Znanstvene tvrdnje o univerzalnoj istini su pogrešne, kaže Olivia U. Rutazibwa. Ipak, ova belgijsko-ruandska profesorica ljudskih prava i politike na Londonskoj školi ekonomije i političkih znanosti (LSE) ne želi odbaciti koncept neutralnosti. Umjesto toga, ona ga reinterpretira iz dekolonijalne perspektive, a neutralnost vidi kao etičku poziciju koja govori nešto o životu i smrti. „Koji su životi potrošni, a koje živote štitimo pod svaku cijenu?“, jedno je od pitanja koja je zanimaju.
Prethodi li neutralnost svakom znanstvenom diskursu? Je li neutralan stav danas uopće moguć?
Na razini političkog stava, neutralnost je uvijek bila nemoguća. Čak i odbijanje zauzimanja stava je stav. Nešto se događa u svijetu i od tebe se traži da se s tim povežeš. Za razliku od toga, ja neutralnost vidim prije kao jednu od mnogih mogućih metoda razumijevanja svijeta. Način proučavanja nečega, težnja, ideal. Problem je u tome što smo unutar znanosti uzdigli tu neutralnost kao najbolji i gotovo jedini način da se uključimo u legitimno prikupljanje znanja. Putem neutralnosti i objektivnosti znanosti su se razlikovale od drugih načina proučavanja svijeta, na primjer kroz umjetnost, religiju, plemensko znanje i tako dalje. To ima političke i društvene implikacije. Ovaj oblik neutralnosti nedvojbeno služi postojećim odnosima moći. Pomaže – namjerno ili ne – održavanju statusa quo.
Je li to zato što se čak ni znanstvenici ne mogu osloboditi vlastitog konteksta – zato što je neutralnost neka vrsta meta-stava koji ne možete zauzeti?
Vrlo je nadmeno pretpostaviti da kao znanstvenik_ca stvarnost možete promatrati odvojeno od svega i svih ostalih. Feministički i dekolonijalni mislioci to su nazvali „sveznajućim pogledom“ – nekom vrstom uzvišene, božanske perspektive. Zanimljivo je razmišljati o tome kako, kada i zašto su nastale različite discipline u društvenim znanostima. Često je to bilo u kontekstu stvaranja država, uspona supersila i kolonijalnog ekspanzionizma 19. stoljeća.
Odlučujući argument u brojnim raspravama često je upravo da je nešto „znanstveno dokazano.“
Jako sam oprezna s tvrdnjama o univerzalnoj istini koja se temelji na neutralnosti i objektivnosti. U znanstvenim raspravama se često poziva na neutralnost u svrhu potvrde istinitosti. U ime znanosti je korišteno i mnogo nasilja. Osnova rasističke misli, na primjer, bila je znanstveno upakirana. Ova takozvana znanstvena objektivizacija služila je kao dozvola za smaknuće nevjerojatnog broja ljudi.
Način na koji Roland Barthes tumači neutralnost u suprotnosti je s našom prizemnijom upotrebom riječi „neutralno“. Između ostalog, Barthes vidi neutralnost kao nešto što ima veze s vouloir-vivre nasuprot vouloir-saisir, nagonom za životom iznad nagona za posjedovanjem. Kao znanstvenici u području društvenih znanosti, puno mi je važnije formulirati znanstvenu etiku i motivaciju oko pitanja tko ili što ima pravo na dostojanstven život, a tko ili što nema, te kako se ta proturječja reproduciraju?
Feminizam te post/dekolonijalno razmišljanje su pozicije iz kojih želim proučavati svijet. Ti pristupi pretpostavljaju da svatko prikuplja znanje o svijetu iz određene pozicije. Ako si otvorena i eksplicitna u vezi s tim, možeš unijeti transparentnost u svoje istraživanje. Također ti omogućuje da vrlo brzo shvatiš tko sve nije „za stolom“, odnosno tko je sve isključen.
Kako primjenjuješ taj pristup u svojim predavanjima o dekolonizaciji?
Trudim se pokazati fotografije autora tekstova koje studenti_ce moraju pročitati. Ili ih potičem da proguglaju koga čitaju i kritički ih propitaju. Radi se o demistifikaciji znanstvenika_ca, ali prije svega o odgovornosti: čiji rad odlučujemo proučavati, a čiji rad sustavno ignoriramo? Da su mi kao studentici svaki tjedan pokazivali samo fotografije starijih bijelaca, možda bih prije postavila pitanje: gdje su žene, gdje su autori_ce drugih boja kože? Dakle, radi se o inkluzivnosti, koja također ima veze s pravednošću u području znanja.
Predaješ u Ujedinjenom Kraljevstvu. Tumači li se tamo neutralnost drugačije nego u Belgiji?
Kad sam se preselila u Englesku prije 11 godina, isprva sam mislila da postoji velika razlika u akademskoj zajednici između tih dviju zemalja. U Belgiji sam stalno morala objašnjavati da dekolonijalni pristup nije mišljenje, već znanstvena škola mišljenja. S druge strane, u Ujedinjenom Kraljevstvu imala sam dojam da je ta perspektiva dočekana raširenih ruku. Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da ova pozitivna reakcija proizlazi iz neoliberalnog načina razmišljanja („što bi studentima bilo fascinantno?“), a ne toliko iz veće otvorenosti radikalnim promjenama.
Kako to misliš? Nije li Ujedinjeno Kraljevstvo manje rigidno od Belgije po pitanu iskazivanja kulturnih i vjerskih simbola na sveučilištima ili javnim događanjima?
U Belgiji postoji zabrana nošenja marama (hidžaba), a u Ujedinjenom Kraljevstvu su marama i turban dio policijske uniforme. U početku sam bila jako uzbuđena zbog toga, ali sada shvaćam da zapravo nema nikakve razlike. Pitanje koje trebamo postaviti je da li nam to što je dopušteno ili zabranjeno omogućuje da promijenimo postojeći poredak. Sociolog Paul Gilroy objasnio mi je kako je turban kao dio policijske uniforme rezultat toga što je zajednica Sikha u Indiji bila iskorištavana za održavanje kolonijalnog sustava. A ako uzmemo u obzir aktualne pozive na ukidanje policije i zatvorskog sustava, ti inkluzivni kozmetički detalji na policijskoj odori uopće nisu znak radikalnog rušenja statusa quo. Umjesto da se slijepo fokusiramo na takve detalje, trebale bismo se zapitati može li svatko sudjelovati u našem društvu. Čiji životi i koji oblici života su potrošni, jednokratni, a koje štitimo pod svaku cijenu? U kojim se strukturama reproducira ključ po kojem se odlučuje tko ili što zaslužuje dostojanstven život?
Uz to, visokoobrazovne institucije u Ujedinjenom Kraljevstvu toliko su neoliberalne i komodificirane da zapravo samo potvrđuju status quo. Možda pripremaju ljude za tržište rada, ali uz pomoć visokih školarina ograničavaju pristup obrazovanju. U usporedbi s Ujedinjenim Kraljevstvom, belgijska su sveučilišta gotovo besplatna; međutim, osjećam da tamo pak postoji veća privrženost hijerarhiji i tradiciji.
Danas vidimo kako je dekolonizacija posvuda. Čak i čelne osobe sveučilišta i velikih kompanija pozivaju na dekolonizaciju. Politički radikalizam je uklonjen: različitost je prigrljena do besmisla, dekolonizacija je neutralizirana do uništenja tako da se može koristiti za perpetuiranje postojećeg poretka. Ali uvijek postoje male pukotine, tu i tamo se mogu potkopati strukture moći.
„Neutralizirana do uništenja“ u smislu da se odnosi na dekolonizaciju kao zanimljivu pojavu bez političkog utjecaja?
To me podsjeća na ono što smo podrazumijevali pod multikulturalizmom 1990-ih: večeri kuskusa ili zajedničko gledanje foto- i video-zapisa našeg pustolovnog ujaka koji se upravo vratio s dobrotvorne misije negdje na „jugu.“ Za one koji se nisu susreli s različitošću u svakodnevnom životu, takve su inicijative mogle biti otkriće. Ali na strukturnoj razini, one su bile izgovor da se izbjegne razgovor o rasizmu i, iznad svega, da se ništa ne poduzme po tom pitanju. Različitost je dopuštena, pa čak i prihvaćena, sve dok ne remeti postojeći poredak i odnose moći. Ako se to ipak dogodi, dolazi do burne reakcije. Danas to vidimo u ponovnom usponu krajnje desnice te opsjednutošću takozvanim kulturalnim marksizmom i baukom wokea.
Može li neutralnost biti i slobodan prostor, zajedničko mjesto gdje je moguće približavanje?
Misliš li u smislu traženja zlatne sredine, sagledavanja obiju strana priče? Često taj diskurs uopće nije tako neutralan. To vrijedi i za takozvane neutralne zemlje. Sjetimo se samo pojave Belgije kao tampon zone i onoga što se na kraju dogodilo tijekom svjetskih ratova, ili Švicarske kao zemlje bez vojske koja je ipak odigrala specifičnu ulogu tijekom Drugog svjetskog rata, na primjer u upravljanju židovskim kapitalom koji su zaplijenili nacisti ili opljačkanim umjetničkim djelima. U praksi nema mjesta istinskoj neutralnosti. Stoga Barthesov pojam neutralnog vidim prije kao osobni etos, kao etiku međusobnog susreta, ali ne i kao politiku stvaranja kompromisa.
Možeš li navesti neki primjer?
Razmišljam o genocidu koji se trenutno događa u Palestini. Od napada Hamasa 7. listopada i izraelskog nasilja koje je uslijedilo, vrlo je teško predavati u Ujedinjenom Kraljevstvu. Neutralnost se priziva kako bi se kontroliralo kako se profesori_ce nose s predmetom – u učionici i na društvenim mrežama. Pravo na prosvjed strogo je ograničeno putem Preventa, telefonske linije za prijavu sumnje na radikalizaciju, te kroz zakonske odredbe protiv terorizma i antisemitizma. Kolege_ice i studenti_ce bivaju uhićeni, privremeno suspendirani od strane vlastitog sveučilišta ili uznemiravani na društvenim mrežama.
Budući da se moja predavanja bave dekolonijalnim pristupom ljudskim pravima i politici, Palestina je već godinama zastupljena u kolegijima koje predajem. Moji studenti_ce dolaze iz cijelog svijeta i imaju različita socio-ekonomska podrijetla. Zadnjih sam mjeseci bila još svjesnija toga da moji kolegiji okupljaju palestinsku i izraelsku omladinu u jednoj prostoriji, kao i studente_ice koji su odrasli s cionističkim, rasističkim, konzervativnim i krajnje desničarskim idejama.
Ne možeš svaku grupu zasebno uzeti u obzir?
Ja svakoga podučavam. Taj stav je moja profesionalna i osobna etika, koja zahtijeva kolektivnu predanost poštovanju i spremnost na slušanje. Nije cilj izgladiti sukob ili da se na kraju svi slažu, nego s punim dostojanstvom razmijeniti perspektive, iskustva i analize, čak i kada se međusobno suštinski ne slažemo.
Kao predavačica, moram i sustavno objasniti kako su društveni procesi međusobno povezani. Dakako, s dekolonijalne točke gledišta, s obzirom na apartheid, genocid i okupaciju nemoguće je inzistirati na vrsti neutralnosti koja nastoji obuhvatiti „obje strane priče“. Taj je diskurs, među ostalim, pomogao održati sukob u Palestini tako dugo.
Umjesto toga, pokušavam mladima dati alate za razmišljanje o tome što je potrebno da se iz ovoga izvučemo. Alternative zahtijevaju način razmišljanja koji je iznad te polarizacije, no bez negiranja linija rasjeka koje postoje. Sjetimo se, na primjer, svih onih situacija kada ljudi kažu: “Ali ja ne vidim boju”, kako bi pokazali da nisu rasisti. Nerasist će radije poreći problem nego ga pokušati riješiti. Antirasist također odbacuje ideju rasne razlike, ali ne tvrdi da razlika u takozvanim rasama ne pomaže u određivanju toga tko će preživjeti putovanje Mediteranom, a tko ne.
Na svojim predavanjima volim spominjati Ariellu Azoulay, koja se u svojoj knjizi Potential History (2019.) osvrće na trenutak prije kolonijalnog nasilja u Palestini, kada su druge opcije za zajednički život bile jasnije dostupne: trenutak prije nego što su Židovi i Palestinci postali dva različita naroda. Ne radi se toliko o tome je li taj trenutak stvarno postojao, već nas Azoulay poziva da zamislimo samu mogućnost tog trenutka. Taj prostor, međutim, ne negira način na koji se danas mjeri vrijednost života, niti vrlo nejednaku raspodjelu moći unutar koje se ta prosudba donosi.
Znači li to da taj imaginarni prostor trebamo držati „praznim“? Kako bi se tu moglo oblikovati zamišljanje rješenja, susreta?
Zapravo ne držiš taj prostor praznim jer zauzimaš jasnu poziciju. Nije „prazno“ reći, u trenutku kad se mačevi ukrste, „Zamislimo da smo bili jedan narod“. Ali u praksi ne bi trebalo željeti ispuniti taj prostor za sve. Važno je dobro pogledati tko je za crtaćom pločom i tko ima mikrofon. U kojoj si mjeri i sama uključena?
Poriv da se bude u pravu često se brka sa zauzimanjem političkog stava. U tom smislu, neutralno može biti koristan koncept za odmicanje od poriva da se formuliraju apsolutni, konkretni odgovori za sve, koji se zatim nameću kao neka vrsta univerzalnog rješenja. Mislim da je nagon za dominacijom u zapadnoj misli usko povezan s načinom na koji se prenosi znanje ili ono što se smatra znanjem.
Ne želiš popuniti taj prostor za sve, ali ne želiš ni šutjeti kako bi održala mir. Iz želje da obustaviš ili zaobiđeš fiksne kategorije?
Mislim da to proizlazi iz nesklonosti ideji da raspravu moraš riješiti jednom zauvijek. Taj oprezni pristup ima otvoren kraj. Ali ne bismo trebali brkati taj pristup s hiperrelativizmom, nekom vrstom everything goes-mentaliteta gdje svatko može biti u pravu. Doista postoji mjerilo na koje se možemo vratiti: kako se ono što radimo odnosi na život i smrt? Čiji život i smrt? A što je s dostojanstvom i integritetom tog života?
Prije se radi o oslobađanju od jedinstvene istine, otvaranju ideji da bismo iz različite kozmologije mogli doći do sličnih vrijednosti. U dekolonijalnom razmišljanju to se naziva pluriverzalizam: svijet u koji se uklapaju mnogi svjetovi. To vrijedi kao etičko gledište, ali je i stvarnost. Postoji mnogo svjetova u istoj stvarnosti. Dali smo sve od sebe da to zaboravimo, izdvojimo jedan i proglasimo ga univerzalnim i superiornim.
Neutralnost se često koristi za smirivanje tenzija, izbjegavanje otpora. Mislim da neutralnost u Barthesovom smislu čini upravo suprotno. To sigurno ne olakšava stvari. Kao što sam već rekla, radi se o vouloir-vivre nasuprot vouloir-saisir. U tom smislu, želim povezati neutralnost s etikom življenja. Tad vidiš da je puno toga zapravo apsolutno neprihvatljivo. Izbjeglička kriza, na primjer. Tu je vouloir-saisir, perpetuacija moći kroz granice i krajnje nejednak sustav putovnica i viza, puno važniji od vouloir-vivre.
Ako ćemo se uopće pozivati na neutralnost, to se mora odnositi na etiku, na metodu koja ne traži samo zlatnu sredinu, već omogućuje polifoniju. Ne smije nam cilj biti da ostanemo u sigurnoj zoni i izbjegavamo svaki rizik. Moramo ponešto reći o životu i smrti.
Tekst je izvorno objavljen na portalu Rekto:verso. Hrvatski prijevod je ponešto skraćen uz dopuštenje autorice.
Prijevod s nizozemskog: Jasmina Ravnjak
