Ivana Hirschmann (u maticu rođenih upisana kao Nanette) rodila se u židovskoj obitelji u Svetom Nikoli kraj Zeline (današnja Donja Zelina) 23. veljače 1866. godine. Otac Filip bio je trgovac mješovitom robom, a majka Šarlota (rođena Fischer) bila je domaćica.
Ivana je pohađala pučku školu (četiri godine), Višu djevojačku školu (četiri godine), a zatim trogodišnju preparandiju u samostanu milostivih sestara u Zagrebu. Tečno je govorila hrvatski i njemački te nešto slabije talijanski i engleski.
Kao 19-godišnja učiteljica pučke škole položila je ispit za učiteljicu gimnastike, no s tom diplomom nije mogla predavati na višim djevojačkim školama, već samo nižim pučkim. O motivaciji da uopće krene u ovo područje, zapisala je da je za to bio zaslužan Franjo Hochmann, učitelj gimnastike i vođa Hrvatskog sokola, kojeg je upoznala preko svog učitelja risanja na Višoj djevojačkoj školi Juraja Kutena.
U listopadu 1894. godine upisala je dvogodišnji Tečaj za učitelje gimnastike u srednjim školama, na kojem je bila jedina žena među 30 polaznika. Na ovom tečaju, koji je osmislio i organizirao Franjo Bučar, polagala se teorija i povijest gimnastike, teorija i praksa nastave, anatomija, fiziologija i prva pomoć, a u praktičnom dijelu ispita polaznici/e su trebali pokazati visoku razinu uvježbanosti u pojedinim vježbama te poznavanje metodičkih postupaka za poučavanje novih vježbi.
Ivana je radila kao učiteljica gimnastike na Ženskom liceju te na Kraljevskoj stručnoj školi, Višoj djevojačkoj školi, Zemaljskoj višoj djevojačkoj školi kućanskog i trgovačko-industrijskog smjera, Učiteljskoj školi uz realnu gimnaziju, Ženskoj realnoj gimnaziji i Zemaljskoj preparandiji. Osim toga, vodila je dječje ferijalne kolonije za oporavak djece u Bakru, Kraljevici, Srijemu i Lipiku.
Ivana Hirschmann je, kako piše sportašica i sportska novinarka Milka Babović, bila krhke tjelesne građe i nižega rasta. Nikad se nije udavala. Isticala se kratkom frizurom, koja u to vrijeme nije bila uobičajena za žene. U vrijeme odmora između školskih satova pušila je cigarete. “Nosila je kostime u pravilu sive boje, naglašeni ovratnik haljetka i obavezno mekanu mašnu nalik na leptir kravatu,” piše Babović, dodajući da je Ivanin stil nekima djelovao revolucionarno i protivno društvenim standardima, a drugima lijepo i ugodno. Lucija Prstec Smolčec Ivanu naziva “predvodnicom reform pokreta u zagrebačkoj modi.”
Među učenicama ju je pratio glas stroge, ali pravedne učiteljice. U odgoju je primjenjivala igre, a u nastavu je uvela kriket i kroket, pojednostavljeni nogomet te hazenu.* U jesen 1921. hazenu počinju igrati učenice 2. ženske realne gimnazije, a igralo se na tadašnjem srednjoškolskom igralištu u Tuškancu (kod staroga vodovoda). Skupina Ivaninih učenica 1922. godine osnovala je hazenašku sekciju pri Hrvatskom akademskom športskom klubu.
Dizajnerica i sportašica Ivana Tomljenović-Meller u svojim se zapisima prisjetila:
“Naša nastavnica Ivana Hirschmann znala je završiti sat gimnastike veselom i živom igrom. U početku smo je zvali rukomet, a kasnije prihvatile ime hazena. Golove smo označile stalcima za skok uvis, na prsima smo nosile crvene ili plave kokarde. Da se do sita naigramo, golove smo označile vinogradarskim kolcima.”
U liceju se tjelovježba izvodila po švedskom sustavu (koji je Ivana kombinirala s elementima češkog sustava), jedan sat tjedno, što su i Ivana i Franjo Bučar smatrali nedostatnim. Ona navodi da “jedan sat na nedjelju za pojedini razred nije dosta prema onome, koliko je mladež zaposlena drugim predmetima,” a kao argument ističe veselje kojim “hrli mladež na igralište … no nažalost premalo se vremena daje djeci za to veselje.”
U Izvještaju Privremenog zemaljskog ženskog liceja za 1912./1913. Ivana opisuje kako izgleda nastava gimnastike ljeti i zimi:
“U hladnim mjesecima mladež vježba u gimnastičkoj dvorani kr. Gornjogradske gimnazije ponajviše redovne proste vježbe i vježbe na spravama. Te vježbe posljednje vrste osobito vole učenice. U toplim se mjesecima vježba mladež na igralištu na Griču u gimnastičkim igrama, kod kojih su najomiljenije igre za međusobno natjecanje, zatim njeke igre sa spravama, a to su: kolutići, obruči, perajke i igre s velikom loptom. Ove su školske godine upoznale učenice dvije nove igre i to: lopta košarka i Hockey te su ovu potonju vrlo zavoljele.”
Ivanin rad znatno je pridonio prihvaćanju sporta među ženama na početku 20. stoljeća. Onima koji su strahovali da će se odbacivanjem steznika i tjelovježbom izobličiti žensko tijelo, odgovorila je da “Grkinje i Rimljanke nijesu stezale tijelo. Ono bijaše izvrgnuto i zraku i suncu i tjelesnom gibanju, pa ipak bijahu tako savršena uzrasta, da su umjetnici kipari i slikari prikazavši njihova tjelesa ovjekovječili svoje dlijeto i kist.”
Napisala je knjižicu Kratak izvadak iz historije gimnastike (1906.; drugo, prošireno izdanje 1913.) koja predstavlja prvo posebno izdanje o povijesti gimnastike na hrvatskom jeziku, te priručnik s vježbama za nastavnice tjelovježbe Djevojačka gimnastika (1906). U potonjem priručniku autorica objašnjava da je znanost pokazala da se ženski mozak ne razlikuje znatno od muškog, odnosno da su žene sposobne za intelektualni napor jednako kao i muškarci. Upravo iz tog razloga i ženama je potreban “jaki tjelesni ustroj.” Žena mora ojačati svoj organizam tako da bude “kadra svaliti ako ne veći, a to bar isto toliki teret i kao muškarac.”
U Liječničkom vjesniku (br. 11, 1906.) objavljena je pretežno pozitivna recenzija Djevojačke gimnastike. Autor teksta, liječnik Fran Gundrum, ocijenio je knjigu hvalevrijednom i zanimljivom te je pozdravio promociju ženske gimnastike. Ipak, ne slaže se s Ivanom da je učiteljica ta koja najbolje zna “što, kako i kada smije učenica vježbati,” već je to uloga – liječnika.
Ivana je pisala i članke o djevojačkoj gimnastici za časopise Gimnastika, Sokol i Na domaćem ognjištu (koji su tada uređivale Marija Jambrišak i Jagoda Truhelka). Primjerice, u članku naslovljenom “Nekoliko riječi u prilog ženskim tjelesnim vježbama u kući i u školi” (sv IX./1901.) upozorava na rizike prekomjernog sjedenja, osobito u periodu kada se tijelo još razvija, ali i na predrasude i običaje koji ograničavaju slobodno i prirodno kretanje djevojaka. Važnost vježbanja pokušala je opravdati “fiziološkim funkcijama” upravo kako bi preduhitrila reakcionarne komentare† da tjelovježba šteti ženskom tijelu:
“Djevojčicama u dobi razvoja tjelesnoga vrlo je potrebno tjelesno vježbanje, ne samo, da postanu jake, okretne i odvažne kao dječaci, premda i njima te vrline koriste, nego se radi o tom, da djevojačko tijelo steče pravilno mišićje, jer samo takovo može vršiti fiziološke funkcije prirođene samo ženskome titelu.”
Ivana Hirschmann odlazi u mirovinu 1923. godine.
U noći 5. svibnja 1943., kako prenosi Milivoj Radović u prvom biografskom tekstu posvećenom životu i djelu Ivane Hirschmann, dva detektiva su upala u stan u Draškovićevoj 36 u kojem je Ivana stanovala (imala je tada 77 godina) i odvela je u ženski zatvor na Savskoj cesti. Uhićenju su svjedočile Ivanka Kržin, vlasnica stana, inače umirovljena učiteljica, njezina pokćerka Zorka Kobac, te druga podstanarka Amelija Žakula. Ivana je ubrzo transportirana u logor Auschwitz, gdje je ubijena u plinskoj komori 8. svibnja 1943.
Korištena literatura
- Babović, Milka, “Učiteljica tjelovježbe Ivana Hirschmann (1866.-1943.),” Zagreb moj grad, 10.11.2022.
- Bakić, Lea, “Ivana Hirschmann – prva učiteljica gimnastike u Hrvatskoj,” Blog Hrvatskog školskog muzeja, 10.11.2020.
- Jagić, Suzana, “Jer kad žene budu žene prave… Uloga i položaj žena u obrazovnoj politici Banske Hrvatske na prijelazu u XX. stoljeće,” Povijest u nastavi 6/11, 2008.
- Jajčević, Zdenko, “Ivana Hirschmann, heroina tjelesnog odgoja u Hrvatskoj,” Olimp, br. 8, 2021.
- “Hirschmann, Ivana,” Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024.
- Hirschmann, Ivana, Kratak izvadak iz historije gimnastike, 1906.
- Hirschmann, Ivana Djevojačka gimnastika, 1906.
- Hirschmann, Ivana, “O ženskom tjelesnom uzgoju,” Sokol, br. 5, 1904.
- HR-DAZG-114 I. ženska realna gimnazija u Zagrebu
- Izvještaj Privremenoga zemaljskog ženskog liceja i s njim spojene vježbaonice u Zagrebu, 1912./1913., Tisak kr. zemaljske tiskare.
- Izložba Idemo na tjelesni! Hrvatski športski muzej, 2019.
- Radović, Milivoj, “Učiteljica gimnastike Ivana Hirschmann,” Povijest sporta, br. 14, lipanj 1973.
Tekst je nastao u sklopu projekta Od vlastite učionice do vlastite sobe koji se provodi u partnerstvu s Hrvatskim školskim muzejom, a financira se kroz Program javnih potreba u kulturi Grada Zagreba.
- *Hazena je bila pretežno ženska športska igra loptom porijeklom iz Češke s početka XX. st. i iz nje se razvio rukomet.
- †Primjerice, pedagog Stjepan Basariček smatrao je da se gimnastika dječaka mora razlikovati od gimnastike djevojaka: “Ono najme, što može podnieti jača snaga dječaka, ne može uviek izdržati nježniji sastav djevojaka. Pogriešilo bi se dakle, kad bi se djevojkam zadavale vježbe, koje niesu prema njihovoj naravi, i koje bi odviše napregnule i umorile njihovu snagu.” (Pedagogija, III. dio: Posebno obukoslovje, Zagreb, 1884.)
