Fotografkinja Dea Botica (r. 1995.) nedavno je posjetila nekoliko otoka Europe u sklopu umjetničko-istraživačkog programa Islander’s Focus. Ova rezidencija odvija se kao dio europskog projekta Island Connect, čiji je hrvatski partner Udruga Domino, a partneri domaćini bili su Irish Aerial Creation Centre (IACC) i danski BIRCA – Bækkelund International Residency Center for Artists.
Kako stoji u opisu programa, Dein rad označen je pitanjima inzularnosti, identitetskih politika i problematike re/prezentacije specifičnih estetskih rakursa oblikovanih iskustvom odrastanja u korčulanskom društveno-kulturnom pejzažu. Njezina umjetnička metodologija isprepliće se s onom antropološkom, a sam koncept rada usidren je upravo u lokalnim otočnim zajednicama.
Kako je odrastanje na Korčuli, u obitelji moreplovaca, utjecalo na tvoj profesionalni put? Kako je došlo do toga da se upustiš u dokumentiranje obiteljske – tradicionalno muške – pomorske tradicije?
Tematika pomorstva oduvijek je prisutna u mojoj obitelji. Posao i svakodnevica pomorskog života sa svim svojim elementima, poput očevih i djedovih stalnih izbivanja te kratkih telefonskih pozdrava, predstavljali su uobičajenost i svakodnevicu unutar moje obitelji. Nedjeljni ručkovi u našem domu često su završavali pričama o prekomorskim avanturama i tada sam, još kao dijete, zbog svoje sklonosti k vizualnom, često zamišljala brodski život.
Moja prva plovidba dogodila se 2002. godine kada sam s nepunih osam godina, na brodu za hlađeni teret na kojem je moj otac bio kapetan, provela mjesec i pol dana. Godinama kasnije, pri kraju preddiplomskog studija u razmišljanju o diplomskom radu, često sam se tome vraćala i promišljala element pomorstva u oblikovanju obiteljskog identiteta.
Kao kći i unuka kapetana duge plovidbe, fascinaciju temom brodova i pomoraca osvijestila sam retrospektivnim promišljanjem i istraživanjem vlastitog djetinjstva. Krenula sam pretraživati obiteljske memorabilije pa sam kao polazište istraživanja postavila osobnu i obiteljsku povijest, dokumentaciju, fotografije i usmenu predaju.
S obzirom na činjenicu da sam jedina od mlađe generacije ženske strane svoje obitelji koja je imala direktno brodsko iskustvo, osjetila sam potrebu i važnost u dokumentiranju, ali i razumijevanju obiteljske pomorske tradicije koja bez muškog nasljednika nestaje.
Odrastanje na otoku zasigurno je odredilo moj profesionalni put, i to još od samog početka. Osim na izbor tema kojima se bavim, mislim da je otok utjecao i na prvi susret s fotografijom. Naime, još kao srednjoškolka, iz tinejdžerske potrebe za bijegom od otočne svakodnevice, krenula sam fotografirati. Fotografija je tada postala moj način suočavanja, istraživanja i autorefleksije, a i danas je.
Tvoj diplomski projekt Delta Oscar Mike nastao je u sklopu mjesec dana dugog proputovanja otocima Mediterana, Crnog mora i Zapada Afrike. Možeš li nam ukratko predstaviti kako izgleda život na brodu, odnosno kako je izgledala tvoja svakodnevica i kako si birala motive (ono što mi je zapelo na oko, primjerice, je da nema puno portreta)?
Brod kao prostor ima jasno zadanu strukturu i raspodjelu poslova te ga karakterizira hijerarhijska struktura podijeljena na činove. Nakon nekog vremena naučila sam brodske rituale i obaveze pa sam shodno s tim i planirala vlastito vrijeme i kretanje. Nastojala sam biti nenametljiva i pažljiva, istodobno poštivajući pravila koja su u funkcioniranju broda apsolutni prioritet.
Stvorila sam svoje rute istraživanja i kretanja bilježeći fragmente brodske svakodnevice u formi dnevničke fotografije. Tijekom dana vrijeme bi provodila prateći pojedine oficire u njihovim dnevnim obavezama na različitim mjestima unutar broda, a u slobodno vrijeme sam u svojoj kabini čitala, gledala filmove i preslagivala dokumentirane materijale.
Na početku je bilo izazovno, fotoaparat mi je bio svojevrstan štit, no kasnije, kako su se druženja s posadom intenzivirala, neugoda je nestala. Koliko god različiti bili, ljudi koji provode tako dug period zajedno, na izoliranom mjestu, povežu se htjeli oni to ili ne.
Traganje za vlastitim mjestom, kako unutar prostora broda tako i unutar vlastite obiteljske pomorske tradicije, nazire se već od samog naziva rada kao i izbora motiva u kojima rijetko bilježim portrete. Naime, naoko nepovezane riječi – Delta Oscar Mike. dekodirane s NATO fonetske abecede koja se na brodu koristi radi lakše komunikacije, znače DOM te istovremeno opisuju i brod i dom.
S obzirom na navedeno, ne treba čuditi što si se prijavila na rezidenciju Island Connect. Možeš li nam ispričati koje lokacije si posjetila u sklopu rezidencije, koliko je sve skupa trajalo i što si sve radila/dokumentirala?
Zapravo, dobila sam direktan poziv za sudjelovanje na projektu s obzirom na moju vezanost s otokom kao i prethodnu tematiku kojom sam se bavila u umjetničkom radu.
Skoro mjesec dana duga rezidencija započela je u Limericku u Irskoj. Prije same rezidencije proučavala sam mjesta i prostore te sam naišla na skupinu od tri otoka na ušću zaljeva Galway, uz zapadnu obalu Irske, pod nazivom Aransko otočje. Istraživala sam važnost i posebnost ovih otoka u kontekstu očuvanja irske tradicionalne kulture te sam potom napravila detaljan plan kretanja i odlučila sama provesti ostatak svog vremena u Irskoj upravo na Aranskim otocima.
Prvo sam provela par dana na središnjem otoku Inishmaanu, koji zauzima površinu od svega 9 km² te broji nešto manje od 200 stanovnika, što ga čini najmanje naseljenim od ova tri otoka. Odsjela sam u gostinjskoj kući kod lokalnog ribara koji mi je pričao o običajima i tradiciji tamošnjeg stanovišta. Nastojala sam što više upoznati otok kao i njegove mještane. Oni se većinom bave ratarstvom i ribarstvom, dok nekolicina radi u lokalnoj tvornici vune. Dio stanovništva na otocima još uvijek govori tradicionalnim irskim jezikom, što je odraz irske tradicionalne kulture, ali i veoma važan podatak s obzirom na to da je takvih govornika sve manje. Poznata lica na ulici i potpuna tišina dok sam šetala pustim poljima omeđenim suhozidima izuzetno su me podsjećala na moje rodne mjesto Račišće na otoku Korčuli. Svakodnevica na Inishmaanu je vrlo mirna i pomalo uspavana.
Osim Inishmaana, boravila sam i na najmanjem te najistočnijem od tri otočića, Inisheeru. Iako istog krajobraza, Inisheer ima drugačiju atmosferu i prolazi promjene koje su jasan odraz razvoja turizma.
Nakon dva tjedna u Irskoj, došla sam na Danski otok Bornholm. Istraživala sam kontekst prirodnih resursa koji su uvjetovali razvoj različitih obrta, ali i imali izravan utjecaj na preobrazbu krajolika. Moglo bi se reći da sam s površine zemlje proširila svoje proučavanje u dublje slojeva tla. Posjetila sam brojne kamenolome, različite lokalitete, keramičarske i staklarske radionice te muzeje gdje sam nastojala učiti o povijesti otoka iz različitih perspektiva.
Stoga bi se moglo reći da sam se prvenstveno fokusirala na motive otočne svakodnevice koje sam postavila kao ishodište za promišljanje isprepletenosti otočnih identiteta i pejzaža. Izmiještanjem osobnog pogleda s rodne Korčule nastojala sam unutar novih obzora omeđiti vlastito poimanje otoka.
Koja su bila tvoja očekivanja, i jesi li zadovoljna rezultatima? Jesi li se pronašla i u ovim, drugačijim, kontekstima i otočkim iskustvima? Nastavljaju li se ovi radovi na dosadašnje ili su iskrsnuli neki novi momenti i pristupi?
Nisam imala neka unaprijed zacrtana jasna očekivanja, dopustila sam da me istraživanje vodi.
Iz tradicionalnih, pomalo otuđenih i mirnih irskih otoka došla sam na suvremeni, vrlo dizajnirani i posve urbanizirani danski otok. Aranski otoci su nekako vrlo bliski mojim sjećanjima odrastanja na otoku, a Bornholm mi je dao uvid u ono što otok može biti: primjerice, mjesto prepuno umjetničkih ateljea i rezidencija, događanja te malih kreativnih obrta.
Ove dvije rezidencije nisu samo različite po potpuno drugačijim vizurama otoka, već i radnoj okolini u kojoj sam se našla. U Irskoj sam većinu vremena bila potpuno sama, dok sam na Bornholmu dijelila rezidenciju s drugim umjetnicima. Takav suživot i dijalog s umjetnicima iz drugih područja djelovanja bili su za mene novo iskustvo rasta i razvoja, koje je svakako jedno od brojnih privilegija umjetničkih rezidencija.
Zanimljivo je da sam na prezentaciji rada u Danskoj dobila povratne informacije kako se irske i danske lokacije koje sam fotografirala zapravo ne mogu jasno raspoznati. U tom trenutku, bez potrebnog odmaka od materijala, nisam toga bila svjesna. Pripisujem to vrlo meditativnom načinu fotografiranja koji prakticiram. Naime, dok sam u procesu samog fotografiranja nastojim vlastite misli i saznanja o pojedinoj temi prepoznati u motivima koje fotografiram. Takav način rada sam primjenjivala i kod fotografskog rada Delta Oscar Mike – to je nešto što je za mene vrlo intuitivno.
Što za tebe podrazumijeva proces istraživanja – je li istraživanje nešto što prethodi fotografijama ili upravo kroz fotografije istražuješ temu?
Istraživanje za mene je cjelokupni proces kreiranja novog rada, od ideje do finalnog materijala. Istraživanje konteksta koje prethodi fotografiranju uključuje prikupljanje informacija iz različitih izvora poput muzeja, literature ili direktno usmenom predajom na terenu. Istraživanje se potom nastavlja unutar motiva koje fotografiram, a kojima nastojim obuhvatiti cijeli proces istraživanja. Ponekad se dogodi da me, koliko god se unaprijed pripremila, sam proces fotografiranja odvede u potpuno novom smjeru koji možda na početku nisam predvidjela.
Na čemu trenutno radiš? Imaš li u planu kakve izložbe u Hrvatskoj?
Uz umjetničku fotografiju bavim se i freelancanjem, s čime se nije uvijek lako nositi.
Što se tiče rada nastalog na rezidenciji, u planu mi je nastaviti i povezati ga s rodnim otokom pa na njega gledam kao rad u procesu koji je još potrebno razvijati.
S druge strane, rad Delta Oscar Mike trebao bi biti izložen u studenom ove godine u Salonu Galić u Splitu. To će biti moje prvo predstavljanje splitskoj publici, što me izuzetno veseli.
