„Ništa mi ne nedostaje. Osim bake. Mamine mame“, kaže Yazdan dok razgovaramo o njegovom životu prije. Kao većini izbjeglica, život mu se dijeli na prije odlaska i poslije odlaska.
Nije mi namjera bila da razgovaramo o prije. Jasno mi je da je Yazdanova mama morala imati dobre razloge kada je s troje djece napustila dom i da o tim razlozima nisu dužni javno govoriti, pogotovo ne djeca. No prvo što mi je Yazdan ispričao kada sam ga pitala o čemu bi on htio da je film, zbog kojeg smo se i našli, bili su upravo događaji zbog kojih su odlučili staviti točku na dotadašnji život.
Yazdan je naizgled kao bilo koji tinejdžer: nasmijan je, nosi crne uske traperice, hudicu i pernatu jaknu, miriše po parfemu. No ozbiljan je, marljiv i odgovoran, kao djeca koja su rano spoznala da su u životu često prepuštena sebi i da se treba boriti.
„4700 kilometara daleko“ film je o njemu. O dečku koji je s 15 godina organizirao bijeg svoje obitelji strahujući da će mu otac presuditi mami i k tome udati devetogodišnje sestre.
Nismo htjeli raditi ni dokumentarni ni igrani film, već je nastao od arhivskih snimaka koji, kao simbolična vizualna pozadina, prate Yazdanovu naraciju.
POGLEDAJTE FILM:
- Koncept i tekst: Barbara Matejčić, prema razgovorima s Yazdanom Fayyazom
- Naracija: Yazdan Fayyaz
- Video: Sanja Bistričić
- Glazba: Sanja Bistričić
- Obrada zvuka: Doringo
- U suradnji s UNHCR-om Hrvatska, Agencijom UN-a za izbjeglice
