Objavljeno

Kosjenka Laszlo Klemar: Povijest žena u vatrogastvu u Hrvatskoj neodvojiva je od povijesti industrije

Detalj s izložbe

Dok u medijima ovih dana – kao i svakog ljeta, nažalost – pratimo vijesti o požarima u Dalmaciji i mukotrpnom radu vatrogasaca, u Zagrebu je postavljena izložba posvećena vatrogastvu, no jednom slabije poznatom segmentu ove struke – vatrogaskinjama. Naime, još donedavna ovo je zanimanje bilo smatrano isključivo muškim, no brojke pokazuju kako se stavovi, ali i praksa posljednjih godina itekako mijenjaju.

Izložba „Iza vatrenog zida – žene u vatrogastvu“ realizirana je u partnerstvu Tehničkog muzeja Nikola Tesla i Hrvatske vatrogasne zajednice / Muzeja hrvatskog vatrogastva. U stručnoj vatrogasnoj terminologiji, „vatreni zid“ označava strukturu koja ograničava područje širenja požara i smanjuje štetu na građevinama uslijed požara. U kontekstu izložbe, „vatreni zid“ simbolički predstavlja teško propusne strukture koje su ženama priječile ili im otežavale ulazak u svijet vatrogastva. Izložba, čiji je postav oblikovala dizajnerica Barbara Blasin, daje prikaz povijesti, položaja i uloge žena u vatrogastvu na području Hrvatske, od prvih spomena žena i pionirki vatrogastva, preko ulaska većeg broja žena u vatrogastvo u vrijeme socijalizma, pa sve do suvremenog doba. Tim povodom razgovarale smo s Kosjenkom Laszlo Klemar (TMNT), koja je koautorica izložbe zajedno s Vedranom Runjićem (MHV).

Koliko je povijest žena u vatrogastvu uopće istražena? Postoji li dovoljno izvora, koliko je bio izazovan proces istraživanja za potrebe ove izložbe?

Povijest žena općenito, a naročito žena u rodno stereotipiziranim zanimanjima, nije dovoljno istražena. No, treba napomenuti da je povijest žena u vatrogastvu ipak bolje zabilježena u odnosu na neka druga područja. To treba zahvaliti Vatrogasnom vjesniku koji je zaista bogat izvor informacija i u kojemu smo pronašli brojne zapise o vatrogaskinjama. Vrijedan doprinos dao je i profesionalni vatrogasac i vatrogasni inspektor, autor niza članaka i knjiga o povijesti vatrogastva, Antun Novak, koji je dio svojih istraživanja posvetio upravo ovoj temi. Proces istraživanja za izložbu bio je dugotrajan, prikupili smo veliku količinu materijala i u konačnici je najveći izazov bio „pretočiti“ sve to u izložbu, reducirati stotine kartica ispisanog teksta na razinu koju izložba može podnijeti.

Otvorenje izložbe (foto: Jadran Boban)

S Muzejem hrvatskog vatrogastva surađivale ste već nedavno na izložbi “Žene i tehnika.” Možete li nam reći nešto više o tome kako je tekla suradnja i rad na ovoj izložbi?

Suradnja koju sam uspostavila s Vedranom Runjićem, voditeljem Muzeja hrvatskog vatrogastva koji djeluje pri Hrvatskoj vatrogasnoj zajednici (HVZ), pri radu na izložbi „Žene i tehnika“ bila je presudna za koncipiranje i realizaciju i ove izložbe. Naime, pripremajući izložbenu cjelinu o ženama u vatrogastvu 2021. shvatili smo da je materijala toliko da smo odlučili da upravo ova tema bude prva kojoj ćemo posvetiti zasebnu izložbu.

HVZ čuva bogatu arhivu koja sadrži, između ostalog, više stotina fotografija vatrogaskinja, posebice s natjecanja iz perioda od kasnih 40-ih godina 20. stoljeća do danas. Također, Hrvatski vatrogasni muzej čuva iskaznicu Anke Drvarek, prve vatrogasne časnice u Kraljevini Jugoslaviji iz 1936. godine i Spomenicu iz iste godine u kojoj su sačuvane bilješke o njoj, tako da je to bio važan izvor, svojevrsna početna točka daljnjeg istraživanja.

Tu su, naravno, i Vatrogasni vjesnici, glavno glasilo hrvatskog vatrogastva koje izlazi od kraja 19. stoljeća i u kojem je već 1930-ih objavljen prvi članak na temu žena i vatrogastva. Nina Francetić, aktualna urednica Vatrogasnog vjesnika, za novi je broj provela istraživanje o položaju i percepciji vatrogaskinja, napravila intervjue s vatrogaskinjama te nam ustupila brojne materijale za izložbu, na čemu joj i ovom prilikom zahvaljujem.

Od iznimne je važnosti i uspostavljena suradnja s vatrogaskinjama, koje su se rado odazvale našem pozivu, podijelile svoje priče i ustupile osobne predmete za izložbu, kao i suradnja s dobrovoljnim vatrogasnim društvima koja su ustupila vlastitu arhivu. Aktivna participacija osoba kojima je izložba posvećena je krucijalna. Bez njih izložba ne bi imala smisla. Vjerujem da je ovo tek početak duge i intenzivne suradnje HVZ-a i Tehničkog muzeja Nikola Tesla, koji u svom fundusu čuva niz predmeta vatrogasne tehnike.

Vatrogasna iskaznica Anke Drvarek, 1936. (izvor: Muzej hrvatskog vatrogastva)

Kako su vas se dojmile osobne priče suvremenih vatrogaskinja? Kakva su njihova iskustva i mišljenja o ovoj temi?

Riječ je o vrlo hrabrim, snažnim ženama, sigurnim u svoj životni poziv, zbog kojeg su spremne prevladati sve prepreke i dokazati svima koji sumnjaju u njihove sposobnosti da su u krivu. Neugodna iskustva, a sve su ih iskusile, doživljavaju kao poticaj i dodatnu motivaciju. Njihova volja i upornost su nevjerojatni. Iskreno im se divim.

Kada se pojavljuju žene u povijesnim zapisima u kontekstu gašenja požara?

Žene se sporadično spominju već u prvim zapisima vezanim uz vatrogastvo koji potječu iz razvijenog srednjeg vijeka. Tako je, primjerice, u Statutu Grada Trogira iz 1322. zabilježeno da su uz muškarce i žene bile obavezne navečer ugasiti vatru u otvorenim ložištima. Nema dvojbe da su žene oduvijek sudjelovale u gašenju požara, pomažući donositi vodu ili pružajući pomoć unesrećenima. No, tema uključivanja žena u organizirano vatrogastvo aktualizirala se tek 1930-ih godina. Prvi ženski vatrogasni odjel u Hrvatskoj osnovan je 1930. godine u Đakovu. Bio je to odjel bolničarki (samaritanki) i njihova je primarna uloga bila pružanje prve pomoći. U Zakonu o organizaciji vatrogastva Kraljevine Jugoslavije iz 1933. omogućuje se ženama uključivanje u dobrovoljna vatrogasna društva, ali ne i u operativno vatrogastvo, koje je bilo rezervirano za muškarce.

Veći broj žena u vatrogastvo se uključuje kroz industrijska dobrovoljna vatrogasna društava, naročito u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Riječ je primarno o industrijskim radnicama, posebice radnicama tekstilne industrije u kojoj je bio velik rizik od požara, a nije bilo dovoljno muške radne snage za osnivanje vatrogasnih četa. Kada govorimo o profesionalnom vatrogastvu, najraniji podatak o zapošljavanju žene u profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi u Hrvatskoj do kojeg smo došli potječe iz kasnih 1980-ih.

Sredinom 20. stoljeća, kako navodite u prethodnom odgovoru, broj vatrogaskinja raste paralelno s brojem radnica u industriji. Možete li nam reći nešto više o okolnostima u kojima žene u većoj mjeri počinju ulaziti u vatrogastvo?

Dva su faktora odigrala ključnu ulogu kada govorimo o ulasku većeg broja žena u vatrogastvo. Jedan od njih je Prvi svjetski rat, kada se u nedostatku muškaraca općenito otvaraju brojna područja za žene kojima ranije nisu imale pristup. Vatrogastvo u tom smislu nije iznimka. To potvrđuje i izjava voditeljice 1. ženskog vatrogasnog odjela iz 1936., zabilježena u vatrogasnom vjesniku koja kaže:

Da smo mi ženske sposobne da se primimo i pridružimo dužnosti vatrogasaca i da mi sa našom braćom zajedno vršimo uzvišenu službu pomoći našemu bližnjemu, kada ga snadje nesreća, to nam ne može nitko osporiti. Nekoje su od nas već za prošlog svjetskog rata mnogo toga proživile i naučile. Mi, koje smo poratna djeca, koja smo došli u sasma novi život i u tom novom životu našli smo mnogo puteva, koji su nas vodili da se i mi samostalno moramo da borimo za život.

(voditeljica ženskog vatrogasnog odjela DVD-a Đakovo, sestra Marija Ćubriković, Vatrogasni kalendar, 1936.)

Drugi važan faktor je bio razvoj industrije te potreba za formiranjem industrijskih dobrovoljnih vatrogasnih društava. Razvoj industrije nakon Drugog svjetskog rata doveo je do osnivanja većeg broja industrijskih DVD-ova i uključivanja većeg broja žena. Primjerice, ranije spomenuta Anka Drvarek bila je tekstilna radnica u tvornici „Tivar“ (današnji Varteks). Već 1947. godine osnovano je žensko odjeljenje pri Industrijskom dobrovoljnom vatrogasnom društvu MTČ Čakovec, prvo žensko vatrogasno odjeljenje sa ženskom zapovjednicom u Hrvatskoj. Industrijski DVD-ovi se rano uključuju u vatrogasna natjecanja, a pojedine industrijske radnice razvijaju toliku ljubav prema vatrogastvu da im ono prerasta u životni poziv. U tom smislu povijest žena u vatrogastvu u Hrvatskoj neodvojiva je od povijesti industrije.

Foto: Jadran Boban

Udio žena u vatrogastvu i dalje je nizak (oko 1% žena u profesionalnom vatrogastvu). Kakav je njihov položaj i postoji li određena podjela zadataka prema spolu? Prema vašim saznanjima, provode li se programi ili aktivnosti kojima se potiče uključivanje djevojaka i žena u ovo područje?

Prema saznanjima s kojima raspolažem, a koja se primarno temelje na intervjuima s vatrogaskinjama, položaj vatrogaskinja u Hrvatskoj još je uvijek daleko od ravnopravnog. Većina hrvatskih vatrogaskinja u vatrogastvo je ušla vrlo rano, kroz članstvo u dobrovoljnim vatrogasnim društvima, gdje su stekle zvanje i dokazale se na natjecanjima i intervencijama. Kampovi vatrogasne mladeži koje organiziraju HVZ i dobrovoljna vatrogasna društva imaju ključnu ulogu u uključivanju djevojčica i djevojaka u vatrogastvo.

No, ulazak u profesionalno vatrogastvo, odnosno zapošljavanje u javnim vatrogasnim postrojbama ženama je još uvijek otežano. Uz osobne priče vatrogaskinja to potvrđuje i statistika (broj žena u profesionalnom vatrogastvu bitno je manji od broja žena u dobrovoljnom vatrogastvu), kao i rezultati ankete koju je provela HVZ, a u kojoj se 61% vatrogasaca te 77,1% vatrogaskinja složilo s tvrdnjom da je ženama teže zaposliti se u vatrogastvu.

Većina vatrogaskinja u svom se radu susrela s predrasudama. Još je uvijek rašireno mišljenje da bi žene u vatrogastvu trebale raditi samo pomoćne poslove; propituje se ne samo njihova fizička, već i psihička snaga. No, broj žena u vatrogastvu (uključujući i profesionalno) je u porastu, pa je za očekivati da će se i njihov položaj i status mijenjati na bolje. Nadam se da će u tome, makar malo, pomoći i ova izložba.


Izložbu možete pogledati do 4. kolovoza 2022. Ulaz je besplatan!


Povezano