Dana 10. listopada 1892. godine 16-godišnja djevojčica Marija Göszel čekala je u vestibuli škole na Sveučilišnom trgu da održi pozdravni govor povodom otvaranja Privremenog ženskog liceja u Zagrebu i Kraljevske zemaljske ženske stručne škole. Pred Marijom je bio uzbudljiv životni put koji će se u mnogo čemu razlikovati od utabanih staza prethodnih generacija žena: ona će upravo postati jedna od prvih učenica prve ženske gimnazije u Zagrebu. Bit će prva djevojka koja je položila ispit zrelosti, prva žena koja je još 1898. godine zatražila upis na zagrebačko sveučilište kao redovita studentica, te iako je tada bila odbijena, na kraju će uspjeti diplomirati prirodopis. Život će provesti kao učiteljica i profesorica matematike u Zemaljskoj višoj djevojačkoj školi i Privatnoj mješovitoj nižoj realnoj gimnaziji Ade Broch.
Naravno, ona ništa od toga tada još nije znala. Mogla je samo naslućivati da se nalazi pred važnom prekretnicom koja je čitavoj njezinoj generaciji otvarala sasvim nove horizonte. Stoga je u pozdravni govor utkala treperenje, uzbuđenje i nevjericu njezinih kolegica kada su početkom godine saznale da će im postati dostupna naobrazba kakvu su „tek riedki roditelji uz teške žrtve svojim kćerima mogli pribaviti“.
Naime, do tada su djevojke i u optimističnim prilikama svoje obrazovanje najčešće završavale s navršenih 15 godina života i to svjedodžbom više djevojačke škole, građanske škole ili niže realke. U još uvijek pretežito agrarnom hrvatskom društvu, samo su rijetke uspijevale dosegnuti i tu obrazovanu ljestvicu. Nakon toga opcije su bile zaista skromne. U Hrvatskoj su mogle upisati samo Učiteljsku školu za djevojke u Samostanu sestara milosrdnica u Zagrebu, u kojoj bi stjecale solidno srednjoškolsko obrazovanje i profesiju koja im je omogućivala samostalnu egzistenciju. No s druge strane, samostansku preparandiju pravaši su optuživali za širenje „germanštine“, liberali za konzervativizam, a pripadnicima elite škola nije odisala potrebnom ekskluzivnošću.
Alternativa je bila odlazak u skupe strane internate ili jednostavno čekanje perspektivnih zaruka i udaje uz pohađanje privatnih satova francuskog jezika, plesa i klavira. Muškim gimnazijama i višim realkama nisu mogle pristupiti, a ženskih nije bilo. Uostalom, zašto bi ih i bilo kada niti jedno sveučilište u Austro-Ugarskoj još uvijek nije upisivalo žene.
Sasvim u skladu s vrijednosnim sustavom tadašnjeg društva, projekt reforme ženskog obrazovanja 1892. godine bio je klasno obojan i nastojao je riješiti različite ekonomske i socijalne zahtjeve. Dvije nove institucije bile su predstavljene kao dio iste inicijative, ali je svaka od njih bila namijenjena djevojkama iz različitih društvenih prilika. Kraljevska zemaljska ženska stručna škola preuzela je i reorganizirala dotadašnju gradsku Žensku obrtnu industrijsku školu te su u njoj djevojke iz pretežno nižih i srednjih građanskih slojeva mogle steći neko zanimanje (umjetnički obrt, trgovina, knjigovodstvo).
S druge strane, Ženski licej bio je zamišljen kao elitna institucija, osmogodišnja škola gimnazijskog tipa namijenjena nadarenoj „djeci najotmjenijih krugova“ u uzrastu od 10 do 18 godina. Školovanje se odvijalo u dva ciklusa – prva četiri razreda praktički su zamijenila, pojačala i reformirala dotadašnju Višu djevojačku školu, a u zadnja četiri razreda djevojke su birale jedan od tri smjera: 1) pedagoški, koji je praktički funkcionirao kao nova i sekularna ženska učiteljska škola, 2) opći, u kojem su dobivale pojačanu nastavu iz živih jezika (njemačkog, francuskog i engleskog) čime su se pripremale za kretanje u društvenom životu visokih slojeva ili obavljanje posla guvernante, i 3) latinski, koji je praktički predstavljao koncept ženske gimnazije. U praksi su polaznice sva tri smjera pohađale istu nastavu, a razlika je bila samo u odabiru „relativno obligatnog predmeta“ – pedagogije, engleskog ili latinskog jezika.
Površan pogled mogao bi nas navesti na pomisao da je ova reforma posljedica već razvijenog, moderniziranog i industrijaliziranog građanskog društva i pritisaka ženskog pokreta, kao što je to bio slučaj sa sličnim institucijama koje su se praktički u isto vrijeme tek otvarale u Beču ili Pragu. No takav bi zaključak bio suviše ishitren. Žensko obrazovanje je bila popularna tema u tadašnjoj hrvatskoj javnosti, ali su najglasniji prigovori većinom bili upućeni slabom znanju iz kućanstva i ručnog rada i prevelikoj opterećenosti teoretskim predmetima.
Sve do samog osnivanja Liceja nitko, pa čak ni Marija Jambrišak, najvatrenija zagovarateljica reforme i proširenja ženskog obrazovanja, nije predlagao otvaranje nekakve gimnazije za žene. Pripadnici elite su možda priželjkivali ekskluzivnu srednjoškolsku instituciju koju bi pohađale njihove kćeri, ali je nisu bili spremni sami osnovati, financirati ili čak u većem broju upisati svoju djecu u revolucionaran latinski smjer. Ženski pokret u Hrvatskoj je bio tek u povojima i svodio se na nekoliko obrazovanih učiteljica i/ili književnica koje su tek gradile sliku zaposlene, obrazovane i društveno angažirane žene i pri tom polako i sramežljivo otvarale diskusiju o položaju žena.
Umjesto toga, Izidor Kršnjavi, tadašnji predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu i inicijator ove reforme, motiv otvaranja nove institucije smješta unutar sukoba klasičnog i realnog koncepta obrazovanja. Tadašnje srednje škole dijelile su se na dva tipa: gimnazije, koje su davale primat poučavanju humanističkih predmeta i klasičnih jezika, te realke koje su veći naglasak stavljale na žive jezike i prirodoslovlje. Prve su uživale prestiž i popularnost u društvu, dok su druge znatno bolje odgovarale suvremenim ekonomskim potrebama. Kršnjavi je stoga predlagao da se uvede koncept „realne gimnazije“, odnosno gimnazije s pojačanom nastavom iz živih jezika i prirodoslovlja, ali je pri tome nailazio na snažan otpor.
Kako su istovremeno učiteljice Više djevojačke škole u Zagrebu, predvođene Marijom Jambrišak, vodile bitku za produljivanje ove škole za dvije do tri godine, Kršnjavi je došao na ideju da reformu ženskog obrazovanja iskoristi kao poligon u kojem će „daleko od očiju javnosti“ mirno iskušati svoj projekt realne gimnazije. Tako su zagovarateljice ženskog obrazovanja dobile više nego što su tražile, a Hrvatska je prva u Austro-Ugarskoj otvorila žensku gimnaziju o državnom trošku.
Ipak, ovako revolucionaran pomak u ženskom obrazovanju nije mogao proći bez medijske pažnje, te su se odmah definirali pobornici i protivnici nove škole. Pri tome su i jedni i drugi prihvaćali postojeće rodne koncepte i ideju da je osnovna uloga žene da bude dobra supruga i majka kao nešto što se nikako ne bi trebalo mijenjati.
Za protivnike je Licej bio ekonomski neisplativ i čak opasan jer će proizvoditi „ženski obrazovani proleterijat“ koji će ugroziti položaj muškaraca na tržištu radne snage i odvratiti djevojke od njihove „prirodne uloge“. Uostalom, sumnjali su da su one uopće sposobne za gimnazijsko obrazovanje. Žene i muškarci, tvrdili su, funkcioniraju na drugačiji način. „On uči, ona pogađa, on se sjeća, ona prorokuje“.
Pobornici su pak isticali ekonomsku nužnost ovakve škole, koja bi predstavnicama viših društvenih slojeva osigurala dostojnu egzistenciju ako se ne uspiju udati. Napokon, nije bio rijedak slučaj da se djevojke iz dobrih obitelji nađu u neugodnim okolnostima bez miraza i veza, a time i nade za sklapanjem primjerenog braka. Odlučno su odbacivali ideju o „ženskom proleterijatu“ podcrtavajući da je Licej namijenjen predstavnicama više klase, a razvijat će poželjne ženske osobine kao što su rodoljublje, umjerenost, skromnost i razumnost. Obrazovana bi žena, dakle, bila bolja supruga, bolja majka, bolja domaćica, bolja Hrvatica, bolja žena, ali još uvijek samo žena.
Ženski licej je možda imao gimnazijsku osnovu, ali se po brojnim odredbama razlikovao od muških gimnazija. Njihov cilj je bio osigurati da nova škola zadovoljava specifične ženske potrebe svojih polaznica, ostvariti status ekonomskog i obrazovnog ekskluziviteta i spriječiti da Licej postane letvica kojom bi se pripadnice nižih slojeva uspinjale na društvenoj ljestvici. Za razliku od svojih muških kolega, licejke su imale više nastave iz živih jezika, slušale predmete kao što su svjetska književnost, risanje, pjevanje, gimnastika i ručni rad. Nisu imale pravo na popravni ispit, njihov završni ispit nije imao pravovaljanost mature, i plaćale su barem trostruko višu školarinu od polaznika muških gimnazija. Osim toga i samo ime Licej – umjesto gimnazija – odabrano je, kako je naglasio I. Kršnjavi, da se „nikoga ne poplaši“. Sve su te posebnosti ukinute kada je 26. studenog 1913. godine, dakle 21 godinu nakon osnivanja, Privremeni ženski licej napokon transformiran u stalnu Kraljevsku žensku realnu gimnaziju.
Marija Göszel je održala je svoj pozdravni govor u prostoru Kraljevske zemaljske obrtne škole na Sveučilišnom trgu, gdje je Licej proveo prve četiri godine svoga rada. Nakon toga, dva puta se selio u zgrade koje su prije toga napustile muške srednje škole. Tako je od 1896. do 1913. godine djelovao na adresi Grič 3, a nakon toga se trajno uselio u zgradu nekadašnje jezuitske Akademije na Katarininom trgu.
U Liceju su predavali ugledni profesori i profesorice zagrebačkih gimnazija. Budući da je imao status „privremene“ institucije nije mogao imati stalno osoblje, tako da su se nastavnici često mijenjali ili bi u Liceju ispunjavali samo dio svoje norme. Tijekom prvog desetljeća rada Liceja, 18 predmeta predavalo je ukupno 48 nastavnika_ca, a otprilike četvrtinu tog broja činile su žene. Naime, smatralo se da bi bilo poželjno da djevojkama u što većem broju predaju nastavnice. To nije uvijek bilo lako ispuniti budući su rijetke žene imale kvalifikacije potrebne za rad u višim srednjoškolskim razredima.
Ipak, Licej je uspio okupiti grupu impresivnih i uglednih učiteljica. Među njima je već spomenuta Marija Jambrišak, jedna od prvih žena u Monarhiji koja je završila bečki Pedagogium; književnica i do tada ravnateljica Više djevojačke škole u Gospiću Jagoda Truhelka koju njezine učenice pamte kao „poznavaoca psihe djevojčica u osjetljivim godinama razvitka“; pobornica direktne metode poučavanja stranih jezika i vlasnica škole stranih jezika Natalija Wickerhauser, koja je svoje učenice poticala da nastave obrazovanje i nakon završetka Liceja; zatim Kamila Lucerna koja je predavala jezike; Ivana Hirschmann, koja je propagirala moderne metode u poučavanju gimnastike, itd. Upravo su nastavnice Liceja bile prve žene koje su polovicom devedesetih godina dobile dozvolu pohađati nastavu na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu kao izvanredne slušačice i time odškrinule vrata Sveučilišta svojim učenicama.
Ravnatelji koji su u privremenoj instituciji obavljali dužnost „privremenih upravitelja“ su, naravno, redom bili muškarci i u prvih deset godina na ovoj su se dužnosti izmijenili Martin Seneković, Hugo Badalić i Ivan Hoić. No, stvarna upraviteljica iz sjene koja je držala sve konce u rukama bila je Marija Jambrišak. Njezine učenice su je se sjećale kao unutrašnjeg motora škole, kolegice su spominjale da ravnatelj Hoić nikada nije donio odluku bez nje, a Kršnjavi je situaciju opisao manje biranim riječima: „Marija Jambrišak vlada školom, prof. Hoić je pod njezinom kapom. Devide i Golik pokušali su joj se suprotstaviti, ali bez uspjeha“.
Popularnost Liceja rasla je s vremenom. Dok je prve godine škola upisivala nešto više od stotinu učenica, a interes za više razrede je bio relativno mali, broj učenica se s godinama sukcesivno povećavao, tako da je na kraju prvog desetljeća godišnje upisivano nešto manje od 400 učenica. U prvo su vrijeme gotovo dvije trećine učenica birale pedagoški smjer, koji im je davao određenu sigurnost na tržištu rada. Latinski smjer je odabralo oko 20% upisanih učenica, što je konkretno značilo tek nekolicina po godini, a najmanje je popularan bio opći smjer (tek 5% učenica). No učenice su često znale upisivati i po dva „relativno obligatorna predmeta“ i time završavale nekoliko smjerova istovremeno.
Nezainteresiranost prvih učenica za čisti gimnazijski smjer bila je donekle očekivana budući da je zagrebačko sveučilište bilo zatvoreno za žene, pa je izgledalo da upisivanje gimnazijskog smjera ne nudi nikakve realne perspektive. Tek nakon što je 1901. godine Mudroslovni fakultet počeo upisivati prve redovite studentice, ovaj se omjer počeo mijenjati u korist latinskog smjera, što je u konačnici omogućilo i transformaciju Liceja u Kraljevsku žensku realnu gimnaziju.
Odluka i mogućnost upisivanja Liceja ovisila je o nekoliko ključnih faktora kao što su socijalno-ekonomski status, mjesto prebivališta ili uspjeh u školi. Iako je Licej bio jedina ženska gimnazija na prostoru tadašnje sjeverne Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, više od 65% učenica je dolazilo iz Zagreba i okolice, četvrtina je bila iz ostalih prostora sjeverne i Hrvatske i Slavonije, a ostatak su činile učenice iz Bosne i Hercegovine, Dalmacije i Primorja.
Upravo je potreba osiguravanja smještaja za licejke izvan Zagreba 1900. godine indirektno dovela do formiranja Zemaljske gospojinske udruge za naobrazbu i zaradu ženskinja u Hrvatskoj Slavoniji, prve ženske udruge u Hrvatskoj koja se prvenstveno bavila ženskim pitanjima. One su iste godine osnovale Jelisavetin internat (danas Učenički dom Marije Jambrišak) u kojisu primile 20 štićenica. Presjek društvenog status učenica bio je zaista raznolik. Nešto više od 30% dolazilo je iz obitelji državnih službenika i činovnika, oko 20% pripadalo je obiteljima raznih intelektualnih zanimanja (profesori, učitelji, liječnici, odvjetnici, inženjeri i arhitekti), oko 22 % pristizalo je iz obitelji industrijalca, trgovaca i obrtnika, oko 7% su bile kćeri posjednika, oko 6% su dolazile iz obitelji vojnih časnika, itd.
Pripadnicama nižih društvenih klasa je bilo vrlo teško upisati Licej, ali ne i nemoguće budući da je ipak postojao uhodan sustav stipendija i oprosta od školarina. No da bi u tome uspjele bila im je potrebna podrška obitelji, škole, nastavnog osoblja i prijatelja i da im se ne dogode nikakve nepredviđene životne okolnosti. Jasno nam to pokazuje primjer Josipe Steinkuš, bistre kćeri varaždinskog bravara koja je na toplu preporuku svojih učiteljica primljena u više razrede Liceja. Smrt kume kod koje je stanovala u Zagrebu dovela je u pitanje nastavak Josipinog školovanja, a kako je ona predstavljala upravo onaj vid „ženskog obrazovanog proleterijata“ koji se svakako želio izbjeći, njezina zamolba za povećanjem stipendije nije naišla na razumijevanje. Da joj nisu u pomoć uskočile same učiteljice Liceja koje su je primile kod sebe na stan, pitanje je kako bi završio njezin obrazovni put. Ovako je postala prva hrvatska grecistkinja.
Nakon završetka školovanja, prve učenice Liceja su imale različite sudbine. Oko četvrtina je izašla iz sustava obrazovanja i zaposlenja, oko 20% njih se odlučilo okušati u karijeri učiteljice, ali polovica je pokazala inicijativu za daljnje školovanje. Dio njih je upisao studije u Švicarskoj koji su priznavali završni ispit Liceja, a dio se odlučilo položiti završni ispit na muškim gimnazijama i pričekati da Mudroslovni fakultet zagrebačkog sveučilišta napokon otvori vrata ženama. Mnoge su se nakon položenog doktorata vratile kao profesorice u Licej, Drugu ili Treću žensku gimnaziju koje su se osnovale u Zagrebu tijekom međuratnog vremena ili su pronašle zaposlenje u nekoj drugoj srednjoj školi.
Pogledamo li popis učenica prvih 10 godina rada Liceja, naići ćemo na brojna imena koja su obilježila žensku scenu prve polovice dvadesetog stoljeća. Tu je Mira Kočonda koja će postati predsjednica zagrebačkog Ženskog pokreta; književnica, književna povjesničarka i prevoditeljica Zdenka Marković; književnica, profesorica i urednica ženskih časopisa Zdenka Smrekar; prva žena koja je diplomirala i doktorirala na zagrebačkom sveučilištu Milica pl. Bogdanović; neprežaljena ljubav A.G. Matoša Olga Herak, koja je kasnije kao Olga Osterman postala ravnateljica Treće ženske realne gimnazije i predsjednica zagrebačke sekcije Udruženja univerzitetski obrazovanih žena; vlasnica Privatne mješovite niže realne gimnazije Adela Broch, itd.
Prve Licejke bile su svjesne izvanredne prilike koja im je bila pružena. Podsjećao ih je na to i sam Izidor Kršnjavi koji je znao posjećivati školu upozoravajući ih da „ako ne pokažu na svršetku potrebnu zrelost, škola će se zatvoriti“. „Tako su prve učenice liceja preuzele na sebe tešku odgovornost pred historijom, jer je obrazovanje i napredak budućih pokoljenja ležao na njima“, kako se pola stoljeća kasnije prisjetila Zdenka Marković.
Bez obzira na ovaj nesumnjivo težak teret koji im je stavljen na mlada leđa, većina se licejki s izrazitim osjećajem ponosa prisjećala svoje škole, u kojoj su predavali vodeći nastavnici i nastavnice toga vremena po suvremenim i modernim pedagoškim metodama. Upravo će im to zajedničko iskustvo osigurati platformu, mrežu kontakata i zajednički prostor za organizaciju budućih suradnji i ženskih inicijativa u prvoj polovici 20. stoljeća.
Korištena literatura:
- Luetić, Tihana. „Prve studentice Mudroslovnog fakulteta kr. Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu.“ Povijesni prilozi 21, br. 22 (2002): 167-207. https://hrcak.srce.hr/28671
- Ograjšek Gorenjak, Ida. „Odgovorne pred historijom. Prve učenice Privremenog ženskog liceja.“ Historijski zbornik 59 (2006): 69-92. https://hrcak.srce.hr/317049
- Ograjšek Gorenjak, Ida. „Otvaranje Privremenog ženskog liceja i položaj građanskih žena u Hrvatskoj na kraju 19. stoljeća“. Magistarski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2005.
- Ograjšek Gorenjak, Ida. „Otvaranje Ženskog liceja u Zagrebu.“ Povijest u nastavi 4, br. 8 (2) (2006): 147-176. https://hrcak.srce.hr/10580
- Piškor, Martina i Ines Sabotič. „The Ladies Society and Ladies Club: Two Examples of Women’s Associations in Zagreb.“ Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 55, br. 1 (2023): 265-287. https://hrcak.srce.hr/316270
- Vukelja, Tihomir, Tihana Luetić. Prirodoslovke i matematičarke. Prve žene u hrvatskoj akademskoj prirodoslovno-matematičkoj zajednici. Zagreb: Srednja Europa, 2024.
Ilustracije su nastale u sklopu projekta “Od vlastite škole do vlastite sobe” koji su provodile K-zona i Hrvatski školski muzej 2023.-2024.
