratkih filmova sadrže snimke ljudi kako se iskrcavaju s broda, što mi se iz sadašnje perspektive čini previše intimnim u smislu ranjivosti subjekata.
No, općenito govoreći, trudila sam se da u procesu rada na filmu uvijek imam na umu etiku odgovornosti i reciprociteta, kao i aktivni, informirani pristanak ljudi koje snimam. To je značilo, između ostalog, da sam u montažu (kad god je to bilo moguće) uključila i svoje sugovornike/ce kako bih osigurala da oni imaju zadnju riječ o tome koliko ranjivosti, tuge ili snage će podijeliti s drugima. Također sam se trudila koristiti dekolonijalni pristup u smislu procesa i feminističke etike koja prepoznaje da je proizvodnja slika uvijek na neki način invazivna, ali da se i to može zaobići. To je nešto na čemu i dalje radim i promišljam, ali mislim da ljudi dobro reagiraju na naše kratke filmove jer mogu osjetiti našu namjeru, ali i poštovanje koje smo imali prema svim našim sugovornicama.
S obzirom da imaš jako puno iskustva na terenu, sigurno si iz prve ruke svjedočila posljedicama politika Zapada u ostatku svijeta. Kako izgraditi održivi aktivizam koji se temelji na intersekcionalnom shvaćanju ratnih sukoba, klimatskih promjena i ljudskih prava?
Ne želim zvučati kao da pojednostavljujem stvari – jer ima puno toga što bih mogla reći vezano uz različite isprepletene oblike ugnjetavanja i borbe – ali doista vjerujem da je feminizam, ili barem feministička etika skrbi i solidarnosti, odgovor na sve. Pod tim mislim na intersekcionalne, dekolonizirane feminizme koji u srži svog organiziranja imaju antirasizam i rasnu pravdu. I na feminizme koji potječu iz zajednice. Pokreti autohtonih naroda na određeni način to već jesu – mnoge od njih predvode genijalne aktivistkinje pozivajući se na intersekcionalnu politiku i otpor u kontekstu klimatske pravde, ljudskih prava i zatvorskih sustava. Zato mislim da kolektivno već imamo odgovor, ali i kapacitete i viziju, te da je prisilni predah koji nam je donijela pandemija jasno pokazao da povratak u “normalu” (koja podrazumijeva trajno stanje krize i kapitalizam katastrofe) ubija i ljude i planet. Mora postojati alternativa koja je utemeljena na ekologijama skrbi, brige i otpora – alternativa koja u srži ima radikalnu nadu i ljubav.
Nagrada za Strašne žene godine – Fierce Women WoW Awards dio je aktivnosti projekta Women on Women koji zajednički provode Mesto žensk u Sloveniji, Prostor rodne i medijske kulture K-zona u Hrvatskoj, Tiiit Inc. u Makedoniji te Outlandish Theatre Platform u Irskoj. Aktivnosti sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa.
