Velike crno-bijele fotografije, nastale u Grčkoj, Makedoniji i Njemačkoj u prosincu 2015. i siječnju 2016., dio su cjeline francuske fotografkinje Marie Dorigny koja je snimala žene na izbjegličkom putu – od iskrcavanja na Lezbosu preko puta Balkanskom rutom do procesa traženja azila u Njemačkoj. Grčka volonterka koja u zagrljaju tješi trudnu Iračanku, odbijanje policije na grčko-makedonskoj granici da na daljnji put pusti stariju Libanonku, majke s djecom u žicama ograđenima, prenapučenim kampovima – neki su od prizora koje je zabilježila.
U Parlamentariumu u Bruxellesu od 3. ožujka do 1. lipnja otvorena je njezina izložba „Žene izbjeglice i tražiteljice azila u EU“, nastala na inicijativu Europskog parlamenta. U sklopu seminara istog naziva, a koji je Europski parlament organizirao za novinare Europske unije 2. ožujka u Bruxellesu, razgledali smo izložbu, ali i dobili priliku da razgovaramo s fotografkinjom. Kako je vrijeme za razgovor bilo ograničeno, skratili smo uvod i duža pojašnjenja pitanja da bi autorica imala više vremena za odgovore, no odmah s prvim pitanjem nije krenulo dobro.
Naime, pitali smo je kakav je njezin pristup kada fotografira izbjeglice i kako izbjeći moguću eksploataciju u prezentiranju teme.
Pitanje nije nimalo suvišno i vjerojatno si ga mnogi fotografi i novinari koji prate izbjegličku krizu postavljaju. K tome, sami su nam volonteri/ke u izbjegličkim kampovima prepričavali neka neugodna iskustva s novinarima i, naročito, snimateljskim ekipama, kada su tražili, na primjer, da uplakane majke s djecom u naručju ponavljaju neke mučne prizore jer ih nisu iz prve, kada su se uistinu, spontano dogodili, uspjeli dobro snimiti. No, pitanje je Dorigny uznemirilo:
Kako bih to ja eksploatirala ikoga? Svi koji se bave izbjeglicama su plaćeni za svoj posao, bilo da rade za UN, neki NGO, policiju, vojsku i njih nitko ne pita eksploatiraju li ih. Posebno sam osjetljiva na to pitanje jer sam bila napadnuta upravo s tom primjedbom da iskorištavam izbjeglice, ali to nije istina. Ja izvještavam, i to je moj posao – izvijestiti o situaciji.
Naravno, važno je izvještavati o temi i slikom upozoravati na ono što se događa, no isto tako i voditi računa o dostojanstvu ljudi koji zapravo nemaju privatnosti. Sve što im se događa na putu, cijeli njihov život, odvija se u javnosti, no to ne znači i da nužno imamo pravo posredno tome svjedočiti.
Ni jedna moja fotografija nije napravljena bez dozvole. Kada ne žele biti fotografirani, izbjeglice dobro znaju kako to pokazati, nije im potrebno ni znanje jezika, samo zaklone lice ili odmahnu rukom. Zbog navodnog iskorištavanja su me ljudi iz civilnog sektora znali napadati, stavljali bi mi dlan pred kameru ili bi me vrijeđali. Zbog toga sam osjetljiva na to pitanje. Ja samo radim svoj posao, kao i vi koji pišete ili netko tko snima glas. Koja je razlika? Prije nego što sam postala fotografkinja radila sam kao novinarka i nitko me tada nije pitao iskorištavam li ljude. Zašto nitko danas reportere ne pita iskorištavaju li izbjeglice? Objasnite mi razliku?
Svaki bi se novinar trebao pitati kako pristupati takvim temama, posebice ljudima čija je muka tako izložena. No ipak ih više izlažete kada im snimate lice, nego kada pišete o njima ili im snimate samo glas.
Da, dobro, ali cilj nam je da damo lice statističkim podacima, to je makar bila ideja koja stoji iza ovog mog projekta. Ako se u Europi diže panika zbog „barbarske invazije“, onda ću pokazati da su ti „barbari“ ljudska bića, žene s djecom u naručju, stari ljudi… Oni su isti kao što bismo bili i mi da nam se dogodi rat. Dakle, ja dajem lica brojkama i onima koji nisu bili na terenu ukazujem na to o kome mi govorimo kada govorimo o izbjeglicama: to su obitelji koje bježe od nesnošljive situacije, majke koje žele zaštiti svoju djecu… Ukratko, obični ljudi kao i mi, s tim da smo mi imali sreće što smo se rodili u Europi. Radila sam u tim zemljama i ranije – u Afganistanu, Pakistanu i svuda drugdje – i poznajem te narode. Oni se u kampovima ponašaju kao i u svojim domovima. Ako su dobili nešto hrane, ponudit će vam je, kao što će vam i ponuditi da spavate u njihovim šatorima. To su ljudi koji dijele ono malo što imaju.
Jeste li svjedočili kakvom nasilju nad ženama izbjeglicama?
Nasilja ima i posebno su ugrožene žene koje putuju same, mogu ih napasti druge izbjeglice, ali isto tako i policija, krijumčari, svi oni koji misle da imaju pravo na ženino tijelo. No žene ipak najčešće putuju u grupama, a i u zadnje vrijeme se nešto popravila situacija jer se organiziranije – autobusima i vlakovima – putuje Europom pa su manje mogućnosti za zlostavljanje. No u kampovima je još uvijek nasilje moguće i potrebna je veća zaštita. Toga su svjesni i mnogi ljudi iz civilnog sektora koji rade sa ženama izbjeglicama u kampovima i pozivaju ih da prijave ako im se nešto dogodilo.
Je li za vas dokumentarna fotografija i „sredstvo“ zagovaranja društvene promjene?
Jest, i to je upravo ono što radimo predstavljajući izložbu u Europskom parlamentu. Angažirajući me na ovom foto-projektu htjeli su da fotografski izvijestim o onome što oni pokušavaju promijeniti političkim putem. Britanska zastupnica u Europskom parlamentu Mary Honeyball autorica je izvješća o ženama izbjeglicama u kojem je dala smjernice za reformu migracijske politike i politike azila iz rodne perspektive. Ona me angažirala kako bih zapravo „ilustrirala“ njezin rad i u tom smislu zajedno djelujemo. Ona kao političarka i ja kao novinarka. U moje 33 godine rada, vidjela sam mnogo prljavoga. Za vrijeme prvog Zaljevskog rata bila sam u Iraku s Kurdima koji su morali bježati, zatim sam radila u Afganistanu, na Kosovu, u Sarajevu za vrijeme opsade, pratila sam nasilje nad ženama i djecom na mnogim mjestima. Krize se redovito ponavljaju i mase ljudi moraju bježati, a još uvijek nismo pronašli odgovore. Ne želimo ih pronaći. Jedino što radimo jest da dižemo zidove i žice, iako ne možete zaustaviti ljude koji bježe iz rata. I to pokušavamo promijeniti.
Kako današnji novinari i fotografi mogu premostiti očiti problem stalnog zasipanja informacijama i imidžima i osigurati pažnju publike koja će trajati barem nešto duže nego što je potrebno da se okrene druga stranica ili klikne na sljedeću fotografiju?
S ovim projektom nisam imala taj problem jer sam bila na „posebnom“ zadatku za Europski parlament. Dakle, nisam bila još jedan u nizu fotografa koji fotografiraju izbjeglice. To uvelike olakšava posao. Zbog tog prevelikog broja medija na terenu nisam ni htjela izvještavati o izbjeglicama kada se kriza rasplamsala, iako sam se i davno prije bavila tom temom. No onda sam dobila ovu ponudu. Ove će fotografije imati drugačiji, duži život. Osim u Belgiji, izložba će bit prikazana u još 27 zemalja. No danas postoje različiti načini na koje fotografi pokušavaju doći do publike shvaćajući da im klasični mediji više nisu nužno najbolji partneri za komunikaciju njihova rada. Recimo, ovdje u Belgiji jedan fotografski kolektiv fotografije izaže na ulicama. Ako netko ne želi doći u galeriju ili otvoriti magazin, oni će doći k ljudima. Mnogo je različitih načina da se privuče pažnja i moramo stalno izmišljati nove.
Je li fotografov odnos prema onome što snima ključan za snagu fotografije?
Znam mnoge fotografe koji prate izbjegličku krizu i većina ih ima suosjećanja prema ljudima koje snimaju. Zapravo, nisam ni sigurna može li se baviti ovom temom i ne suosjećati. Možda može, ali to onda nisu fotografi čijem se radu divim. Ne znam kako možete ostati hladni pored svih tih prizora. Ne vjerujem u profesionalnu distancu kada ste usred nekog kaosa i kada vam odjednom dječja ruka uhvati vašu ili vam se nečije malo dijete nađe u zagrljaju. U takvim situacijama ne vjerujem da je distanca moguća i nisam takva vrsta novinara. Upravo mi je zato Parlament i pristupio, jer su u mnom prijašnjem radu vidjeli da sa strašću pristupam poslu i da se ne bojim involvirati u temu.
