Prošli mjesec u Varšavi nekoliko tisuća obiteljaša i životara sudjelovalo je u maršu koji navodno slavi svetost ljudskog života (Marsz Świętości Życia). Sličan marš, Hod za život, održat će se i u Zagrebu, Rijeci i Splitu 19. svibnja, stoga smo odlučile porazgovarati s Agnieszkom Graff i Elżbietom Korolczuk, poljskim aktivistkinjama i profesoricama na fakultetu koje proučavaju antirodne pokrete.
Njihov članak Towards An Illiberal Future: Anti-Genderism and Anti-Globalization objavljen je prošle godine u časopisu Global Dialogue, a za knjigu Anti-Gender Campaigns in Europe: Mobilising Against Equality (2017.) napisale su poglavlje “Worse than communism and Nazism put together”: War on gender in Poland.
Kao i njegova hrvatska inačica, poljski antirodni pokret dio je šire, transnacionalne mreže. Međutim, postoje neke lokalne specifičnosti – možete li nam reći koje su?
Elżbieta: Kao prvo, oni koji predstavljaju ili surađuju s antirodnim pokretom su na vlasti u Poljskoj, što nije slučaj u mnogim drugim zemljama (u kojima se suprotstavljaju trenutnoj vlasti). U Poljskoj imaju pristup različitim institucijama, recimo školama, a dobivaju i financijska sredstva od države, Crkve i međunarodnih organizacija. Kao drugo, kod nas Katolička crkva ima značaju moć – zbog toga se Hrvatska često uspoređuje s Poljskom. Treći element je nacionalizam – naravno, on je uvijek postojao, ali u zadnjih nekoliko godina imamo jaki novi val nacionalizma. Posljedica toga je iliberalni populizam koji odbacuje vrijednosti kao što su individualna prava i prava manjina, a tvrdi da predstavlja “tihu većinu” – poštene, vrijedne ljude kojima liberalne elite žele manipulirati.
Agnieszka: Svuda u svijetu javljaju se populistički masovni pokreti protiv tzv. liberalnih elita. Neki stručnjaci – npr. David Patternote u Belgiji ili Mary Anne Case u SAD-u – smatraju da su antirodni pokreti zapravo kršćanska fundamentalistička propaganda, u suštini vjerski fenomen. Ali za nas, to je politički pokret. Riječ je o radikalno desničarskim fundamentalističkim pokretima koji koriste različite strategije ovisno o lokaciji i razini svog političkog utjecaja.
Primjerice, u Švedskoj djeluju ultrakonzervativne organizacije koje se bave strateškim parničenjem protiv pobačaja. Prošle godine su dvije primalje tužile bolnicu jer su dobile otkaz nakon što su uložile priziv savjesti. Možda se čini nepovezanim, no vrlo slične stvari događale su se i u Poljskoj prije dvije godine. Te skupine su jako dobro koordinirane i sastaju se na globalnim okupljanjima kao što je Svjetski kongres obitelj. Imaju i platformu Agenda Europe, koju je analizirao Neil Datta iz Europskog parlamentarnog foruma za populaciju i razvoj. Organiziraju i puno gostujućih predavanja; npr. Judith Reisman i Gabriele Kuby (obje su gostovale u Hrvatskoj 2013., op.a.) ili Mark Regnerus (koji će održati predavanje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu 23. svibnja, op.a.) i E. Michael Jones koji je jako popularan u Poljskoj, a vjeruje da je rod židovska zavjera.
U članku koji je nedavno objavljen u časopisu Signs, Elzbieta i ja ističemo da se oni vrlo mudro predstavljaju kao lokalni i autentični te brane lokalnu kulturu od liberalnog kolonijalizma, a zapravo su dio (dobro financirane) transnacionalne mreže.
U svojoj analizi koristite koncept antikolonijalnog okvira da biste opisale jednu od ključnih strategija koja povezuje sve antirodne pokrete. Možete li nam pojasnit kako on funkcionira?
Agnieszka: Mnogi ljudi koji analiziraju te pokrete naglasak stavljaju na sam rod, ali ako to učinite, tada cijelu stvar svodite na esencijalističku reakciju na društveni konstruktivizam. To je donekle točno, barem na teorijskoj razini raprave, ali mislim da je u političkom smislu važnije razumjeti u kakvom su odnosu njihove kampanje prema međunarodnoj politici. Kako bismo to razumjeli, moramo promotriti situaciju kroz prizmu kolonijalizma. Papa je već nekoliko puta koristio izraz “kolonizacija”, referirajući se na međunarodnu pomoć zemljama u razvoju koja se nudi u zamjenu za uvođenje rodne ravnopravnosti i LGBT politika (“rodnu ideologiju”). Za papu je to oblik kolonijalizma u kojem se zapadnjačke liberalne vrijednosti nameću religioznim i tradicionalnim narodima. To pak znači da su tradicionalne i religiozne vrijednosti percipirane kao lokalne i autentične, dok su “uvozne” liberalne vrijednosti neautentične.
Riječ je o izuzetno učinkovitoj strategiji koja omogućuje ultrakonzervativnim ljudima diljem svijeta da dijele ovaj stav bez da pritom izgube osjećaj lokalne pripadnosti. A budući da su mnogi od tih ljudi ujedno i nacionalisti, nije im tako lako ujediniti se. Ali sada imaju nešto što svi mogu mrziti, zajedničkog neprijatelja – rod.
Povijest “rodne kolonizacije” seže do Freuda, Kinseyja i Margaret Mead; u osnovi je to ideja maglovite opasne zapadne sile povezane sa smrću i izopačenošću koja prožima svjetske kulture i hvata na prepad obične, naivne, nevine građane. Mislim da je, u suštini, antirodni pokret teorija zavjere.
Hod za svetost života, Poljska 2017. (foto: Flickr, M. Drwal/BPKEP)
Kako se očituje pitanje maskuliniteta u kontekstu “rata protiv roda”? Čini mi se da je to nešto što se ne pojavljuje dovoljno često u razmatranjima ovih pokreta…
Agnieszka: Mislim da je maskulinitet jedna od ključnih stvari ovdje budući da je riječ o pokretu za obnovu patrijarhata koji predvode muškarci. No, strateški govoreći, antirodne skupine vrlo aktivno guraju žene u prvi plan kao svoje predstavnice; to je svjesna strategija transnacionalne desnice. Primjerice, u knjizi Women against Abortion (2017.) Karissa Haugeberg mapirala je sve veću vidljivost žena u pokretu protiv pobačaja u SAD-u još od sredine 1990-ih.
Oni predstavljaju svoje intervencije kao obranu majčinstva. Očinstvo je također prisutno, ali prvenstveno se promovira vizija da je majčinstvo u opasnosti i da su “dženderisti” neka vrsta eugeničara koji ženama žele uskratiti pravo na majčinstvo. Stoga, umjesto da sebe prikažu kao one koji ženama oduzimaju pravu da ne budu majke, oni nameću ideju da se majčinstvo na neki način obezvređuje ili obeshrabruje. Napadi na feministkinje u Poljskoj dosta su se fokusirali na to, što mi je osobno bilo jako zanimljivo budući da sam u to vrijeme napisala knjigu o feminizmu i majčinstvu, pa nisu znali gdje bi me smjestili, percipirali su me kao anomaliju.
Elżbieta: To je povezano s dvije druge stvari. Prvo, pokret protiv prava na izbor više ne komunicira prema javnosti da je protiv pobačaja, već da želi zaštititi žene. Ukratko, mantru “Svaki život je svet” zamijenili su sa “Pobačaj je opasan i traumatičan za žene.” Druga stvar tiče se obitelji i demografskog pada, što je bojište različitih pokreta već 30-ak godina, a usko je povezano s nacionalizmom, populacijskom politikom, rasizmom i transnacionalnom politikom. Priča ide ovako: “dženderisti”, odnosno feministkinje, LGBT aktivisti/kinje i druge progresivne skupine žele stvoriti društvo koje će biti slabo i podložno za osvajanje od strane globalnih sila, koje su rijetko jasno definirane (ali mogu biti npr. transnacionalne korporacije ili čak Židovi).
Demografska politika i u Hrvatskoj je goruća tema oko koje se lome brojna koplja. Što mislite, koja je uloga takvog depopulacijskog diskursa?
Agnieszka: Ovdje nam je koristan kolonijalni okvir. Ono što desnica zapravo poručuje je da je Zapad najprije “istrijebio” svoje stanovništvo, a sada želi isto učiniti u ostatku svijeta. Motivacija je navodno financijske prirode; farmaceutski lobi želi svima nametnuti kontracepciju i pobačaj. Osim toga, neki desničari, osobito u Poljskoj, prave poveznicu s izbjeglicama: Zapad želi da Poljakinje prestanu rađati kako bi stanovništvo izumrlo, a onda će ovdje naseliti izbjeglice. Moram priznati, to je dobra priča. U tome je privlačnost koherentnih teorija zavjere – ako vjerujete u premisu, one imaju smisla.
Elżbieta: Ne radi se samo o depopulaciji, već i o slabljenju homogenosti lokalne kulture. U multikulturalnom društvu ne možemo se obraniti od vanjskih neprijatelja.
Agnieszka: Zato i čujemo tvrdnju da je muškost ugrožena. Jer kada dopustite da “dženderisti” zavladaju, oni će oblačiti vaše sinove u haljinice, ti dječaci će odrasti u homoseksualne i transrodne osobe, a to je kraj snažnih muškaraca! Kao što je pisalo na jednom od transparenata na prosvjedu u Poljskoj: “Rod nije za naše kršne Poljake.” Ideja uspravnog, čvrstog poljskog maskuliniteta suprotstavljena je ideji beskičmenog, mlohavog zapadnjačkog maskuliniteta.
Elżbieta: Na tom transparentu bila je i slika puža!
Agnieszka: Da, taj puž je jako zanimljiv! Nedavno sam razgovarala s jednim teologom koji mi je rekao da je puž u srednjem vijeku bio simbol Đavla. Osim toga, puževi nemaju spol, pa možemo reći da su transrodni. Intrigantna je ta poveznica između brisanja binarnih rodnih uloga i demonskih sila.
S obzirom na trenutnu situaciju, mislite li da će globalni antirodni pokret nastaviti rasti? Jesmo li, da se tako izrazim, izgubili “rat protiv roda”?
Agnieszka: Mislim da to ovisi o tome otkud dolazite. Recimo, u Belgiji ili Francuskoj možda ćete biti fascinirani time kako je rod postao mainstream. Eric Fassin, primjerice, piše da je to uzbudljivo zato što se rasprave koje su se dosad odvijale samo u znanstvenim krugovima sada vode i na ulici. No u zemljama poput Poljske jasno vidimo nasilje tog pokreta, vidimo da je to pokret protiv liberalne demokracije i da su ljudi koji ga podupiru sada na vlasti. I oni ne raspravljaju ni s kim, već zatvaraju institucije, cenzuriraju intelektualni i umjetnički rad. Naša sloboda mišljenja, izražavanja i organiziranja ovisi o liberalnoj demokraciji – koja polako nestaje. Zato mislim da nemamo puno razloga za optimizam u Poljskoj. Ovo moramo shvatiti kao pravu političku borbu, a ne intelektualnu raspravu o esencijalizmu i konstruktivizmu. Mi možda pobjeđujemo u intelektualnim raspravama, ali oni preuzimaju državu.
Foto: privatna arhiva
Koliko je antirodni pokret održiv dugoročno gledajući budući da neprestano traži nove neprijatelje, a istovremeno zapravo ne nudi puno toga ljudima koji ga podržavaju?
Agnieszka: Ne slažem se da im ne nudi ništa. Nažalost, antirodni pokret ljude čini sretnima jer im daje osjećaj da je svjesno neznanje vrlina. U neznanju možete pronaći puno užitka, jer u suprotnom biste se možda osjećali kao da više ne razumijete svijet oko sebe i da se morate potruditi i educirati. Ovaj pokret potvrđuje ukorijenjene stereotipe i ljudima daje par vrlo jednostavnih ideja – pročitate članak ili dva i odmah vam je jasno kako svijet funkcionira. To je pravi dar! I ja bih bila sretna da mi netko servira odgovore na sva pitanja.
Također im daje osjećaj pravednosti. Unatoč tome što pokret predvode svećenici, odvjetnici i vlasnici/e različitih tvrtki, on najviše privlači ljude koji imaju dojam da su izostavljeni – ekonomski, intelektualno, društveno, kulturološki, itd. Sada, umjesto da se osjećaju kao gubitnici u procesu transformacije, oni se vide kao branitelji tradicije koji sudjeluju u globalnom križarskom ratu protiv zla. A tko ne bi htio sudjelovati u pohodu protiv zla? To je dobra priča.
Liberalizam i feminizam su imali dobru priču u 1970-ima, ali smo izgubili zamah kao pokret, postali smo institucionalizirani, naš jezik je postao birokratski, intelektualan i nerazumljiv velikom broju ljudi, a nestale su i emocije (a društveni pokreti ne funkcioniraju bez emocija).
Elżbieta: Ne slažem se! Kao prvo, masovni pokret u Poljskoj protiv daljnjih ograničenja pobačaja pokazuje da postoji potencijal za regeneraciju feminističkih ideja. Priznajem da sam prije dvije godine bila prilično skeptična prema potencijalu ovog pokreta, ali sada jasno vidim da mnoge žene dijele tu potrebu za otporom. Jasno, pitanje je kakav politički utjecaj taj pokret može ostvariti trenutno u Poljskoj, ali u smislu dugoročnih procesa zamišljanja boljeg i pravednijeg društva izrazito je važno da imamo priliku regenerirati poveznicu između ženskih prava, LGBT prava, prava svih manjina, socijalne države i demokracije kao ideala i kao prakse.
Pogledajte kako je u SAD-u Trumpov dolazak na vlast dao novu snagu ženskom pokretu i potaknuo stvaranje novih pokreta poput #MeToo koji su poprimili transnacionalne dimenzije. No trebamo priznati da je to nešto što nam već dugo nedostaje i da naš posao nije završen. Jako je važno da nova generacija žena dijeli tu potrebu za borbom. Ono što vidim u Poljskoj ali i u nekim drugim zemljama daje mi nadu. Naravno, pitanje je koliko će ti pokreti, koji su često lokalni i samoorganizirani, u konačnici uspjeti utjecati na politiku i rezultate izbora.
Agnieszka: I ja imam svoje optimistične trenutke, ali vidim ovaj novi val desnog populizma kao snažnu silu koja već mijenja Europu (ili barem Istočnu Europu). Ti ljudi znaju što rade i imaju financijsku moć. Jasno, sudjelujem u svim prosvjedima u Poljskoj i divim se njihovom gnjevu, ali nisam sigurna da će taj novi val feminizma uspjeti promijeniti tijek povijesti.
“Crni prosvjed” u Varšavi, listopad 2016. (foto: Flickr, Grzegorz Zukowski)
Mislite li da je antirodni pokret uspio potkopati demokraciju i unazaditi ženska i LGBT prava?
Elżbieta: Nisam sigurna da je antirodni pokret osobito uspješan budući da do sada nisu imali toliko uspjeha ni u Europi ni u SAD-u. Da, dosta su uspješni u kreiranju narativa koji podržava određene političke stranke kao što je poljski PiS, ali nisu dobili baš sve što su priželjkivali, pogotovo kada je riječ o zabrani pobačaja. Također, ne trebamo pretpostavljati da su oni jedna velika sretna obitelj – jer nisu. Važno je uočiti poveznice na lokalnoj i transnacionalnoj razini, ali je isto tako važno primijetiti razlike i nesuglasice. U Poljskoj postoje barem dvije frakcije. Na primjer, 2016. kada je Ordo Iuris želio progurati potpunu zabranu pobačaja (koja je uključivala i zatvorsku kaznu do 5 godina za žene koje su prekinule trudnoću), tome se usprotivila starija organizacija protiv prava na izbor jer su znali da tako restriktivan zakon vjerojatno neće biti donesen. Postoji jaz između tih starijih organizacija, koje su aktivne od 1990-ih, i novijih kao što je Ordo Iuris, koje su osnovane u proteklih 4 ili 5 godina. Na nama je da primijetimo takva razilaženja i strateške razlike među tim grupama jer za nas one predstavljaju potencijalni prostor za djelovanje.
Što se tiče uspješnosti, u Hrvatskoj su radikalno desničarske fundamentalističke organizacije i inicijative uspješno promijenile ustavnu definiciju braka, ali nisu uspjele spriječiti ratifikaciju Istanbulske konvencije, a navodno i plaćaju ljudima da dođu na njihove prosvjede i hodove.
Elżbieta: Isto je u Poljskoj. Jasno, u nekim manjim gradovima mogu lakše organizirati prosvjede, ali u Varšavi mogu dobiti samo 2000-3000 ljudi. S druge strane, na više-manje spontanom prosvjedu koji je organizirala koalicija ženskih udruga okupilo se 50 000 ljudi koji su blokirali cijeli grad. U tom smislu, mislim da se borba za reproduktivna prava i rasprava o populacijskoj politici i temama vezanim uz individualna i prava manjima vodi još od 1970-ih, kada smo svjedočili prvim pobjedama ženskog pokreta diljem svijeta. I naravno da nekad mi pobjeđujemo, a nekad oni, ali – barem iz europske perspektive – mi smo puno više toga ostvarile. Daleko smo od svijeta koji smo zamišljale, ali trebamo biti svjesne što smo sve dosad postigle i izborile.
Jedna od potencijalnih opasnosti koju vidim je spajanje antirodnog pokreta s anti-neoliberalnih trendovima. To su npr. situacije kada oni povezuju svoje izrazito desničarske ciljeve sa zahtjevom za većom socijalnom potporom obitelji. Angieszka i ja analizirale smo to u svojim tekstovima, a ja se bavim time u kontekstu konzervativnih roditeljskih pokreta u postkomunističkim zemljama. Ako krenu u tom smjeru, tada će antirodni pokret postati novi jezik otpora neoliberalizmu. Međutim, danas je prilično jasno da konzervativci nisu iskreni u tome. Recimo, nedavno je u poljskom parlamentu održan prosvjed roditelja djece s invaliditetom, a oni koji su doista podržali te roditelje su bile feministkinje, a ne Ordo Iuris koji navodno brine o društvenoj i ekonomskoj dobrobiti obitelji. Ljudi to vide i na taj način ultrakonzervativne grupe gube kredibilitet.
Agnieszka: Ono što mene najviše uznemiruje je utjecaj tih konzervativnih pokreta na obrazovanje. Uspješno sprječavaju progresivne udruge koje se bave spolnim odgojem ili antihomofobijom da provode programe u školama. Zastrašuju nastavnike i nastavnice koje s djecom razgovaraju o rodnoj ravnopravnosti. Uspjeli su stvoriti auru opasnosti i sumnjičavosti oko roda, feminizma i LGBT prava. To će možda imati trajni učinak. Nove generacije Poljaka/inja odrastaju misleći da je rod nešto opasno što trebaju izbjegavati.
***
Agnieszka Graff je istraživačica, aktivistkinja i autorica. Objavljuje u svim većim poljskim akademskim časopisima i novinama. Na Sveučilištu u Varšavi radi na Centru za amerikanistiku, gdje predaje američku kulturu i film, afroameričke studije i rodne studije. Autorica je četiri zbirke feminističkih eseja: World without Women (2001.), Stray Bullets – Gender, Sexuality and Nation (2008.); The Quagmire Effect (2010.) i Mother and Feminist (2014.).
Elżbieta Korolczuk je sociologinja, autorica i aktivistkinja za ljudska i ženska prava. Radi na Sveučilištu Södertörn u Stockholmu i predaje rodne studije na Sveučilištu u Varšavi. Zanimaju je društveni pokreti, roditeljstvo i rod. Njene najnovije knjige su: Civil Society Revisited: Lessons from Poland (2017.) i Rebellious Parents. Parental Movements in Central-Eastern Europe and Russia (2017).
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
