Vlastito me tijelo zainteresiralo na nov način … Te zloglasne doze endorfina šiknule bi mi kroz udove … Ovo je, napokon, značilo živjeti u tijelu, uživati u kretanju. (Catriona Menzies-Pike)
Kako i priliči jednoj samozvanoj intelektualki, satovi tjelesnog u srednjoj školi bili su mi među najmanje omiljenima, a poseban izvor zazora bio je početak svake školske godine, kada smo odrađivali hrpu mjerenja i vježbi, uključujući trčanje u krug po vanjskom igralištu. Tih famoznih šest minuta – koje su mi se uvijek činile kao potpuno nasumično odabran oblik terora (zašto baš šest??) – bile su za mene čisti užas, od zajapurenog lica do nimalo gracioznog lamatanja nogama. Nikad nisam bila “sportski tip” (ironično, u djetinjstvu sam trenirala odbojku, ali, kao što vidite, nije potrajalo). Budući da sam uvijek bila viša od prosjeka, ljudi su me redovito ispitivali bavim li se nekim sportom, a na moj negativni odgovor uslijedio bi pogled pun razočaranja zbog tog potraćenog potencijala.
Do današnjeg dana, trčanje je ostalo nešto ne povezujem sa sobom i što izbjegavam (ok, u iznimnim situacijama potrčat ću za tramvajem – iako nikome ne želim da svjedoči tom prizoru). Što me onda, pobogu, privuklo knjizi Na duge pruge (V.B.Z., 2024.) koja se bavi – ženskim trčanjem? Vjerojatno je to upravo činjenica da je trčanje nešto što ni autorica knjige, Catriona Menzies-Pike, nije uvijek poistovjećivala sa sobom (bila je prvenstveno “knjiški moljac,” priznaje). Ni njoj nastava tjelesnog u školi nije bila omiljena: piše kako je imala “nedostatak propriocepcije, nesposobnost kontroliranja udova”, te kako su za nju, “kao i za mnogu drugu nezgrapnu i nekoordiniranu djecu, školski sportovi bili intenzivna i česta poniženja.”
Međutim, sa 30 godina Catriona je prvi put obula tenisice i počela trčati, a ubrzo su utrke na duge pruge postale njezina strast, ali i oblik terapije. Svjedočanstvo o preživljavanju obiteljske traume kroz trčanje Catriona isprepliće s nepoznatom poviješću ženskog trčanja i borbom za ravnopravnost u ovom polju. Njena knjiga je, dakle, “osobna priča koja se oslanja na buntovni prikaz ženskog trčanja na duge pruge i koja trkačicama poput mene daje malo više prostora za kretanje,” kako piše autorica.
Trčati je počela 10 godina nakon tragične smrti svojih roditelja u avionskoj nesreći. Konačno je pronašla snagu da se pokrene, i taj pokret doživjela je kao oslobođenje, ali i kao preobrazbu. “Shvatila sam da sam postala trkačica. Ja – trkačica!”, kaže iznenađena vlastitom transformacijom. Trčanje joj je pomoglo da iznova napiše scenarij svog života i da kroz rad na tjelesnoj izdržljivosti svoju tugu pretvori “u nešto opipljivo, poput bolnih mišića i žuljeva.” Njezin primjer pokazuje da priče o trčanju često u pozadini imaju neke druge priče – o promjeni obličja, o želji da navučemo novu kožu. Trčanje je, može se reći, “svestrana metafora našeg unutarnjeg života.”
Za potrebe ovog teksta, o toj “metafori našeg unutarnjeg života,” ali i vrlo stvarnoj aktivnosti kojom se bave žene različite dobi, pozadine i iskustva (trčanje, ističe Catriona, obuhvaća čitav spektar životnih iskustava i priča koje se opiru uopćavanju), napravila sam i kratku anonimnu anketu koju su ispunjavale čitateljice portala, a izbor njihovih odgovora uvršten je u tekst. Saznajem da je dio ispitanica oduvijek imao interes za sport, a dio njih razvio ga je u kasnijoj fazi života, pa su se trčanjem počele baviti u 20-ima, 30-ima ili kasnije. Motivacija za trčanje je raznolika: (mentalno) zdravlje, nošenje sa stresom, jačanje snage i kondicije, priuštivost i dostupnost, mogućnost prilagodbe vlastitom rasporedu, pomicanje vlastitih granica, boravak u prirodi…
***
Povijesni prikazi žena koje trče vrlo su ograničeni, primjećuje Catriona, i samim time ženama nedostaje uzora na koje se mogu osloniti, posebno u smislu motivacije i zamislivih razloga iz kojih bi se uopće upuštale u ovu aktivnost. Dok se povijesni, mitološki, književni i drugi narativi o ženskom trčanju svode na bijeg od opasnosti (najčešće od nekog muškarca), “muškarci trče kako bi lovili, iz sporta, kako bi gonili žene, da pobjegnu od monotonije, u potrazi za slavom i bogatstvom, čak i zbog užitka u kretanju.”
Stoga se Catriona s pravom pita “gdje je slava ženskog tijela u pokretu? Gdje su žene koje trče jer je to dobar osjećaj, ili da stignu negdje kamo žele ići, ili da bi izrazile želju za još većim slobodama?” Njezina knjiga svakako predstavlja važan doprinos imaginariju ženskog tijela u pokretu, i to pokretu koji je oslobađajući, ispunjavajući, koji je samom sebi svrha.
Iz današnje perspektive, dok upravo traju Olimpijske igre, teško je povjerovati da su još prije 50 godina žene morale prosvjedovati za pravo da sudjeluju u utrkama.
Jedno od prvih zabilježenih ženskih sportskih događanja bile su starogrčke Herine igre (6.st. p.n.e.), na kojima su se mlade, neudane djevojke natjecale u trčanju. Pobjednice su dobivale maslinov vijenac i komad Heri žrtvovane krave. Inače, ženama u to vrijeme nije bilo dozvoljeno ni gledati, a kamoli sudjelovati na Olimpijskim igrama.
Godine 1903. u Francuskoj se održala utrka radnica u odjevnoj industriji La marche des midinettes, koju su organizirale novine Le monde sportif kao neku vrstu medijske atrakcije. Sudionice, kojih je navodno bilo 2,5 tisuće, prešle su put od Pariza do Nanterrea (12km), a pratili su ih deseci tisuća gledatelja. Ipak, medijske reakcije bile su uglavnom podrugljive i seksističke, a sama utrka bila je shvaćena kao dokaz da natjecateljski sportovi nikako nisu za žene.
Godine 1972. na slavnom Bostonskom maratonu po prvi put trče i žene – za što je uvelike bila zaslužna sportašica i zagovornica ženskog sporta Nina Kuscsik. Prije toga, žene su mogle sudjelovati samo u utrkama na kratke i srednje dionice i krosevima. Do 1974. u svijetu već je 14 atletičarki službeno istrčalo maraton ispod tri sata, te raste pritisak da maraton postane olimpijska disciplina za žene.
Prvi ženski maraton, koji su službeno priznale najveće svjetske atletske organizacije, održan je 28. listopada 1973. u Waldnielu, Zapadna Njemačka, a prvi ženski maraton na Olimpijskim igrama održan je tek 1984. u Los Angelesu.
1970-ih i ’80-ih najbolja svjetska maratonka bila je Grete Waitz iz Norveške, zatim Rosa Mota (Portugal), Wanda Panfli (Poljska), Junko Asari (Japan) i druge. Godine 1985. europski rekord drži Ingrid Kristiansen.
Nakon Drugog svjetskog rata, atletika u Jugoslaviji doživljava nagli razvoj. U okviru fiskulturnog pokreta sredinom stoljeća, u sport se uključuju šire mase, organiziraju se natjecanja i osnivaju strukovne udruge. Dugoprugaško trčanje u prirodi te ulicama i cestama (u odnosu na stadionsku atletiku) u Jugoslaviji razvija se od 1970-ih, piše Stjepan Stolnik u knjizi Trčanje u Hrvatskoj (2016). Najviše utrka ima u Zagrebu i Varaždinu, a od 1953. na glasu je zahtjevna cestovna utrka od 25km “Partizanski marš” u Kumrovcu (poznata i kao “Trka bratstva i jedinstva”), na kojoj sudjeluju najprije samo profesionalni atletičari, a kasnije i rekreativci i rekreativke.
U Hrvatskoj su žene prvi put nastupile na supermaratonu Zagreb-Čazma 1976. godine; 1980. u Kumrovcu (470 trkača i 62 trkačice); te 1980. na YASSA maratonu u Varaždinu.
Zagrebački maraton je pokrenut 1992. godine na inicijativu tadašnjeg Izvršnog odbora Atletskog društva Veteran. Na prvoj trci, održanoj 11. listopada 1992., na cilj je stiglo 70 sudionika, od čega samo 4 žene. Slavica Brčić bila je pobjednica prvog i drugog Zagrebačkog maratona; na prvom je bila 20., a na drugom 13. u ukupnom (m/ž) poretku. Sudjelovala je i na Bostonskom maratonu, i jedna je od rijetkih sportašica koja se vratila sportu nakon što je rodila djecu (u jednom novinskom članku istaknula je da je to bilo moguće zbog velike podrške supruga).
U pregledu domaćeg trčanja, Stolnik bilježi imena A. Škrtić 1946. na 1400m, T. Ivanković 1947. na 2000m, M. Repovž 1948. na 2000m i druge. Od seniorki na kratke pruge spominju se Milka Babović (utrke u Zagrebu, Ljubljani, Augsburgu, Ateni…) i Olga Šikovec (utrke u Ateni, Sofiji, Bukureštu…).
Na Mediteranskim igrama žene nisu trčale duge dionice, ali 1971. na srednjim dionicama Vera Nikolić osvaja 1. mjesto na 800m i 1500m. Iste godine bila je prvakinja Europe na 800m na utrci u Helsinkiju.
Nakon 1990-ih, zapažene rezultate ostvaruju, uz već spomenutu Slavicu Brčić, i Veronika Jurišić, Tijana Stojčević Pavičić, Danijela Černić, Ljiljana Čulibrk, Valentina Belović, Antonija Orlić, Marija Vrajić-Trošić, Lisa Stublić Nemec…
***
Zanimljiva je činjenica da su prve ženske utrke na druge pruge u SAD-u organizirale kozmetičke tvrtke (npr. Avon). Godine 1972. njujorški Road Runners’ Club organizirao je prvu žensku cestovnu utrku u SAD-u pod nazivom Crazylegs Mini-Marathon, na kojoj su sudjelovale 72 trkačice. Sponzor utrke bio je proizvođač kreme za brijanje za žene (Crazylegs), a na startu su prisutne “uveseljavale” Playboyjeve zečice. Dobar primjer tada prevladavajućeg stava prema ženama u trčanju je činjenica da su Ninu Kuscsik i Kathrine Switzer – suorganizatorice utrke (uz Freda Lebowa) – fotografi tražili da podignu suknje i pokažu “malo kože” (što su one odbile). S vremenom se ipak razvio interes publike za maratone, pa ova utrka, koja se održava do danas, nosi ime NYRR New York Mini 10K i ima oko 10 tisuća sudionica (uključujući nebinarne osobe i pokojeg muškarca).
Danas vjerojatno najpoznatija sponzorska ženska utrka je Nikeova She Runs, o kojoj piše i Catriona u svojoj knjizi: sama je sudjelovala na noćnoj utrci She Runs the Night na 10km u Sydneyju 2014. godine. Zbog dominantnog kolorita Catriona ovu utrku naziva “šokantno ružičastom” i “pravim tour de forceom jednobojnog brendiranja”, objašnjavajući da ima “pomiješane osjećaje” o ovakvim događanjima. S jedne strane, riječ je o korporativnom whitewashingu i izbjegavanju svake natruhe političnosti (“nitko nije ni spomenuo nasilje u obitelji ili seksualno uznemiravanje,” primjećuje). S druge strane, ovakve utrke naglasak stavljaju na sudjelovanje umjesto na natjecanje, pružaju siguran prostor i osnažile su već generacije trkačica. Osim toga, kako objašnjava, trčati s tisućama drugih žena kroz park uvečer posebno je iskustvo budući da većina žena noću izbjegava takve prostore. “Svatko tko je osjetio strah hodajući sam kući po mraku razumije koliko je moćno ispuniti mračne ulice svjetlom i energičnim ljudskim tijelima,” piše.
U domaćem kontekstu, vjerojatno najpoznatija je DM-ova ženska utrka, pa me zanimalo jesu li naše čitateljice ikad sudjelovale i što misle o takvim događanjima. Od pozitivnih komentara ističe se motivirajuće i podržavajuće okruženje, kao i poticanje žena na bavljenje sportom:
Jednom sam sudjelovala na DM ženskoj utrci. U amaterskom trčanju i ima više žena pa su takve utrke privlačne. Znam za žene koje je takav event potaknuo na (barem povremeno) trčanje jer druge utrke smatraju preozbiljnima ili prekompetitivnima.
Super su mi takva događanja, jer smatram da su dobar način za osvještavanje tema u društvu o kojima se ne govori dovoljno.
Sviđa mi se koncept. Ne zato što žene nisu sposobne parirati muškarcima, ali lijepo je da su neki eventi posvećeni ženama.
S druge strane, neke sugovornice smatraju da nema potrebe za odvajanjem utrka po spolu, ili im pak zamjeraju korporativni aspekt:
S jedne strane mi je jako osnažujuće vidjeti žene kako trče skupa (i u serijama, filmovima, što i nije baš tako često), a s druge strane ne vidim u sportskom smislu razloga za odvajanjem.
Ne sviđa mi se to, ne volim kada se ističe da je netko zbog nečega različit od nekoga, a tu se ističe da žene i muškarci nisu jednaki.
Ne sudjelujem na utrkama koje organiziraju isključivo brandovi zbog svojeg marketinga, jer njihov krajnji cilj nije zdravlje čovjeka, nego prodaja i visibility.
Vratimo se na pitanje sigurnosti u javnom prostoru, koje je, vjerujem, poznato svakoj trkačici. Većina žena iskusila je osjećaj nelagode kada trče same, posebno noću. “Žena koja trči sama [često se] uzima kao znak rizika i neodgovornosti,” piše Catriona. “Trebala bi pripaziti, uče nas: možda netko gleda, a taj je netko možda opasan.” Nina Kuscsik u intervjuima spominje da joj je 1970-ih policija znala prići tijekom treninga i pitati je li sve u redu; naime, pretpostavili su da trči jer je netko – proganja. Kako ističe Catriona, žene koje trče iz nekih drugih razloga osim da pobjegnu od nevolje predstavljaju prilično recentan fenomen.
Iako možda danas manje bježe od nevolje, žene nikako da pobjegnu od neželjenih pogleda: mjerkaju nas, procjenjuju, dive se, gledaju nas netremice, špijuniraju… “Ne povezuje nas neko esencijalno iskustvo ženstva, ali sve moramo podnositi tu vidljivost,” kaže autorica. Žene i danas u pravilu izbjegavaju treninge po mraku i na izoliranim lokacijama, kako saznajem od trkačica koje su ispunile anketu.
Iako većina njih navodi da nisu doživjele uznemiravanje (osim verbalnog – dobacivanja, neželjenih komentara, trubljenja vozača, i sl.), uglavnom ne trče noću ili, ako trče, odabiru osvjetljenije i/ili prometnije lokacije:
Jednom me pratio muškarac na biciklu na puteljku koji je bio dosta izolovan, i od tada trčim samo kroz mjesta na kojima ima drugih ljudi, i samo po danu.
Samo jednom sam imala loše iskustvo noću u Maksimiru (dvojica pijanaca dobacivala), i otad izbjegavam mračne dijelove Maksimira noću.
Često komentari vezani uz sise, guzicu i sl. Posebice zato što su kod trčanja bradavice često vidljivije zbog znoja/hladnoće. Sigurna sam da muškarci ne dobivaju takve komentare i da se ne boje toliko trčati po mraku ili pustijim mjestima.
Izražena vidljivost žena koje trče u javnom prostoru znači i da postoji određena predodžba ili očekivanja o tome kako bi “idealna” trkačica trebala izgledati, i puno ljudi si uzima za pravo da prosuđuju izgled sportašica – i rekreativki i onih profesionalnih – prema kojekakvih kriterijima. “Svako toliko netko sazna da volim trčanje, odmjeri me od glave do pete, kao da procjenjuje trkaćeg konja pa mi kaže da izgledam kao trkačica … Što to znači, reći ženi da izgleda kao trkačica?“, pita se Catriona. Pa, “ovisno o tome koga slušate,” nastavlja, “trkačice su premršave, predebele, premuškobanjaste ili premišićave,” previše su ili nisu dovoljno seksi, lica su im ispijena, grudi im izgledaju čudno… Upravo zbog takvih komentara Catriona je u početku željela biti nevidljiva dok trči, stopiti se s okolinom, zaboraviti kako izgleda – da bi mogla “osjećati isključivo kretanje vlastitih udova kroz zrak.”
U anketi sam čitateljicama postavila pitanje smatraju li da postoji određeni stereotip ili predodžba o tome kako trkačica treba izgledati. Dok u profesionalnom sportu postoji ideja da je uspješna trkačica mršava, sitnije građe i toniranih mišića (iako nisu ni one nužno takve građe), u amaterskom trčanju susreću se, doznajem, “sve veličine i oblici, i rezultati nužno ne ovise o tome,” kako kaže jedna od sugovornica.
Iako sam osobno visoka i mršava, često sam sporija od onih za koje bi pomislili da nisu trkački građeni. Nema trkačkog tijela, bar ne u ovim rekreativnim krugovima.
Ja sam definitivno mislila da [trkačica] treba biti mlada, tanka i preplanula. I kroz trčanje sam skontala da trkačice dolaze u raznim veličinama, oblicima i životnim dobima. Toliko mi je to super, da mi je sada jedan od dugoročnih ciljeva samo da nastavim trčati kako budem starila i da budem jedna od kul baka koje trče u sedamdesetima.
Generalno mislim da je trkačka zajednica puno inkluzivnija prema različitim tijelima nego ljudi izvan nje i sklonija motivirati tradicionalno “nesportskije” na tjelovježbu i trčanje.
Također vezano za odnos prema tijelu, zanimalo me kako je trčanje promijenilo percepciju vlastitog tijela i njegovih (ne)mogućnosti kod žena koje treniraju. S jedne strane, osjećaju se ugodnije u svom tijelu i puno ga više cijene nego prije jer su shvatile da mogu postići više nego što su mislile. S druge strane, jednako im je važan blagotvorni učinak na mentalno zdravlje:
Trčanje mi je radikalno promijenilo pogled na tijelo i vlastite mogućnosti, pogotovo jer se nikad tijekom života nisam smatrala sportskim tipom niti se bavila sportovima, a tjelesni sam izbjegavala koliko sam mogla. Sada tijelo percipiram manje iz perspektive kako izgleda, a više iz toga što sve može. I to je jako emancipirajuće.
Shvatila sam da se najveća borba odvija u vlastitoj glavi kad poželim odustati. Osim što se tijelo drugačije formiralo pa mi je bila dodatna motivacija, ipak smatram da sam nastavila prvenstveno zbog psihičkih benefita. Pomaže nakon napornog dana da se opustim.
Kad mi je teško na treningu, sjetim se biti zahvalna što moje noge uopće mogu trčati i nositi me kroz lijepe krajolike.
A upravo su krajolici nešto što Catriona izdvaja kao važno u promjeni pogleda na svijet koji joj je donijelo trčanje: osim unutarnjih promjena u vlastitom tijelu i umu, doživljava i promjenu okoline kroz koju se kreće, odnosno počinje je promatrati drugim očima – očima trkačice. “Obuzela me nova geografija … Izgubila sam sebe i postala dio prizora,” piše autorica. “Kako sam trčala, moje se znanje o geografiji Sydneyja mijenjalo … Pojavile su se nove kategorije stabala: ljubazna stabla sa širokom sjenom; stabla s prijetećim cvjetovima koji pločnik pretvaraju u blistavu sklisku opasnost; stabla s neugodnim tvrdim plodovima koji se kao kuglični ležajevi kotrljaju pod nogama…”
I moje sugovornice prepoznale su slične promjene kod sebe, pa tako navode da su zahvaljujući trčanju upoznale brojne šumske staze i predjele; da sada puno bolje procjenjuju udaljenosti, ali i vrijeme; da svako mjesto sada gledaju iz perspektive može li se tu trčati.
Apsolutno mi je trčanje promijenilo doživljaj prostora, npr. udaljenosti koji su mi se ranije činile daleke, danas znam da mogu pretrčati i ta spoznaja mi ulijevaju veliko samopouzdanje i sigurnost.
Trčanje me jako osvijestilo prostora oko mene na koji inače ne bi obraćala pažnju. Kada ste samo vi, staza, glazba i vaše disanje ostaje vam mnogo prostora za promatranje i percipiranje svega oko sebe.
Na kraju teksta, mogu potvrditi da sada, zahvaljujući ovoj knjizi i odgovorima sugovornica, imam barem malo manji otpor prema ideji trčanja – gotovo da bih ga željela i isprobati (hoće li se to i dogoditi, vrijeme će pokazati)! U svakom slučaju, kako starimo – pogotovo mi koji većinu dana provedemo sjedeći za računalom i koji nemamo pretjeranu sklonost vježbanju – tako tjelesna aktivnost postaje sve važnija, kako zbog fizičkog, tako zbog mentalnog zdravlja.
A trčanje dolazi u različitim oblicima: možete trčati solo ili u klubu, s prijateljicama ili sa psom, možete trenirati za sebe ili sudjelovati na utrkama, možete trčati kroz grad ili kroz prirodu, možete iskoristiti to vrijeme da pustite misli na pašu nakon stresnog dana ili pak odslušati najnoviji true crime podcast. Trebaju vam samo tenisice i malo dobre volje.
Trčanje mi je promijenilo život i čini me sretnom, a pritom je i vrlo emancipirajuće.
Trčanje je zabavnije i lakše nego što se čini.
