Prije dolaska u Hrvatsku Shaymaa Al-Zubaidi živjela je u Bagdadu, glavnom gradu Iraka. Tamo je završila fakultet i radila kao nastavnica tjelesne kulture. Sa svojom je obitelji došla u Hrvatsku 2017. godine u potrazi za sigurnošću. Zajedno sa svojim mužem Wisamom, te autorskim timom koji čine Ozren Prohić, Roman Nikolić i Mila Pavićević (Arterarij), sudjelovala je u nastanku kazališne predstave „Čekanja“ koja tematizira njihov bijeg iz Iraka.
U javnom diskursu često čujemo brujanja raznolikih, često i oprečnih, stavova o izbjeglicama, a zapravo rijetko čujemo glasove njih samih. Podzastupljenost glasova pripadnika_ca ranjivih skupina otežava razvijanje bazične empatije koje našem društvu kronično fali, a osluškivanje nečijeg osobnog iskustva može nas prizemljiti te na trenutak možda i zaustaviti bujicu mržnje, potičući na propitivanje vlastitih predrasuda i stavova koji se temelje na osjećaju prijetnje i stigmatizaciji drugih ljudskih bića.
Vodeći se mišlju kako solidarnost ne nosi ideološki prefiks, Shaymu sam imala priliku upoznati kroz volontiranje u domeni društvene integracije izbjeglica, čime se posljednjih godina bavim. Ona ima štošta za reći o mnogim temama, ali smo se iz ranije spomenutih razloga odlučile zadržati na njezinom iskustvu izbjeglištva, o temeljnim potrebama koje u hrvatskom kontekstu ostaju (ne)zadovoljene te kulturološkim razlikama i sličnostima naših dvaju naizgled dalekih svjetova.
Zbog čega ste odlučili napustiti Irak? Kako je izgledao vaš put prema Europi?
Otišli smo prvenstveno zbog rata. Nismo vidjeli budućnost za našu djecu zbog loše situacije. Moj otac i mlađi brat poginuli su u eksploziji, a okolina iz vjerskih razloga nije odobravala ljubav između mene, šijitke, i muža, sunita. Militanti su dolazili do nas i govorili nam da napustimo dom pa smo stalno osjećali strah. Jedan dan dok sam radila, a djeca su bila u školi, militanti su spalili našu kuću i to je bio trenutak kada smo odlučili napustiti zemlju.
Nažalost, svi u Iraku imaju nekoga tko je stradao od eksplozije ili je ubijen. Ljudi koji prosvjeduju na ulicama za bolju budućnost, radnička i druga prava često kasnije budu životno ugroženi. Muž je išao prvi prema Europi i to je bio zaista opasan put na kojem mnogi gube svoje živote, a ja sam onda doputovala s djecom avionom.
Koje su najveće kulturološke razlike i sličnosti između Hrvatske i Iraka?
Dok smo živjeli u Iraku često smo se šalili, iako zapravo nije šala, i ostavili razbijeno jaje na krovu – sunce je ljeti toliko jako da se može jaje ispeći. Puno je razlika. Religija i pridržavanje Kurana temelj su društva, što znači da nema alkohola i nitko ne jede svinjetinu. Međutim, to se odražava na prava žena pa tako ako žena spava s nekime prije braka često bude izvrgnuta osudi okoline u smislu da je nitko ne želi oženiti ili čak bude ubijena. Ako je u braku i muž je tuče, žena ne može puno učiniti. Policija često ne reagira, a obitelj traži od nje da bude strpljiva i izdrži. Ipak, postoji i druga strana priče – snažne žene koje se odluče rastaviti unatoč neodobravanju sredine.
Što je slično? U obje zemlje žene voze aute, vlada obiteljska atmosfera, puno je druženja i roštilja. Dijelimo ljubav prema hrani i kuhanju. Šokiralo me da ljudi u Hrvatskoj kupuju voće, povrće i ostale namirnice u puno manjim količinama ili po komadu. U Iraku smo sve kupovali na kilograme, ali hrana je jeftinija.
Što vam je potrebno kako bi ste poboljšali svoj položaj u Hrvatskoj?
Trebaju nam dobro organizirani i dostupni tečajevi hrvatskog jezika. Voljela bih nastaviti raditi kao profesorica tjelesnog, no problem predstavljaju jezične barijere. Želim da nas poštuju kao ljude i da poštuju našu kulturu.
Da li ste se ikad osjećali diskriminirano u novoj životnoj sredini?
Da, znalo se događati kada sam nosila hidžab. Svi su stalno gledali u mene i to je bilo neugodno. Prestala sam nositi hidžab nakon godinu dana od preseljenja jer me nitko nije htio zaposliti. Danas ga ne nosim, no nastavila bih ga nositi da nije bilo pritiska okoline. Imam dvoje djece, a jedno dijete u školi nema prijatelje. Druga djeca se naprosto ne žele igrati s njim.
Planirate li nastaviti živjeti u Hrvatskoj ili razmatrate druge opcije?
Hrvatska je lijepa zemlja i djeci se sviđa ovdje, ali još uvijek razmatramo odseliti se negdje drugdje. Razlog tome je uvijek novac, ostali bismo ovdje da nađemo stabilne poslove i materijalnu sigurnost. Uvijek budem dva ili tri mjeseca na poslu i zatim mi ne produže ugovor. Imam osjećaj da ne mogu dobiti stalno zaposlenje jer dolazim iz Iraka. Sve radimo kako bi naša djeca imala bolju i sigurniju budućnost od svojih roditelja.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
