Šesto izdanje časopisa Fototxt, podnaslovljeno “Žene snimaju, žene pišu – novi koraci” (Ured za fotografiju, jesen 2022.), predstavlja novi smjer u istraživanju domaće fotografske scene, fokusirajući se na likovne kritičarke koje su pratile hrvatsku i jugoslavensku, ali i međunarodnu fotografsku produkciju i izložbe. Broj su uredile Sara Simić, Ivana Završki i Tena Starčević, a odabrane kritike i izvještaji dio su digitalnog arhiva Sandre Križić Roban prikupljeni tijekom istraživanja u Likovnom arhivu HAZU (2016-2019). Razgovarale smo sa Simić i Završki, koje potpisuju dva uvodna teksta ovog broja Fototxta.
Birajući tekstove za ovaj broj fokusirale ste se na poslijeratno razdoblje (1945-1990). Zašto baš taj period, i po kojem ključu ste birale tekstove?
Tijekom prvog čitanja, a zatim i prve selekcije tekstova za ovaj broj Fototxta, količina ali i raznolikost tekstova bila je velika, pa je nužno bilo suziti izbor prema nekoliko kriterija koji su nam se činili smislenim za ovaj broj. Prvi kriterij bio je definitivno razina kritičkog angažmana prema mediju fotografije, njenoj produkciji, te poznavanje šireg kulturnog i društvenog konteksta u kojem je određena izložba i autor/ica stvarao/la. Drugim riječima, kratke novinske “crtice” o pojedinoj izložbi nisu nam bile u fokusu zbog manjka ili potpunog izostanka angažmana i refleksije prema mediju fotografije i njezinoj ulozi i poziciji unutar lokalne kulturne i umjetničke sfere.
Drugi kriterij odabira bio nam je onaj vremenski, pa smo se fokusirale a razdoblje od 1945. do 1990. godine zbog velike raznolikosti tekstova toga perioda – od esejističkih formi, putopisnih refleksija i detaljnih osvrta na izložbe i prezentirane radove pojedinih autora/ica. Također, uvidjele smo mnoge nepremostive razlike u pristupu samom tekstu, ali i odabranim temama kojima su se autori/ce posvećivali/e između perioda prije i nakon raspada Jugoslavije, tako da smo tekstove objavljene nakon 1989. godine odlučile ostaviti za neko buduće izdanje Fototxta.
Isto tako, veliku pozornost smo obratile i na dosad neobjavljene ili slabo znane tekstove, bilo više ili manje znanih autorica koje su pisale za nekolicinu tada popularnih dnevnih novina i časopisa ili prepoznatih stručnih publikacija kao što su Politika Bazar, Vjesnik, Oko, Svijet ili Naša fotografija.
Uz to, željele smo imati raznovrstan izbor tema kojima se tekstovi posvećuju, tako da su u ovaj broj uvršteni tekstovi koji se osvrću kako na izložbe jugoslavenskih fotografa/tkinja, tako i na one strane autore/ice koji/e su izlagali/e na salonima ili na skupnim te samostalnim izložbama u Jugoslaviji. Primjerice, uvrstile smo tekst Ljiljane Domić o izložbi Augusta Sandera u Galeriji Studentskog Centra 1986. godine i tekst Elene Cvetkove o izložbi Johna Phillipsa u Muzeju revolucije 1989. godine, koja donosi nezanemarivi društveno-politički kontekst budući da je upravo ovaj fotoreporter dokumentirao, kako sama Cvetkova kaže, “najvažnije trenutke“ narodnooslobodilačke borbe u časopisu Life. Dakle, taj kriterij nam je bilo vrlo važan jer nas je uvelike zanimalo pitanje povezanosti domaće i internacionalne fotografske scene, kao i pitanje edukacije i informiranosti domaćih kritičarki o nacionalnoj i internacionalnoj fotografskoj sceni.
Zadnji kriterij koji bismo izdvojile je prepoznavanje onih tekstova kritičarki koje pišu o radovima ili izložbama fotografkinja, dakle one koje se fokusiraju na autorice i koje se u svojim tekstovima osvrću na odnos likovne scene ali i društva općenito prema ženskom autorstvu. Primjerice, Đurđa Miler u tekstu “Okom žene” (Svijet, 1981.) kroz nekoliko kratkih intervjua ukazuje na odnos autorstva i profesionalne fotografske karijere te kako je taj odnos snažno rodno uvjetovan, kao što to iskaz Višnje Serdar, koja istodobno “obavlja dužnosti kućanice, majke i fotografa“, vrlo jasno pokazuje.
Koji je bio profil kritičarki koje su pisale o fotografiji – jesu li neke od njih i same bile fotografkinje? Je li nam poznato kako i gdje su se educirale o fotografiji, pratile događanja u inozemstvu…?
Kritičarke čiji su tekstovi uvršteni u ovaj broj su uglavnom bile novinarke, povjesničarke umjetnosti, prevoditeljice te urednice u raznim časopisima i dnevnim novinama. No, neke od njih, poput primjerice Zlate Laure Mizner, aktivno su se bavile fotografijom. Upravo ta spona između kritike i “aktivnog” bavljenja fotografijom bila nam je vrlo zanimljiva jer smo željele vidjeti kako navedene autorske perspektive mogu su-djelovati. Drugim riječima, zanimalo nas je kako fotografkinja kritički piše o fotografiji kao mediju, fotografskoj i galerijskoj sceni, kao što to čini Mizner u tekstu “Dojmovi iz Italije”, objavljenom u časopisu Naša fotografija 1955. godine.
Njihovo je obrazovanje tada primarno bilo kanalizirano kroz fotoklubove te jednim dijelom kroz Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, gdje je postojao odjel za fotografiju. Upravo tamo je svoju predavačku karijeru započela Zlata Mizner, a kasnije je predavala Danijela Lušin od koje su učenici, u to smo uvjerene, mnogo mogli naučiti.
Teško je reći kako su stjecale znanja o inozemnoj sceni, vjerojatno putem međunarodnih fotografskih salona ili nekih putujućih izložbi i gostovanja. To je u istraživanjima teže rekonstruirati jer se mnogih takvih situacija ljudi više ne sjećaju. No na pitanje jesu li pratile fotografske izložbe u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu, koja je osobito promovirala avangardne tendencije, ili jesu li čitale časopis Spot, nismo dobile pozitivne odgovore. Utjecaj foto klubova te, za dio njih, ULUPUH-a u koji su se učlanile, poput Lušin ili Šmider, recimo, bio je dominantan.
Jedan od ciljeva vam je, kako navodite, bio “destabilizirati poziciju muškog Autora kao autoritativne figure.” Međutim, pojedini tekstovi to baš i ne čine (npr. Mila Savić ili Marija Tonković). Do koje mjere same autorice reproduciraju rodne stereotipe?
Istina, naš cilj jest bio pronaći i uvrstiti tekstove koji autoritet muškog likovnog kritičara pokušavaju na neki način destabilizirati uvođenjem vlastite autorske slobode, kao i preko velike upućenosti u samu domaću i internacionalnu fotografsku scenu, ali i preko prepoznavanja diverziteta fotografkinja-amaterki prisutnih na sceni, prvenstveno u smislu društvenog statusa, “dnevnih profesija” pa onda i klasne pripadnosti. Također, smatramo da tekstovi, primjerice, Đurđe Miler ili Milanke Šaponje pokazuju osjetljivost prema često specifičnim okolnostima s kojima su se fotografkinje susretale, a ponajviše se to tiče upravo bivanja na margini profesionalnog bavljenja fotografijom te ostajanja na fronti amaterizma i “poslijepodnevnog hobija”.
S druge strane, istina je da poneki tekstovi, koliko god da pokazuju određenu razinu kritičarske vještine i znanja o mediju te o fotografskoj sceni, toliko perpetuiraju rodne stereotipe. No, odabrani tekstovi, kako Ivana navodi u svom uvodnom tekstu, “otvaraju diskusiju;” odnosno, ovim odabirom tekstova željele smo ukazati na raznolikost pristupa fotografskoj kritici, ali i na često nesvjesno reproduciranje rodnih stereotipa, koji su itekako bili prisutni i kod samih kritičarki. Smatramo da je upravo analiza tih momenata te promišljanje o tenzijama koje se javljaju u kritičarskom diskursu jedan od zanimljivih momenata istraživanja povijesti i razvoja kritike kao žanra općenito te fotografske kritike specifično.
Neki od tekstova u ovom broju objavljeni su u Svijetu i Bazaru. Koliko su ženski časopisi pratili umjetničku produkciju i događanja te, ako da, na koji način?
Dnevni tisak i časopisi pratili su djelovanja žena u raznim područjima, pa tako i fotografiji, slično kao što to danas rade preostali tiskani mediji ili internetski portali. Recimo, izložbe žena koje su bile aktivne u Fotoklubu Split najavljivale su se kraćim prikazima u Slobodnoj Dalmaciji, ali uz njih nisu bile objavljene fotografije. To je bilo tijekom 1960-ih, da bi od 1973. godine nadalje, kad kreće izložbena djelatnost Ženske sekcije Fotokluba Zagreb, Večernji list odmah iskazao interes za tu temu. S jedne strane, ti su nam podaci dragocjeni jer pridonose historiografiji, no razina pisanja o fotografiji bila je doista na “niskim granama”, da tako kažemo. Kritički diskurs gotovo potpuno izmiče, opaske se nerijetko dotiču ustaljenih rodnih “predispozicija”, a posebno je zanimljiv način na koji su njihove fotografije bile raspoređene na stranicama, koje su uopće bile odabrane i kako su korespondirale s drugim sadržajima s kojima su dijelile tiskanu površinu. Ipak, to je nerijetko jedina građa koju imamo i u odnosu na koju danas formiramo svoje ipak bitno drugačije stavove.
Postoji nekoliko žena koje su drugačije pisale ili, kad je riječ o razgovorima, postavljale drukčija pitanja, koje su bile zainteresirane doznati izvan obrasca kako se žene u fotografiji nerijetko doživljavalo – kao osobe koje snimaju djecu, cvijeće ili neke intimističke scene. Politika Bazar, recimo, donijela je niz važnih podataka o tom razdoblju vezano uz saveznu – jugoslavensku – manifestaciju “Žene snimaju”, a Milanka Šaponja kvalitetno je pisala o fotografiji. Kod nas, recimo – iako nije ušla u ovaj odabir – sjajno je i angažirano pisala Ana Lendvaj, kao i neke njene kolegice – Spomenka Nikitović, pa i Dorotea Jendrić. Nemoguće ih je sve spomenuti, kamoli uvrstiti u ograničen opseg časopisa, a bilo ih je u mnogim novinama. One su unosile promjene u odnosu na standardnu produkciju tekstova koji su primarno informirali i htjeli donijeti neku “zanimljivost” tipičnu za profil novina.
Časopis Svijet isticao se u mnogim područjima; u njemu su surađivale novinarke koje su bile obrazovane i zainteresirane za mnoge aspekte (ženskog) života. To je vidljivo u pisanju Đurđe Miler, da ne nabrajamo niz žena koje su nama, tada osjetno mlađim generacijama, otvarale poglede. Spomenimo i da se u stručnim fotografskim časopisima rijetko pisalo o ženama; ne nailazi se specifično na članke o ženskoj fotografiji, pri čemu mnoge sudionice koje su startale 1960-ih izbjegavaju još i danas govoriti o svom radu u kontekstu ženske fotografije ili ženskog pogleda. Na konzervativne rodno obilježene komentare o aktivnostima fotografkinja nerijetko ćemo naići u brojnim člancima, a mnoge takve izjave kolega iz klubova pamte se i prepričavaju godinama.
Činjenica da su naši današnji stavovi formirani u drugačijim okolnostima, te da vlastite (pa i feminističke) stavove zahvaljujemo, između ostalog, razvoju feminističke kritike, nerijetko odudara od onoga što su zastupale sudionice na fotografskoj sceni. Kritika i fotografska produkcija nisu se razvijale u istom omjeru, pa tako dugo pratimo pisanje o ženama koje je dopala tzv. “asocijativna sfera” u fotografiji. Stvarnost koju istražujemo i radovi koji postupno dolaze do nas ipak govore nešto drugo.
U razdoblju koje je obuhvaćeno ovim brojem djelovao je mali broj kritičarki pa nije, kako navodite, ni mogao nastupiti aktivniji dijalog. Kakva je situacija danas?
Fotografija je danas prisutnija i vidljivija – puno se umjetnika/ca okreće tomu mediju, postoje prostori namijenjeni upravo prezentaciji i promišljanju o širini fotografije, to više nije muško zanimanje, a takav je i slučaj s kritikom, pa se tako otvara i mogućnost za uključivanje većega broja kritičarki. Sandra Vitaljić u intervjuu koji je s njom vodila Ana Lendvaj za Večernji list 2002. godine, spomenula je kako bi se o fotografiji trebalo puno više pisati, a čini nam se da se to može primijeniti i na današnju, ne samo fotografsku, nego cjelokupnu umjetničku scenu.
Potrebno je poticati razvoj kritičkog mišljenja i pozivati student(ic)e na uključivanje u događanja od prve godine studija povijesti umjetnosti, Akademije dramske umjetnosti i srodnih fakulteta, kako bi se moglo još proširiti polje djelovanja i educirati i širu zajednicu, što je posebice važno u današnje vrijeme hiperprodukcije raznolikog vizualnog sadržaja. Također, možda je bitno spomenuti da, iako platforme i mediji specijalizirani za kulturno-umjetničke sadržaje gdje se fotografska kritika može objaviti postoji, njihov broj, ali i dostupnost te prepoznatljivost široj javnost ostaje na relativno niskoj razini. Drugim riječima, postoji veliki jaz između vidljivosti fotografske kritike i dostupnosti iste široj javnosti.
Prva jugoslavenska izložba “žena foto-reportera i foto-amatera” održana je 1975. u Beogradu pod pokroviteljstvom Jovanke Broz. Možete li nam reći nešto više o toj izložbi i kontekstu u kojem je organizirana, te kakav je imala odjek?
Prvo skupno predstavljanje fotografkinja na našem se području održalo na Međunarodni dan žena 1962. godine u okviru djelovanja Fotokluba Split, a kako je to navedeno u obavijesti o ovom događaju, objavljenom par dana kasnije u dnevnom tisku, izložbu je posjetilo nekoliko stotina Splićana i Splićanki. Prema dostupnim podacima, u narednim je godinama na natječaje pristizalo stotinjak radova, a izlagano ih je između 70 i 80, pri čemu su sudjelovale i autorice iz drugih krajeva države, pa možemo zaključiti da je interesa među autoricama itekako bilo.
Te su se izložbe održavale do 1971. godine, a nakon toga pratimo događanja u Zagrebu – prvo predstavljanje Ženske sekcije zagrebačkog Fotokluba, osnovane na inicijativu Slavke Pavić, održano je 1973. godine u Galeriji umjetničke fotografije. Dvije godine kasnije, po uzoru na ranije splitske izložbe, počinju se okupljati fotografkinje sa širega područja. Prva jugoslavenska izložba „autora žena“ također je organizirana u slavljeničkom tonu na isti datum, pri čemu je u najavi navedeno da će se, ako bude postojao interes za njih, one prenijeti i u druge gradove uz mogućnost širenja na međunarodnu razinu, a uvedene su i nagrade. U iscrpnom osvrtu objavljenom tim povodom, Milanka Šaponja navodi kako se organizaciji ove izložbe pristupilo s neopravdanim strahom jer broj prijavljenih autorica premašio je sva očekivanja, kao i broj fotografija (njih čak 740) te kako su prijave pristizale iz svih krajeva zemlje – od autorica s čijim je radom publika već bila upoznata do onih posve nepoznatih, što ponovno svjedoči o značaju ovog događaja za same autorice.
Teme su bile raznolike, kao što je bio slučaj i na drugim izložbama s uočljivim, kako to ova kritičarka navodi, „umjetničkim pobudama“ – od reportažne fotografije i prizora rata, koje su zabilježile Elvira Kohn, Dobrila Stefanović, Đurđa Koren i Milka Vujanović, zatim studija likovnosti i svjetlosti, istraživanja pejzaža i portreta, u čemu se uočava i simbolička vrijednost – pokazan je odmak od onoga što se tada smatralo tipičnom „ženskom“ estetikom, onim „vječno ženskim“. Pozitivno je izložbu ocijenila i Mila Savić iz čijega teksta „Radoznala kamera“ naslućujemo poziciju koju pridaje svojim sugovornicama, omogućujući im da same govore o svojim fotografijama i interesima.
Izložbe Ženske sekcije Fotokluba Zagreb nisu bile tematski koncipirane, nego su se autorice predstavljale radovima koje bi same odabrale. Zanimljivo je da Branka Hlevnjak kritizira činjenicu da se takve izložbe organiziraju jednom godišnje i to povodom Dana žena, “bez koncepcije i krajnjeg smisla.” Koji je bio značaj tih izložbi za same fotografkinje? U kojim okolnostima se u konačnici odustalo od njihovog održavanja?
Da, prilikom održavanja 14. izložbe po redu, Hlevnjak polazi od oštre kritike selekcije radova govoreći o neravnopravnosti autorica kako po iskustvu, tako po kvaliteti radova, te članak zaključuje opaskom da se ove izložbe organiziraju bez ambicije, tek zato da se zadovolji forma, u čemu nalazi i uzrok smanjene fotografske aktivnosti kod žena. I dvije godine kasnije (1988.) ponovno postavlja ista pitanja o prisutnosti fotografkinja, razmjerima izložbe i važnosti, koja bi joj se mogla pridavati, navodeći pritom i razloge zbog kojih je to tako – problem financijskih sredstava i neadekvatnog tretmana samoga medija u široj javnosti. Za same fotografkinje ove su izložbe bile od velikog značaja, no s vremenom interes opada upravo zbog spomenutih razloga – izložbe se održavaju jednom godišnje, bez kriterija, nedostaje publike, a kritika i dalje traži razliku između „muške“ i „ženske“ fotografije s ciljem afirmacije ove „druge“.
Vlasta Grubešić, Milica Marinčić i Mirela Dobrić samo su neka od imena koja do danas ostaju nepoznata široj, pa i stručnoj javnosti. Ovaj broj Fototxta predstavio je tek manji dio jednog šireg istraživanja. Koliko toga još uvijek ne znamo o ženama u fotografiji? Koje teme biste voljele obraditi u budućnosti?
Nažalost, još mnogo toga ne znamo o ulozi i poziciji žena u domaćoj likovnoj povijesti općenito, pa tako ni u fotografiji i (fotografskoj) kritici. Poneka imena se, zbog raznih okolnosti, izdvoje te postaju prepoznatljivija široj javnosti, no ona nažalost često postaju tokenizirana kao “dokazi” da žene, eto, ipak nisu tako nevidljive u likovnim umjetnostima. No, takvo promatranje zastupljenosti i vidljivosti je promašeno jer mnogi aspekti “iza objektiva” ostaju neistraženi i nevidljivi, poput negativnog odnosa profesionalizma i amaterizma koji je kod žena daleko zastupljeniji. Tako se, primjerice, u mnogim tekstovima, pa i u onom Branke Hlevnjak “Nova orijentacija Fotokluba Zagreb” objavljenom 1987. u časopisu Oko, spominju vrlo etablirana imena na ondašnjoj lokalnoj umjetničkoj sceni poput Slavke Pavić ili Jelene Šepat, no Hlevnjak izdvaja i nekoliko do danas nepoznatih imena, što je vrlo vrijedan trag u daljnjem istraživanju zastupljenosti žena na lokalnoj fotografskoj sceni. Isto tako, Đurđa Miler pruža mali, ali vrlo vrijedan uvid u brojne teškoće, stereotipe i diskriminatorne prakse s kojima su se fotografkinje tijekom odrastanja i odraslog života susretale, poput nemogućnosti pohađanja Škole primijenjenih umjetnosti zbog roditeljskog pritiska, kasnijeg balansiranja između “pravog” dnevnog posla, kućanskih “dužnosti” te fotografiranja kao “hobija” tijekom slobodnog vremena.
U budućnosti bismo voljele početi istraživati druge regionalne arhive i kolekcije u potrazi za tekstovima regionalnih kritičarki fotografije. Iako se u ovom broju nalaze pojedini tekstovi kritičarki iz Srbije, svjesne smo da postoje mnoga imena i mnogi tekstovi za koje još ne znamo ili do kojih nismo uspjele doći. Također, voljele bismo dublje istražiti odnos kritičarke i fotografkinje kao profesije, odnosno kako fotografkinje pristupaju pisanju o fotografiji.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
