Imala sam 13 godina kad sam se susrela s imenom Mare Milin. Nekad u to vrijeme nastao je lik Marine Glupače, činilo mi se da stalno daje intervjue, u reportažama pokazuje cipele koje je dovukla s buvljaka iz Amerike, razgovara s novinarima o omiljenim knjigama, glazbi i filmovima… Bila je zanimljiva, divna i posebna. Kad sam prvi put otišla na Hrelić, tamo je bila Mare, s tonom fotografske opreme i u žaru pripreme nekog modnog editorijala. Wow, pomislila sam tinejdžerski fascinirana, evo velike Mare Milin. Ne znam zašto, ali sjećam se svih tih detalja otprije gotovo dvadeset godina.
Dva desetljeća kasnije, zbog jednog poslovnog projekta, upoznajem Mare. Stoput je divnija, zanimljivija i neobičnija nego u slici koju sam stvorila o njoj gledajući i čitajući sve te intervjue. U tom intenzivnom periodu rada na projektu, shvaćam da mi Mare prirasta srcu, da nije još jedna osoba u nizu koje nakon odrađenog posla zaboravim i krenem dalje.
Zato sam mjesecima ranije znala da priprema samostalnu izložbu i da ću, iako je neprestano zauzeta i u zadnje vrijeme vrlo rijetko daje intervjue, ustrajati u tome da pristane na razgovor za VoxFeminae.
Izložba Godišnji odmor, koju je nedavno postavila u Galeriji Kranjčar, bila je sjajan povod da porazgovaramo ne samo o postavu i budućnosti izložbe, već i o tome što se događalo u posljednjih 10 godina u kojima nije izlagala, o rodnom gradu, autocenzuri, promjenama u kontekstu u kojem stvara i (ne)prihvaćanju tih promjena.
Mare, počela bih naš razgovor najkompleksnijim pitanjem: kako si?
Pa da ti odgovorim, i to najiskrenije, jer u meni je pankerski inat sveopćem laganju na društvenim mrežama, pod egidom good mooda (da ne kažem wtf?) i svi smo wow! i svi smo bling!
E pa ja sam malo bloing.
Umorna sam jer je iza mene jedan jako naporan period i još uvijek ne znam kojeg je okusa taj umor – slatkog ili gorkog. Ali, imam sreće, pobjegla sam iz Zagreba i odgovaram na pitanja u najmirisnijoj prirodi na svijetu, bršljan cvjeta, i to krajem listopada, a zrak opojno miriše. Ne mogu vjerovati. Uvijek miriše po nečemu. I ljeti i zimi.
Eto mene sutra u moru. To je najdivniji umor.
Ponovno samostalno izlažeš nakon više od desetljeća. Možeš li to desetljeće sažeti u par rečenica?
Mogu u jednu. Samo sam radila.
Ne sjećam se ničeg drugog. Prestala sam izlaziti, plesati, pjevati, izlagati (jer to košta), zaboravila tko sam. Recesija koja u Hrvatskoj nikad nije prestala, iako je mogla, ali Hrvat voli produžiti, da si malo zgrne i tako, ta recesija bez prestanka je uzela svoje. Cijene su pale i padaju, tržište se povećalo zbog pandemije jeftinih fotoaparata te vlasnika istih. Svi snimaju, kvaliteta je pitajbogagdje, valjda u inozemstvu, jer samo se strance pošteno plaća.
Nisam sagradila svoju vilu s bazenom, niti kupila jahtu, njanci kaić (što bi rekli moji u Diklu), ali imam svoj krov nad glavom, u Zagrebu. Evo, to se dogodilo, osim posla. Ali radilo se sve u šesnaest da bi do tog došlo, eto, opet posao.
I na kraju, moralo je doći do Godišnjeg odmora.
Kakav je bio proces stvaranja Godišnjeg odmora i zašto je upravo to izložba kojom prestaje tvoja galerijska stanka? Koliko je taj proces trajao?
Da pojasnim proces: većina galerija u Hrvatskoj NE financira trošak izlaganja niti produkcije izložbi. Dobiješ zid na određeno vrijeme i to je to. Eventualno deplijan koji sve to prati. Sve izložbe dosad sam uglavnom financirala sama. Od-do. Sponzori me iz nekog razloga ne doživljavaju. Jednom sam htjela (i imala što) izlagati, 2013. na ljeto, aplicirala sam na 30 mjesta i dobila samo jedan odgovor, s obećanih 2 000 kuna. Falilo je još 28 000 kuna.
A ja, zato što stalno radim, niti vidim natječaje, niti se stignem prijaviti. Komercijalna fotografija, pogotovo ako u nju uložiš puno sebe i svog dara, uzima puno vremena i treba biti točan; ako zezneš s predajom, nećeš više raditi.
Volim izlagati na način da to što osvane na zidu izgleda dovršeno, skupo i kvalitetno. Imam puno pravo na to – vrhunski papir, fine art print, odlična oprema fotografije. Ne volim konfekciju. I inače sam protiv protežiranja mediokriteta i onih koji naprave nešto samo zato da ih se vidi, tako da sam čekala.
Mogla sam i imala što izložiti, proces stvaranja Godišnjeg odmora traje od ranih 2000-ih, ali nisam to htjela napraviti na način koji bi me bacio u baru u kojoj ne želim i ne zaslužujem biti. Svoj posao i svoju umjetnost radim nadahnuto, energično i visoko moralno. Hvala Bogu pa je te principe prepoznala Elvira Kranjčar, koja stoji iza Galerije Kranjčar, a to je institucija. Elvira je jedna elegantna, fina, velikodušna osoba, koja je točno taj duh prenijela na svoju galeriju. Neizmjerno sam joj zahvalna. Pozvala me, sve skupa je sačekalo i odgađalo se zbog pandemije COVID-a i dogodilo se 30.9.2022. Nitko sretniji od mene.
Kako je izložba koncipirana?
Izložba se sastoji od 25 fotografija koje su odabrane iz ogromne mase od skoro 2 2000 fotografija, tako da sam si pomogla site specific principom. Inače bih pala u kaos, pa u depresiju i ne bih napravila ništa. Složila sam postav pomoću tlocrta galerije, shvativši putem da se serije koje se pojavljuju – Marstrand, izautobusna, ludusi, izmračna, Nirvana (lječilište) – podudaraju sa slovima mojih inicijala. MILIN. Kakva sreća! (I najljepše prezime na svijetu! :))
Finalni odabir, zakucavanje, jer bila sam već jako u produkciji, a ispred mene još „samo“ otprilike 75 fotografija od kojih treba odabrati zadnjih 10, a sat čini tik-tak, odradila je Leila Topić, kustosica moje izložbe, koja je riješila prilično mojih dilema i to u valjda samo pola sata. Shvatila me, to je bila čista sreća i dobro sljubljivanje umjetnika i kustosa. Opet gospođa Elvira – ona nas je spojila.
Sve te fotografije koje su do prije par dana bile izložene u Kranjčaru, nastale su onda kad se skrivam iza objektiva, sva se smanjim i uđem u tu kutiju koju držim u ruci, i osjećam se sigurno. To je stvarno magija. Ja nisam fotograf na silu, ja sam fotograf jednako kao što sam čovjek. Oduvijek buljim i gledam. Jednom sam u njujorškom metrou skoro dobila batine jer sam se, bez ikakvog razmišljanja, zabuljila.
Fotograf sam, izgleda, postala rođenjem. Kad mi treba utjeha, mir, tišina uma, da osjetim sebe, svoj dah, svoje otkucaje srca, kada želim otići nazad, u doba kad je moj život bio jednostavniji, posežem za svojom dragom „kutijom“ bez razmišljanja i predumišljaja i stvaram. To mi dođe prirodno poput disanja. To je stvarno odmor. I zato Godišnji odmor kao naziv.
Stalno si na relaciji Zadar – Zagreb, ali čini mi se da si i sretnija (i sjetnija) kad govoriš o Zadru. Koje ti osjećaje izaziva boravak u Diklu i hoćeš li mu se jednom vratiti za stalno?
Diklo je moje. Tu sam rođena, tu sam narasla na veličinu neophodnu da sama odem negdje i napravim nešto od sebe. Diklo je sve što mi treba da prodišem. Tu je moja obitelj, moji najdraži ljudi na svijetu. Tu je more, tu sve miriše, tu imam veći dodir s prirodom i prihvaćena sam takva kakva jesam (nadam se).
Vratit ću se u Diklo, ali neću nikada za stalno napustiti Zagreb. Zagreb je već 30 godina (!) moj život i, htjela-ne htjela, volim ono što u njemu te u vezi njega volim. Na osobnoj karti stoji mi da sam građanka Zagreba. U Zagrebu radim, radila bih svugdje, ali ne pristajem na provincijski pogled na cijenu mog rada. Pogotovo, i baš u svom gradu Zadru želim biti cijenjena i imati udoban život. Veliki sam radnik i ne pristajem na jeftine kompromise.
Ima jedna stvar u vezi Dikla koja me najviše veseli: planiram u jednom dijelu naše stare kuće, a taj dio je star “samo” 220 godina, urediti jedan nevelik, genijalan stan sa staklenim krovom i gledati zvijezde prije spavanja. I mirisati more, jer je preko ceste. Veselje. Možda nabavim i kakav kaić na pentu.
Kakav je osjećaj postaviti izložbu neopterećenu komercijalnim imperativom? Smatraš li se cenzuriranom u svemu ostalom što radiš?
Iskreno, osjećala sam se privilegiranom i cijenim svaku lipu uloženu u moju izložbu. Hvala, hvala i hvala – nemam što drugo reći. Taj osjećaj, to je ogroman korak naprijed u održanju samopouzdanja i vjetar u leđa za dalje.
Cenzura produkcije mog komercijalnog rada – sada stvarno ne bih o tome. To je kao plakanje nad prolivenim mlijekom, jer neki mediji, nažalost, više ne postoje. Svi smo se trudili da ih održimo, podmetali sebe nauštrb manjkave produkcije, ali svijet je postavljen na drugačiji način, tiskovine se gase, žao mi je što nije kao prije 20 godina. Ali nije. Neće ni biti, osim ako nestane kompletne online mašinerije koja je dovela do toga da su kvalitetni magazini nestali iz ove zemlje. To se neće dogoditi. Sve je otišlo svojim putem, vrlo daleko. Meni, kao melankoliku i velikom utopistu, to je teško prihvatiti, ali ako mogu ja, može svatko.
Ako se pitanje o cenzuri odnosi na cenzuru ideja, sama sam si kriva. Trebala sam dići nos i 2000. godine odmarširati u London, New York, LA, dok se moglo. Tada nije mogao snimati svatko, nisu znali kako. Trebalo se malo potruditi, učiti i stvarno imati talenta. Danas se svatko objavljuje, a tada se to moglo dogoditi samo po zasluzi. Niti tisak, niti galerije nisu za svakoga.
U jednom razgovoru, rekla si mi da si ‘”svjesna da slikom pišeš poeziju, a ljudi više vole drečavu prozu.” Koji sve profesionalni i osobni izazovi dolaze s tim saznanjem i kako ih nadilaziš? Pogotovo zato što si na sceni već više od 20 godina.
Ja sam, ustvari, sretna što sam toliko drugačija. Nije lako (pre)živjeti, ali eto me, živa sam. Dišem, djelujem, plivam i plešem te balansiram među ostalim ljudima.
To što sam na sceni više od 20 godina u mom slučaju znači da sam prvi pravi posao dobila sa samo šest mjeseci fotografskog iskustva. To nipošto ne znači da sam neki veteran niti da sam stara na ikoji način. Jednostavno, nisam godinama obijala pragove. Desilo se točno kao što sam rekla, na jesen 1994., dakle, prije 28 godina. Tada je krenulo i to brzo, poput eksplozije. Stvari se u mom životu uvijek dešavaju eksplozivno. Wroom!
S obzirom na to da sam prilično svestrano obrazovana, zahvaljujući Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te se svjesno služim svojim mozgom, pamćenjem i osjetilima koja rade na max, i to 0-24: sanjam, ali i promatram, pamtim, gledam, vidim, čitam, slušam, kušam. I hrabra sam, jer hrabrost nije nemati straha, već bojati se pa se usuditi. Za sebe znam – uvijek ću biti takva, nikad neću potisnuti svoju vizualnu kulturu niti se uvaliti u vakuum učmalosti. Ako se to dogodi, neće me biti.
Izložba je prodajnog karaktera, a edicije koje nudiš su vrlo male. U čije domove su otišle?
Moje fotografije otišle su u domove ljudi koji su iz inozemstva, žive u inozemstvu i/ili rade u inozemstvu. Iskreno, znala sam da će biti tako. Ljudi u Hrvatskoj ili ne vole moj rad, i to je potpuno legitimno, ili smatraju da je skup komad brendirane konfekcijske odjeće (koji će sljedeće sezone baciti u zapećak) vrjedniji od umjetničkog djela. Mnogi ljudi vole gledati ovakvo nešto na zidu, ali to su u ovoj zemlji u 90% slučajeva obrazovani intelektualci, koji često nemaju sredstva za akviziciju radova ovog stupnja produkcije. Ove fotografije nisu jeftine, s razlogom, nemam se tu što opravdavati, kao što se Gucci ne opravdava zbog cijene svojih cipela.
Fotografije velikog formata, 100x100cm, izrađene su po visokim svjetskim muzejskim standardima, po principu slow fooda ili slow fashiona. Svaka fotografija printana je na 100% pamučnom Hahnemuehle papiru, Epson Digigraphie print, u Bnula studiju, okvir je rađen i bojen u Ramasutri kod gospodina Kohlera, od početka, iz grube daske, baš za mene. Pri kupnji dobivate tri certifikata: za papir, za tintu/print, te moj, s brojem unutar edicije. Edicije su male: pet komada i galerijski primjerak, koji ćemo seliti po Hrvatskoj i šire. Moguće je naručiti i manji format, 70x70cm.
Dodat ću još i to da su ove fotografije izrazito dekorativne prirode i da većina njih odiše izvjesnom količinom mira, tako da su prilično dobar element suživota u nekom prostoru.
Planiraš li Godišnji odmor postaviti još negdje i ako da – gdje ćemo izložbu još moći vidjeti i kad?
Naravno da planiram, želim i sanjam o tome! Već smo pozvani u grad Rab, u galeriju Pik, a počela sam pregovore i s Narodnim muzejom grada Zadra i neću se smiriti dok to ne dogovorimo jer do otvorenja u mom gradu mi je izrazito stalo. Za početak, nakon otvorenja u domicilnoj galeriji Kranjčar to bi mi bilo nešto najznačajnije, a samo 300 kilometara udaljeno od Zagreba.
Da ne zaboravim, jedan dio izložbe mogao se vidjeti prije desetak dana u Budimpešti, na internacionalnoj manifestaciji Art Market Budapest. Zagreb je predstavljala Galerija Kranjčar, tako da smo jedno rano jutro gospođa Elvira i ja sjele u auto i otišle u Mađarsku te postavile četiri moja rada, uz najbolje moguće društvo, u vidu radova jedne velike fotografkinje, Slavke Pavić, koju jako poštujem.
Izložba je realizirana, tekst kustosa napisan, uz nju dolazi nesvakidašnji katalog, koji i nije katalog u klasičnom smislu te riječi, a ja volim i želim putovati, ne trebam ništa više napisati. Jelda?
