Slovenska aktivistkinja Zana Fabjan Blažič jedna je od pet dobitnica Fierce Women Wow nagrade u Sloveniji, koja je ove godine dodijeljena po drugi put u organizaciji udruge Mesto žensk.
Fabjan Blažič, dugogodišnja članica aktivističkog kolektiva Ambasada Rog koji je posljednjih pet godina djelovao pri Tovarni Rog, s članicama i članovima svoje grupe nagrađena je za aktivnosti i postignuća u potpori i solidarnosti s izbjeglicama. S njom razgovaramo o aktivističkom radu ovog važnog slovenskog kolektiva koji već pet godina gradi solidarnu mrežu pomoći izbjeglicama u Sloveniji.
Što je u tvom životu prethodilo bavljenju mirovnim politikama i politikama otpora? Neko vrijeme si živjela u Japanu i Indiji i tamo si na vlastitoj koži iskusila politike prema strancima. Na kakva si iskušenja tamo nailazila i kako te je to pripremilo na aktivistički rad u Ambasadi Rog?
Moja iskustva u Indiji i Japanu definitivno se razlikuju od izbjegličkih iskustava jer sam tamo službeno putovala kao turist, iako sam nekoliko puta produžavala vize i ostajala duže vremena. Ali, zapelo je kad sam htjela dobiti radnu vizu za Japan, tada sam vidjela da su vrata otvorena prvenstveno za stanovnike ‘bogatog’ Zapada koji govore engleski jezik, ali ne i za druge.
Možda me je najviše obilježilo iskustvo življenja u New Yorku, gdje sam ilegalno radila kao zaštitarka u klubu. Posao sam dobila uglavnom na temelju stereotipa da se, kao istočno-europska žena, vjerojatno dobro snalazim u opasnim ili nasilnim situacijama. U klubu je bila vrlo jasna segregacija. Mladi Amerikanci srednje klase radili su na projektima i marketingu, bijeli imigranti iz američkih provincija radili su kao konobar/ice, ja sam bila pred vratima s Jamajčanima bez radne dozvole, neke druge Slavenke bile su plesačice, a ljudi s Kariba i iz Bangladeša bez dokumenata radili su u podrumu.
Počeli ste kao aktivistička grupa Antirasistička fronta bez granica. Možeš li se vratiti u to vrijeme i ispričati nam kako je iz ove grupe nastala Ambasada Rog?
Grupa je formirana otprilike mjesec dana prije nego što je izbjeglička ruta preusmjerena kroz Sloveniju. Očekivali smo dolazak izbjeglica, ali u isto vrijeme smo primijetili rasističko izvještavanje u medijima pa smo osjećali potrebu da se organiziramo kao odgovor na taj rasizam. Antirasistička fronta bila je koalicija mnogih kolektiva, organizacija i pojedinaca koje smo u ovoj borbi vidjeli bliskima nama. Organizirali smo protest dobrodošlice za izbjeglice i otišli pomoći na granici kada su izbjeglice tek stigle.
Ubrzo smo preorijentirali svoje aktivnosti, a jedna od radnih skupina koja je proizašla iz toga bila je Radna skupina za azil, koja je uspostavila kontakte s izbjeglicama u domu za azil. Pozvali smo ih na druženje u Autonomnu fabriku Rog i tako su se izbjeglice tu počele okupljati, ubrzo smo organizirali jezične tečajeve, pravnu pomoć, zajedničke večere… S vremenom smo unutar Roga uredili prostor namijenjen prvenstveno izbjegličkoj zajednici. Iz tog je prostora rođena i Ambasada Rog, kao migrantsko socijalno središte i platforma za političko organiziranje.
Za izbjegličku krizu važna je godina bila 2015. Bilo je to vrijeme nastanka famozne Balkanske rute, nakon što je Mađarska zatvorila granicu sa Srbijom. Kako su izgledali prvi krizni sastanci Antirasističke fronte? Čega se sjećaš iz prvih odlazaka na granicu i pomaganja migrantima? Kakva vas je situacija tamo dočekala?
Kad smo prvi put stigli na granicu, bilo je jasno da je zemlja potpuno nespremna za dolazak izbjeglica. Što je bilo neobično, jer se dugo govorilo da će mađarska granica biti zatvorena i da će ruta biti preusmjerena preko Hrvatske i Slovenije. Izbjeglice su čekale na području između hrvatske i slovenske granice, nisu smjele ići naprijed-natrag, u autobusima su se ljudi neorganizirano gužvali. Mnoge su se obitelji rasule u kaosu, koji je potom potrajao mjesecima da bi ponovno pronašli sve svoje članove, jer su ih neki autobusi odveli u Austriju, a drugi u Njemačku. Odjeću, pokrivače i hranu uglavnom su donosili volonteri iz Slovenije i iz drugih dijelova Europe.
Vladao je kaos, ljudi su protestirali jer su htjeli ići dalje, ali istovremeno je u zraku bilo puno nade jer su bili gotovo na cilju, pa su po njihovom mišljenju bili na sigurnom. Samo nekoliko dana kasnije zemlja je uspjela organizirati granične prelaze i humanitarnu skrb, što je koštalo puno policijske i vojne kontrole nad izbjeglicama, a aktiviste su maknuli dok su brigu preuzimali veliki NGO-i i mi više nismo bili poželjni, jer smo navodno stvarali nered. Kasnije se dogodio zanimljiv zaokret jer su nas mnogo puta uvažene nevladine organizacije u Rogu molili da pružimo njegu ili smještaj nekome tko je ispao iz sustava, a nije imao pravo na državnu pomoć ili nije spadao u bilo koji službeno financirani projekt.

Kakva je organizacijska struktura Ambasade Rog? Vi niste NGO, niste uopće formalna grupa. Zašto ste se odlučili na takvu strukturu?
Možemo govoriti o formalizaciji na državnoj razini, tj. u pravnom smislu, i o formalizaciji koja postoji prema kriterijima same organizacije. Uvijek smo izbjegavali prvi oblik jer nas on čini ranjivijima u borbi protiv države. Recimo: postoji formalno pravno tijelo kojeg država može proganjati ili odgovorna osoba koju se može zatvoriti zbog aktivizma. Stoga nastojimo ovu zakonsku formalizaciju svesti na minimum, samo onoliko koliko je potrebno za praktično djelovanje. Međutim, drugi oblik organizacijske forme je donekle potreban za trajnije političko djelovanje, u smislu da organizacija ima vlastitu strukturu, raspored, dnevne obveze i osobe odgovorne za njezinu izvedbu. To nam ne diktira država ili bilo koji projekt, već mi sami. Izazov na koji se uvijek trudimo organizacijski odgovoriti je kako dugoročno povezati što više ljudi uključivanjem što manje birokracije.
Negdje ste izjavili da niste dobri u fundraisingu i da ne prihvaćate novac od države i Europske unije zato što biste onda trebali raditi ono što vam oni kažu. Jeste li imali iskustva suradnje s vladinim sektorom i što ste iz njih naučili?
Imali smo i još uvijek imamo kontakt s nevladinim organizacijama, kao i s državnim institucijama, no pokazalo se da na kraju dana njihove plaće dolaze od države, a ne od ljudi koje bi ih trebali predstavljati ili pomagati. Stoga svoju energiju usmjeravaju na stvaranje kanala prema institucijama, a ne na jačanje same migrantske zajednice. Činjenica je da postoji sukob između zemalja EU-a i migranata. U ovom sukobu oni žele djelovati kao posrednici i pretvarati se da se on može riješiti u korist obje strane. Mi nemamo takvih iluzija. Migranti moraju sami steći snagu kojom će se boriti za svoja politička prava u Europi, ili tih prava neće imati.
Na koji način dolazite do sredstava za rad i direktnu pomoć izbjeglicama i tražiteljima azila?
Veliki dio naših sredstava dobivamo donacijama i dobrotvornim priredbama. Sad će ovo biti poseban izazov jer su nedavno srušili Rog, a mi smo bili prisiljeni iznajmiti prostor. Čini se da ćemo iznajmljivanje plaćati na sličan način, uz pomoć donacija i članarina, što naravno neće biti obavezno, ali za mnoge je Ambasada Rog puno značila pa smo zajedno odlučili nastaviti na takav način i svako će doprinositi najbolje što može.
Kakav bi bio tretman izbjeglica od strane slovenske države da nije ovakvih vaših inicijativa? Na koje probleme nailaze izbjeglice po dolasku u Sloveniju?
Mislim da je naša prva važna funkcija, koju smo započeli obavljati još 2015. godine, bila poticanje ljudi da se bore za vlastita prava na načine koji su im bili dostupni, odnosno da protestiraju i legalno se bore. Bez ovog poticaja mnogi bi napustili zemlju, a ovako su, nakon nekoliko godina, ipak stekli pravo na boravak. Pritom smo u svakom trenutku stajali uz njih.
Nažalost, njihovi problemi u dobivanju azila još uvijek nisu prestali. Stoga se u posljednje vrijeme uglavnom bavimo diskriminacijom u pronalaženju stanova, posla, otvaranju bankovnih računa i široj integraciji u društvo. Rasizam je u Sloveniji još uvijek primarno sistemski. Većina ljudi ne osjeća štetu raznih paravojnih fašističkih jedinica koje patroliraju šumama, ali život im zapne uglavnom u svakodnevnim stvarima. Posjet administrativnim službama još uvijek je noćna mora, pristup stambenim objektima i dalje podliježe tržištu, a policija je i dalje neugodan faktor, što zagorčava život na svakom koraku čak i ako imaš papire.
Smatram da je najvažniji aspekt rada s izbjeglicama u Rogu pružanje platforme za ulazak u politički i društveni život, što je sušta suprotnost državnim institucijama koje su ih željele držati pasivnima i odvojenima od okoline.

U čemu se očituje državno nasilje nad izbjeglicama u Sloveniji? Umjesto praksi i politika integracije, većina europskih država posljednjih se godina služi praksama i politikama deportacije.
Tako je. Slovenska politika prema strancima djeluje na principu „Nema ljudi, nema problema“. Po uzoru na britansku migracijsku politiku, država pokušava stvoriti okruženje koje bi za migrante bilo što neprivlačnije i potaknuti ih da idu naprijed. To se ogleda u potpuno neutemeljenim odbijanjima zahtjeva za azil, koji plaše ljude i, umjesto da se bore na sudu i pobjeđuju, oni bježe. Ogleda se u ilegalnom vraćanju izbjeglica preko hrvatske granice, izravno u ruke brutalne policije, zbog čega mnogi sljedeći put idu drugim putem i izbjegavaju Sloveniju. Isti učinak ima i ilegalno zadržavanje tražitelja azila u Centru za deportaciju stranaca u Postojni. Također se ogleda u lošim uvjetima za integraciju koji čekaju one rijetke izbjeglice koje su čak dobile status međunarodne zaštite. Problemi s pronalaskom stana, posla, problemi s otvaranjem bankovnog računa. Sve to prisiljava izbjeglice u očaj, iako su možda već naučili jezik i uspostavili prave veze u novom okruženju. Umjesto da poboljšaju integracijsku praksu, država im s novim zakonima otežava i ojačava stroj za deportaciju i tehnike za kontrolu i uznemiravanje migranata na svakom koraku.
U društvenom centru Rog osnovali ste radne skupine koje su se bavile različitim aspektima prava i života izbjeglica, ali i osnaživanjem i edukacijom izbjeglica, kako bi se sami mogli boriti za svoja prava. Zašto je to važno?
Za prava se može kolektivno izboriti skupina ljudi s istim interesima. Čak se i u praksi to pokazalo točnim. Nijedan protest Slovenaca u znak podrške izbjeglicama nije bio toliko učinkovit kao protest koje su organizirale same izbjeglice i gdje smo mi bili samo logistička podrška. Čak i kada su u pitanju pravne borbe, protiv njih se možete boriti samo s angažiranim pojedincima koji su se voljni boriti, što mi možemo podržati samo pravnim znanjem, moralnom podrškom, socijalnom pomoći u dugotrajnim postupcima i drugim alatima.
U posljednjih godinu dana civilno društvo u Sloveniji doživljava otvorene napade od strane vlasti, predvođene premijerom Janezom Janšom. Nakon što je prošle godine cijeli niz nevladinih organizacija protjeran iz Metelkove, 19. januara deložirana je iz svojih prostora Autonomna tvornica Rog. Što se sve događalo tog dana i koje posljedice je ovo ostavilo na vašu organizaciju?
Usred epidemije, 19. siječnja, u hladno zimsko jutro zaštitari su preplavili Rog i počeli provaljivati u sobe i razbijati prozore i stvari. Ljude koji su spavali su izvukli iz kreveta i nasilno otjerali iz Tovarne, bez da se obuku i uzmu najosnovnije osobne stvari kao što su dokumenti, mobiteli ili čak životinje koje su tamo bile sa svojim skrbnicima. Čak i prije nego su ljudi bili udaljeni, prije nego je osigurana bilo kakva sigurnost, bageri su već počeli rušiti zidove. Cijeli proces su nadzirali specijalci, koji su osiguravali ovo grabežljivo uništavanje. Uhićeno je 13 ljudi, a četvero ih je odvedeno na hitnu pomoć zbog policijskog nasilja. Većina stvari uništena je usred dana i unatoč uvjeravanju da će naše stvari biti pohranjene na sigurno i vraćene, nismo dobili gotovo ništa. Bila je to pljačka koju su proveli gradonačelnik Ljubljane Zoran Jankovič, kulturna elita i sigurnosna služba koja zapošljava podosta otprije poznatih neonacista. I sve to uz pomoć policije. Radilo se o činu samovolje, jer ni policija ni gradonačelnik nisu imali ovlasti provesti ovu brutalnu deložaciju.
Mi kolektivi ćemo preživjeti i nastaviti djelovati, ali u težim uvjetima. S Rogom je nestala najveća platforma za organiziranje na lokalnom nivou u Sloveniji, pa je šteta nanesena ovim rušenjem neopisiva.
Je li vam u djelovanju Ambasade Rog bilo važno povezivanje s aktivistima iz Hrvatske i Srbije?
Naravno, uvijek smo imali kontakte koji su bili važan izvor informacija. To je bilo posebno važno u situacijama kada je jedan od naših drugova deportiran iz Postojnskog centra za strance i povezali smo ga s nekim iz Hrvatske, Bosne ili Srbije kako bi mu se mogao obratiti za pomoć ili savjet.
Jednom si prilikom rekla da je povijest naše civilizacije zapravo povijest nenasilnih i nasilnih migracija. Kako obični građani mogu pisati tu povijest?
Na početku ‘izbjegličke krize’ mnogi ljudi su se pridružili mrežama podrške solidarnosti,putem nevladinih organizacija, aktivističkih kolektiva… Neki su samostalno pomagali izbjeglicama koje su bile na putu ili onima koji su zatražili azil u Sloveniji. Eskalacijom kriminalizacije solidarnosti mnogi su se uplašili i povukli. Ono što je trebalo postojati u takva vremena je neka vrsta underground railroada kakva je postojala u vrijeme bijega robova s juga na sjever Sjedinjenih Država. To još uvijek živi, samo što je taj sustav u ova vremena rizičniji nego prije pet godina. Sigurno smo na pravoj strani povijesti, iako će vjerojatno proći neko vrijeme dok to ne postane jasno.
