05.09.1847.

Marija Jambrišak – od neposlušne učenice do buntovne učiteljice

Foto: S. Weinrich, Zagreb 1911. (izvor: Hrvatski školski muzej, Mf 1379)

Usprkos ograničenjima i rodnim očekivanjima ondašnjeg društva, Marija Jambrišak ostala je “samostalna ženskinja” i upravo je vladanjem izvan zadanih okvira uspjela postaviti temelje hrvatskom ženskom pokretu. 

Danas je zanimanje učiteljice gotovo izjednačeno sa ženskom figurom. Prva ženska osoba koju upoznajemo kroz njezin rad najčešće jest upravo – učiteljica (bar dok ne osvijestimo značenje kućanskog rada). Stoga nije rijetkost da je jedna od najranijih ambicija djevojčica u osnovnoj školi upravo to – da jednog dana postanu poput svojih učiteljica. Kao što je slučaj i u mnogim drugim zanimanjima, žene su se morale izboriti kako bi mogle aktivno sudjelovati u školstvu i prosvjeti. Naime, žene nekoć nisu tek tako mogle postati učiteljice, odnosno nastaviti svoje školovanje te steći zanimanje (i dan-danas pristup višem obrazovanju ovisi o različitim čimbenicima). 

U kontekstu 19. stoljeća valja govoriti o specifičnoj političkoj situaciji u kojoj se nalazilo stanovništvo na području današnje Hrvatske, ali isto tako važno je uzeti u obzir ondašnje ekonomsko stanje, kao i prevladavajuće ideologije koje su prekrajale i oblikovale društvo. U drugoj polovici 19. stoljeća događale su se brojne promjene u političkom, kulturnom i prosvjetno-obrazovnom polju. U ozračju ilirskog pokreta istaknute ličnosti onoga doba zalažu se za buđenje nacionalne svijesti i stvaranje hrvatskoga identiteta kroz prosvjetno, kulturno i književno djelovanje. 

Hrvatsko učiteljstvo imalo je važnu ulogu i značaj u tom nastojanju. Svoju angažiranost, osim kao ključne figure u obrazovanju tadašnje omladine, pokazat će kroz borbu za bolji položaj žena u društvu, reformiranje školstva i osnivanje prvih pedagoških i staleških organizacija i institucija. Među vodećim ličnostima koje su doprinijele razvoju hrvatskoga školstva u drugoj polovici 19. stoljeća ističe se Marija Jambrišak. 

M. Jambrišak bila je jedna od tek dviju žena (uz Mariju Fabković) koje su 1871. godine, tijekom Prve obće učiteljske skupštine, istupile na govornicu. Jedan od zahtjeva iz njezina govora pred skupštinom bio je izjednačavanje plaća učitelja i učiteljica. Bilo je to prvi put u hrvatskoj povijesti da je žena javno zatražila jednake radne uvjete za žene i muškarce.

Kako to obično biva, o ženama koje su krčile put znamo vrlo malo ili nimalo, po njima se rijetko nazivaju ulice, trgovi, institucije. Nevidljive u udžbenicima, čitankama ili pak u javnom prostoru, one polako postaju građa – smještena u arhivima, daleko od dohvata, prepuštena zubu vremena. 

Po „prvakinji hrvatskoga školstva“ nijedna škola u Hrvatskoj ne nosi ime. Ipak, njeno  ime nosi  učenički dom na zagrebačkom Gornjem Gradu (za čije je osnivanje i zaslužna) i malena ulica u zagrebačkom naselju Stenjevec.

Odrastanje, obrazovanje i početak učiteljskog rada

Marija Jambrišak rođena je 5. rujna 1847. godine u Karlovcu, kao sedmo dijete Ivana i Katarine Jambrišak. Nakon očeve smrti, majka se mučila kako bi prehranila mnogočlanu obitelj. U potrazi za boljim uvjetima života obitelj Jambrišak 1853. godine doseljava u Demetrovu ulicu u Zagrebu.

Kao djevojčici možda joj se tadašnji Zagreb činio kao najveći grad na svijetu i zasigurno nije slutila kamo će je kasnije život odvesti. U školi dobiva pohvale za marljivost, ali i kazne za neposluh – brbljanje i neuredno pisanje. 

Obrazovanje nastavlja u samostanu sestara milosrdnica, gdje stječe disciplinu i razvija svoju ambiciju. Nakon završene osnovne škole, izražava želju za upisom učiteljske škole, ali na nagovor majke to će odgoditi kako bi dodatno utvrdila svoje znanje i fizički ojačala.

Marijin obrazovni put uvelike će utjecati na njezine kasnije stavove te je oblikovati kao prosvjetnu radnicu koja će, između ostalog, biti protiv fizičkog kažnjavanja učenica. Samostanska stega i krutost zacijelo će biti razlog njezinog zagovaranja sekularnog obrazovanja i kritičnosti prema utjecaju klera u hrvatskom školstvu. Ipak, tijekom života će promijeniti svoj stav, što možda možemo pripisati činjenici da je svoje daljnje obrazovanje i stručno usavršavanje nastavila upravo zahvaljujući financijskoj podršci biskupa J. Haulika i J. J. Strossmayera. “Omekšavanje” stava prema kleru primjetno je i u tonu njezina pisma zahvalnosti varaždinskom samostanu uršulinki povodom 400. godišnjice njihova djelovanja: 

Boraveći u dičnom ovom samostanu kao početnica učiteljevanja godinu dana imala sam zgode vidjeti požrtvovani rad časnih duvna. Njihov primjer sam slijedila za cijelo vrijeme mog učiteljevanja. Moja duboka zahvala.

Sa svega 16 godina završava učiteljsku školu, nakon koje prolazi kroz neku vrstu pripravništva kod uršulinki u Varaždinu. Prvo samostalno učiteljsko mjesto dobiva u Krapini 1867. godine, gdje će ostati četiri godine. Tijekom tih godina produbit će svoju svijest o društvenoj nepravdi. Kako piše Mihajlo Ogrizović:

Ali, ona nije zanemarivala i sirotinjske domove, pa ih je, i u gradu i u okolnim selima, obilazila zanimajući se pretežno za uvjete života i rada svojih učenica. Iako je imala relativno malu plaću i živjela skromno kao i ostali učitelji, a osobito učiteljice, bila je ponosna, pravedna i vrlo je savjesno obavljala svoju službu ulažući u nju sve svoje znanje i ljubav prema djeci, s jasnom namjerom da postigne što bolje odgojne i obrazovne rezultate

Odrastavši u skromnim uvjetima uz samohranu majku, Marija je razvila duboko suosjećanje i zanimanje za tzv. ženska pitanja, ali i sluh za probleme s kojima su se nosili stanovnici ruralnih područja i pripadnici nižih društvenih slojeva. 

Kroz njezine kasnije javne istupe, izjave i djela nerijetko će se provlačiti važnost uključivanja žena u društvo putem obrazovanja. Tako u jednom kasnijem intervjuu govori:

Ja radim već punih šezdeset godina, rekla je gdja. Jambrišak, a četrdeset godina radim na našem ženskom pokretu. Od prvog početka bilo je moje duboko uvjerenje, da je podloga za svaki ženski pokret društvena emancipacija žene, a kako se ta može postići školom, to mi je prvi zadatak u mom radu bio, da omogućim školovanje žene, koje je u osamdesetim godinama bilo vrlo jadno i skučeno. 

Kako je njezino obrazovanje i usavršavanje u više navrata ovisilo o dobroj volji ondašnjih uglednika, bila je svjesna da obrazovanje nije pristupačno ženama kako zbog postavki patrijarhalnog i konzervativnog društva, tako i  zbog nepovoljnog ekonomskog položaja. Mateja Kruhak (2021.) u svom radu navodi kako većina hrvatskih obitelji zbog lošeg ekonomskog stanja nije mogla obrazovati svu djecu, pa su prednost uglavnom imala muška djeca. O društvenom kontekstu Kruhak kaže sljedeće:

Pravo na obrazovanje kod žena bilo je suženo na najmanju mjeru, a politička prava gotovo da nisu ni postojala. Hrvatsko društvo bilo je i dalje duboko vezano za agrarni način života i patrijarhalno uređenje te je gajilo izraženo nepovjerenje prema radikalnijim promjenama. Dakle, u 19. stoljeću vjerovalo se da ženama nije potrebno obrazovanje, odnosno „odgojni ideal za djevojčice bio je biti dobra domaćica, vjerna supruga i brižna majka, a to se moglo postići i bez formalnog obrazovanja.“

Zbog takvih tvrdo ukorijenjenih stavova koji su prevladavali u ondašnjem društvu, Marija Jambrišak svoja je stajališta i uvjerenja često “omekšavala” kako bi ih učinila prijemčivijima i prihvatljivijima onima koji su bili na pozicijama moći i donošenja odluka.  

Početak aktivizma i nastavak obrazovanja

Godine 1870. u Napretku izlazi tekst o XIX. Općoj njemačkoj učiteljskoj skupštini koja se održavala u Beču. Na njoj su iznesene rezolucije o obrazovanju mladih žena, temi kojom se Marija Jambrišak već bavila te je budno pratila. Stoga ne treba čuditi da je željno iščekivala takav događaj u Hrvatskoj i za njega se pomno pripremala. Kao delegatkinja iz Krapine dobiva priliku da na već spomenutoj I. Općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini pročita zahtjev za izjednačavanjem učiteljskih plaća. Njezina sljedeća izjava sa skupštine upisala se u hrvatsku povijest:

Učiteljicam neka se držeći se izreka: jednaki posao, jednaka plaća: jednako pravo za sve – određuje isto toliko plaće i doplate kao i učiteljem.

Jambrišak je svojim govorom dojmila mnogobrojne kolege, a posebni interes pobudila je kod dr. Friedricha Dittesa, direktora prestižnog bečkog Pedagogijuma, koji joj je poslije skupštine predložio usavršavanje u toj instituciji. Za školovanje u Beču zatražila je financijsku potporu Hrvatske vlade, no nije je dobila. Prepoznavši njezin potencijal, J. J. Strossmayer odlučio je odobriti joj jednokratnu stipendiju, zahvaljujući kojoj 5. listopada 1871. godine odlazi u Beč. Tijekom prve godine bila je jedina žena među kolegama te je ušla u povijest kao prva žena u Austro-Ugarskoj koja je imala priliku studirati u toj ustanovi. 

Ovo razdoblje može se smatrati prekretnicom u njezinom životom, jer će se upravo u Beču izložiti raznim utjecajima i strujanjima onodobne Europe. Pomno prateći aktualna zbivanja u europskom školstvu, nadahnut će se za daljnje djelovanje po pitanju poboljšanja ženskog obrazovanja u Hrvatskoj.

U Beču je usprkos brojnim poteškoćama uspjela postići odličan uspjeh. Nakon završetka izobrazbe Dittes joj nudi mjesto na vježbaonici uz Pedagogium, no ona ga odbija te se odlučuje vratiti u domovinu. 

Zgrada Zemaljske obrtne škole (danas MUO) u kojoj se u početku nalazio i licej (izvor: Hrvatski školski muzej, HŠM 33812)

Povratak u Zagreb i daljnji angažman

Nakon dolaska iz Beča zapošljava se najprije kao zamjena na višoj djevojačkoj školi u Zagrebu, a u razdoblju od 1875. do 1892. godine radi kao stalna učiteljica. Kako navodi Ogrizović, od 1883. godine Jambrišak se snažnije zauzima za sadržajnije i više obrazovanje žena, „smatrajući to značajnom komponentom afirmacije prava žena u društvenom životu.“ Kruna njezina zalaganja je otvaranje Privremenog ženskog liceja 1892. godine u Zagrebu, prve državne ženske gimnazije. U tom naumu pomogla joj je kolegica Natalija Wickerhauser, prva hrvatska anglistkinja. Jambrišak je na liceju radila sve do 1912. godine.

Iako je u početku bio u statusu privremene obrazovne ustanove, zagrebački licej ušao je u povijest kao prva državna ženska srednja škola u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Zbog plaćanja visoke školarine, vrata liceja bila su otvorena poglavito za uski društveni krug – ponajprije za djevojke iz dobrostojećih obitelji. Do osnivanja liceja imućne hrvatske obitelji slale su svoje kćeri na obrazovanje u druge europske gradove. Ipak, priliku za stjecanje obrazovanja na toj elitnoj ustanovi imale su i darovite djevojke siromašnog porijekla, koje su bile oslobođene školarine ako su imale vrlo dobro vladanje i vrlo dobar uspjeh u učenju. 

Do osnivanja liceja, gimnazijsko obrazovanje bilo je omogućeno samo mladićima. Nakon tog velikog postignuća na području djevojačkoga obrazovanja, slijedila je borba za put do visokog obrazovanja djevojaka. Naime, završni ispit u liceju nije bio izjednačen s ispitom zrelosti u muškim gimnazijama. To je značilo da djevojke ne mogu sudjelovati u daljnjem obrazovanju. Na kraju školske godine 1898/1899. po prvi put im je omogućeno da polažu potrebne predispite i ispit zrelost na muškoj gimnaziji kako bi mogle studirati. 

Iz liceja je potekla hrvatska ženska obrazovana elita koja je aktivno sudjelovala u kulturnom životu.

Marija Jambrišak nastavila je biti uzorom mnogim mladim djevojkama zbog svog nepopustljivog duha i nikad utažene želje za znanjem i napretkom. Godine 1895. Marija Jambrišak će s Natalijom Wickerhauser, Camillom Lucernom, Marijom Horvat i Jagodom Truhelkom pokrenuti inicijativu kako bi se ženama omogućio pristup na Sveučilište. Naime, uputile su zahtjev Akademskom senatu Kr. Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu za dozvolu da izvanredno pohađaju predavanja kako bi se dodatno usavršile i tako doprinijele boljitku ženskoga liceja. To im je ubrzo i omogućeno.

Foto: G i I. Varga. Maturantice liceja s učiteljicama Marijom Horvat i Marijom Jambrišak, 1902.-1903. (izvor: Hrvatski školski muzej)

Nasljeđe 

Marija Jambrišak do duboke starosti aktivno se bavila uključivanjem žena u školstvo i obrazovanje te je bila jedna od predvodnica ženskoga pokreta na tlu Hrvatske. U 65. godini života odlazi u mirovinu, ali nastavlja pomno pratiti zbivanja u prosvjeti. Aktivno sudjeluje u radu ženskih društava i organizacija te prisustvuje javnim događajima. Do kraja života njegovala je prisne odnose sa svojim nekadašnjim učenicama, o čemu svjedoče spomenice u čast njezinih jubileja koji su redovito bili medijski popraćeni.

Primjerice, 1917. u Ženskom listu je objavljena njezina zahvala povodom obilježavanja 70. rođendana:

Mogu reći mirne duše, da sam za školu živjela, radila i toplo osjećala za svaku od mojih učenica bez razlike vjere, narodnosti i položaja roditelja. Teška je bila borba oko naših prava, borba oko više naobrazbe žene, sva javnost protiv nas. Pisalo se i pozivalo javno, da je za ženu samo domaće ognjište, šivača i kuhača. Prebrodile smo sve poteškoće; samo smjelo naprijed! (…) Stara sam ali osjećam u sebi još dovoljno snage za dalji rad, pa ću i raditi na polju prosvjetnom i humanitarnom do krajnjih granica moga života… Svima, svima topla hvala!

Nedugo nakon što je javno obilježen i njezin 90. jubilej, Marija Jambrišak je umrla. Iza sebe je ostavila učiteljice, profesorice, liječnice i druge obrazovane žene, u koje je kroz svoj neumorni rad utkala nadu u bolje društvo, društvo jednakih mogućnosti. Do kraja svoga života Marija Jambrišak hrabro se borila protiv raznih struja ne bi li ostvarila bolje uvjete i prilike za žene.

U svom priručniku O pristojnom vladanju u svim životnim prilikama u duhu svoga doba savjetuje žene kako da se pripreme za razne prigode i ponašaju u različitim situacijama. Među brojnim (povremeno anegdotalnim) uputama izdvaja se kratko poglavlje naslovljeno Samostalne ženskinje, u kojem piše o emancipiranim ženama koje samostalno privređuju i uživaju određenu slobodu, ali su i dalje sputane zbog ograničenja i očekivanja ondašnjeg društva. Marija Jambrišak ostala je samostalna ženskinja i upravo je, ironično, vladanjem izvan zadanih okvira uspjela postaviti temelje hrvatskom ženskom pokretu. 

Žena, velim, traži slobodu! A svjetska i kulturna povijest dokazuje jasno, da se sve, što je veliko i uzvišeno razvilo u doba slobode. I žene će tek za spas čovječanstva raditi i rješiti svoju kulturnu zadaću ako se dovinu slobode.

Na pročelju zgrade u Žerjavićevoj ulici 8, u kojoj je Jambrišak stanovala niz godina, nalazi se reljef koji je 1939. izradila kiparica Ksenija Kantoci. Riječ je o jednom od prvih primjera javnih spomenika posvećenih ženskim ličnostima.


Korištena literatura


Tekst je nastao u sklopu projekta Od vlastite učionice do vlastite sobe koji se provodi u partnerstvu s Hrvatskim školskim muzejom, a financira se kroz Program javnih potreba u kulturi Grada Zagreba.


Povezano