Objavljeno

Marie Mulholland – žudnja za revolucijom

Marie Mulholland (foto: The Irish Republic)

Marie Mulholland jedna je od dobitnica WOW nagrade za strašne žene u Irskoj. Dugogodišnja je aktivistkinja za ženska prava koja se bavi zagovaranjem, radom u zajednici i zaštitom žrtava obiteljskog nasilja.

Njena bogata aktivistička biografija započinje kad se kao osamnaestogodišnjakinja pridružuje svojoj prvoj ženskoj grupi Belfast Women Against Imperialism te otad posvećeno djeluje u brojnim inicijativama i projektima. Tako veći dio 80-ih godina prošlog stoljeća provodi kao društvena radnica u zapadnom Belfastu, između ostalog uključena u kampanje za bolje uvjete stanovanja. Gotovo 20 godina bila je sindikalna aktivistkinja UNISON-a. S prijateljicama i aktivistkinjama kroz 80-e i 90-e pomagala je ženama kojima je bio potreban pobačaj da dobiju uslugu i podršku u Velikoj Britaniji, skupljajući sredstva za njihova putovanja, povezujući ih sa sigurnim kućama i podrškom u Britaniji.

Osnovala je i Women’s Support Network, zajedničku organizaciju žena radničke klase iz republikanskih i lojalističkih područja Belfasta. Ta je organizacija vodila i važno istraživanje prof. Cynthije Cockburn o ženama u konfliktnim zonama, a u istraživanju su sudjelovale žene iz Palestine, Izraela i BiH. Mullholand je u Dublinu magistrirala Ženske studije na UCD-u, a 2002. objavila prvu biografiju dr. Kathleen Lynn u kojoj otkriva njenu dugogodišnju vezu s Madeline French Mullen – obje aktivne u Irskoj građanskoj armiji i revolucionarne borkinje.

Teško je sažeti iscrpnu biografiju ove strašne žene; spomenimo još da je sudjelovala u radnim grupama Savjeta za građanske slobode i istraživanjima koja su postala temelj zagovaračkih kampanja za istospolne brakove te civilno partnerstvo. 

Od 2012. Marie je koordinatorica West Cork Women Against Violence, regionalne službe za podršku ženama i djeci žrtvama obiteljskog nasilja.

Marie smo kontaktirale putem e-pošte sa željom da kroz intervju saznamo više o njenom dugogodišnjem i raznovrsnom aktivističkom, istraživačkom, sindikalnom i inom djelovanju, no s obzirom na okolnosti, a posebice imajući na umu njen angažman kao koordinatorice službe za podršku žrtvama obiteljskog nasilja, umjesto klasičnog intervja Marie je odlučila poslati nam tekst u kojem se osvrnula na aktualne izazove vezane uz porast obiteljskog nasilja u kontekstu pandemije koronavirusa, otvaranje sigurne kuće koju je njena organizacija zakazala za 2020. godinu i akutne probleme irskog društva na polju prava žena. Njen komentar pročitajte u nastavku!


Trenutno se istovremeno s i unutar globalne zdravstvene pandemije odvija i globalna epidemija nasilja nad ženama. Borba protiv pandemije odnosno lockdown ostavio je žene terorizirane u svojim domovima na (ne)milost zlostavljačima.

Ponovno su žene te koje svojom žrtvom podnose teret rješenja još jednog problema. Također, trebamo zapamtiti da žene čine veliku većinu radne snage u zdravstvenoj skrbi, a te su radnice u najvećem riziku od zaraze.

Dodatna dimenzija utjecaja pandemije koronavirusa na rodnu problematiku je ta da je privatna sfera doma koja je oduvijek podcjenjivana i nevrednovana kao ženski prostor, postala mjesto otpora virusu. Rečeno nam je da trebamo ostati doma, moramo ostati doma. Doma, gdje žene kuhaju, čiste, brinu o djeci, podučavaju ih, brinu o zdravlju i dobrobiti svojih obitelji kao i o starijim susjedima i ranjivima u svojoj zajednici. A ipak, refren koji slušamo nakon tjedana lockdowna u Irskoj i diljem svijeta je da moramo brinuti o ekonomiji, moramo se vratiti na posao, a bez da se priznaju mini-ekonomije i ogromna količina ženskog rada uloženog u ovim kriznim vremenima.

Usto, kriza uzrokovana koronavirusom ukazuje na nedostatke u našoj državnoj infrastrukturi i uslugama. Ulaganje u smještaj za žrtve obiteljskog nasilja je zanemarivo. Irska nema ni približno dovoljno skloništa koja bi trebala imati prema Istambulskoj konvenciji. Većina dostupnog smještaja bazirana je na modelu zajedničkog življenja i to čini skloništa koja bi trebala biti sigurni prostori za žene i djecu, nesigurnim u kontekstu zdravstvene krize.

Stoga, mnoga skloništa ovakvog tipa trebalo je isprazniti te pronaći alternativni smještaj za žene i djecu koji su u skloništima bili smješteni ranije. Neadekvatnost smještaja za žrtve obiteljskog nasilja već godinama ne uspijevaju adresirati ni skloništa ni vlasti, a to je postalo još jasnije u ovoj situaciji.

Moja se organizacija, West Cork Women Against Violence, umorila od slanja upita i čekanja da vlasti odgovore na nasušnu potrebu za sigurnim smještajem za žene i djecu koji bježe od obiteljskog nasilja u našoj regiji. Vlastitim trudom usmjerenim na fundraising i velikodušnosti pojedinih donatora uspjeli smo prikupiti dovoljno novca za kupnju sigurne kuće u West Corku. Nažalost, tek sam započela s traženjem posjeda kad je nastupio lockdown i zasad je kupnja sigurne kuće na čekanju. Ali, imat ćemo sigurnu kuću do kraja ove godine. Ne moramo se oslanjati na financiranje od vlasti ili državnih agencija i to nam daje slobodu i kapacitet da brže ostvarimo ono što nam je potrebno.  

Ali, ono što nije tek mana ili nedostatak ove države već neoprostivo zvjerstvo je držanje izbjeglica i tražitelja azila u prihvatnim centrima (Direct Provision) koji tamo pak godinama čekaju da se njihove prijave za boravak u Irskoj uopće razmotre. Cijele obitelji, traumatizirane, ranjive, bježeći od rata, progona i smrti žive u jednoj sobi u centrima kojima upravlja privatni sektor i vlasnici nekretnina kojima se plaćaju milijunski iznosi da neograničeno skladište muškarce, žene i djecu. U ovim prenapučenim uvjetima, koronavirus buja te su ponovno marginalizirani i ranjivi u najvećem riziku.

Adresiranje nejednakosti kao što su ove koje sam spomenula i dalje je temeljna potreba našeg društva koja zahtjeva djelovanje. A kad kažem „temeljna“, mislim da svi sustavi, infrastruktura, politika, zakonodavstvo, raspodjela resursa moraju proizaći iz središnjeg odgovora na iskorjenjivanje nejednakosti i diskriminacije i pružanje punih ljudskih prava svima. Ovo je najjednostavnije objašnjenje, ali ono zahtijeva cjelovito preispitivanje načina poslovanja, prioriteta kojima dajemo vrijednost, jezika koji koristimo, ishoda koje planiramo, odnosa koje vodimo i kako ih vodimo.

Za mene je prvi korak uvijek bio – učiniti žene vidljivima i to je vodeći princip mog aktivizma. Učiniti vidljivima žene koje su najutišanije, žene koje su najnevidljivije – siromašne žene, žene drugih rasa, žene žrtve muškog nasilja, žene migrantice i izbjeglice, žene koje rade potplaćene i podcijenjene poslove, žene u konfliktnim zonama, žene koje su bile isključene iz službene povijesti, žene koje nose težinu isključenosti njihovih naroda kao etničkih manjina. 

Kad postignemo vidljivost, nije potrebno da govorimo jedinstveno, no moramo paziti da ne dižemo svoje glasove kako bismo ušutkale glasove drugih kao što to čini patrijarhat. Potrebna nam je revolucija, i oduvijek nam je i bila potrebna ukoliko želimo promijeniti prirodu moći i u čijim se rukama moć nalazi.


Dodjela nagrada za Strašne žene godine – Fierce Women WoW Awards dio je aktivnosti projekta Women on Women koji zajednički provode Mesto žensk u Sloveniji, Prostor rodne i medijske kulture K-zona u Hrvatskoj, Tiiit Inc. u Makedoniji te Outlandish Theatre Platform u Irskoj. Aktivnosti sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa.


Povezano