Njemačka političarka Terry Reintke, vodeća kandidatkinja Europskih zelenih na izborima za Europski parlament 9. lipnja, dolaskom u Zagreb podržala je kandidate_kinje stranke Možemo!.
„Razgovarali smo o brojnim temama,” kazala je Reintke, “od opasnosti od rasta ekstremne desnice do europskog zelenog plana, a dijelimo i mnoge zabrinutosti vezano uz društvene nejednakosti jer su nam svima socijalna pitanja prioritet. Nadam se da u sljedećih pet godina možemo pogurati važne inicijative. Zeleni su, primjerice, gurali direktivu o minimalnoj plaći u EU-u što bi povećalo plaće 25 milijuna radnika. To je put kojim želimo ići jer vidimo da građani osjećaju egzistancijalnu nesigurnost što EU mora adresirati.“
O tome zašto je bitno izaći na izbore u nedjelju, opasnostima koje nosi rast ekstremne desnice, europskom zelenom planu, ženskim pravima, migracijama i Palestini, Reintke govori za VoxFeminae.
Predizborna kampanja za izbore za Europski parlament bliži se kraju, no u Hrvatskoj je ostala u sjeni nacionalnih izbora. Kakva su vaša očekivanja od predstojećih izbora i s kojim ste se pitanjima najčešće susretali u kampanji?
Ova je kampanja u Njemačkoj, ali i drugim krajevima Europe bila prilično polarizirana, no došlo je do jake mobilizacije među zelenim strankama, što nam daje nadu da će ishod izbora biti dobar. Godine 2019. smo također imali zeleni val, klima je bila važna tema u izbornim kampanjama, želimo je vratiti u centar političke debate.
Ono čime se najviše bavimo je prijetnja da ekstremna desnica postane utjecajnija u Europskom parlamentu nakon izbora. Brine nas i kakve bi se većine mogle formirati u sljedećem sazivu parlamenta jer se Ursula von der Leyen, kao ni konzervativci općenito, nisu izjasnili da neće surađivati s ekstremnom desnicom.
Smatrate li da će ove prijetnje mobilizirati više ljudi da izađu na izbore za Europski parlament, koji redovito imaju manju izlaznost od nacionalnih izbora?
Nadam se da će što više građana i građanki EU-a izaći na izbore jer moramo zaustaviti rast ekstremne desnice. Konzervativci i liberali bi trebali vidjeti da se ljudi ne slažu s formiranjem većine sa strankama ekstremne desnice na način kako je to, primjerice, sada učinjeno u Hrvatskoj. Sve više konzervativnih stranaka i stranaka desnog centra to radi po cijeloj Europi. Kada bi do toga došlo i u Europskom parlamentu, to bi blokiralo važne zakone vezano uz klimatske promjene i socijalnu pravdu, ali bi i dovelo u pitanje same temelje Europske unije, demokraciju, vladavinu prava i fundamentalna prava. Nadam se da mnogi ljudi shvaćaju što je u igri, da će ih to mobilizirati i da će izaći na izbore.
Vidjeli smo i u Hrvatskoj da desni političari umanjuju hitnost izvanredne klimatske situacije, a na europskoj razini pokušavaju razvodniti zeleni europski plan i protive se zakonu o obnovi prirode. Kakve bi mogući rast ekstremne desnice imao posljedice za klimatska pitanja, je li europski zeleni plan ugrožen?
Apsolutno je ugrožen. Zeleni plan napadaju ne samo stranke ekstremne desnice, već i konzervativci i liberali koji ne samo da odbijaju unaprijediti plan, već i povući dio postignutog napreka, kao što je slučaj s dogovorom o motorima s unutarnjim sagorijevanjem. To bi imalo negativne posljedice za klimu u smislu ostvarivanja ciljeva iz Pariškog sporazuma koji definiraju hoće li ovaj planet još biti naseljiv za 50 ili 100 godina, ali i na ekonomsku situaciju u Europi. Vidimo da SAD i Kina investiraju u zelene tehnologije i zelene industrije, a Europa zaostaje. Ako sada kažemo tvrtkama „pet godina smo radili s ciljem klimatske neutralnosti, ali sada se vraćamo natrag“, stvaramo kaotičnu situaciju. Europa će još više zaostati, a to će nas koštati poslova i ekonomske održivosti, što bi bila katastrofa.
U stvarnosti europski zeleni plan još uvijek nije dovoljan za odgovor na hitnu situaciju s kojom smo suočeni. Rekli ste u jednom intervjuu da nam treba „zeleni plan 2.0“ (Green Deal 2.0). Koja su to poboljšanja za koja se planirate zalagati?
Još uvijek moramo implementirati mnoge stvari koje zeleni plan nalaže ako želimo ostvariti cilj od 55% smanjenja emisija stakleničkih plinova do 2023. i biti klimatski neutralni kontinent do 2050. Ključno je gurati program zelenih investicija. Svi ciljevi koje smo postavili, bilo da je riječ o industriji, izolaciji zgrada ili više solarnih panela na krovovima, bit će ostavreni samo ako u to investiramo novac. Liberali i konzervativci blokiraju napredak, neki se čak žele vratiti u vrijeme štednje, što bi bilo pogrešan smjer za Europu. Naš ključni zahtjev u budućnosti će biti taj da trebamo investicijski program da moderniziramo infrastrukturu, da industriju pripremimo za zelenu transformaciju, ali i da podržimo ljude na putu prema klimatskoj neutralnosti.
Rekli ste i kako je zeleni plan “dio slagalice stvaranja Europe sigurnijim kontinentom“. Veza između sigurnosti i energetskih i klimatskih pitanja je jaka, to su neodvojiva pitanja, no još uvijek ih se često razmatra odvojeno.
Da, postoje stranke koje to još negiraju. U Njemačkoj sada opet imamo burnu raspravu oko plinovoda Nord Stream 2 sagrađenog u Baltičkom moru. Zeleni su jedini bili protiv, ne samo zato što je to fosilni projekt, već i zato što bi nas to učinilo još ovisnijima o plinu iz Putinove Rusije. Njemačka plaća visoku cijenu za tu ovisnost i ne želimo opet ponoviti iste greške. Ako ne želimo da nas ucjenjuju diktatori širom svijeta, moramo proširiti korištenje obnovljivih izvora energije. Čak ni ekonomski jaka Njemačka to ne može sama jer je potrebno proširiti mrežu i povezati cijelu Europu.
Trebamo i energiju iz vjetroelektrana na moru i energiju koja dolazi s juga Europe iz solarnih elektrana dovesti u industrijske centre. To je moguće, ali trebamo političku volju da to ostavrimo. Za to će sljedećih pet godina biti ključne, no pitanje je hoćemo li imati novca da investiramo te postoji li spremnost država članica da imamo koordinirani pristup.
Hrvatska ima mnogo potencijala u obnovljivim izvorima pa i mnogo šansi da se stvore zeleni poslovi. Europska komisija je izračunala da možemo stvoriti 2,5 milijuna poslova u zelenoj ekonomiji, ali to opet ovisi o provedbi zelenog plana.
U Hrvatskoj postoje i negativne tendencije prema ženskim pravima. Ekstremno desni političari se zalažu protiv Istanbulske konvencije, prava na pobačaj i drugih prava, dok u isto vrijeme svjedočimo problemu femicida. Vi ste se intenzivno bavili problemom nasilja nad ženama. Kako danas vidite situaciju u tom polju, i kako bi se ta pitanja mogla rješavati na europskoj razini?
Osobno sam se snažno borila da EU kao cjelina potpiše Istanbulsku konvenciju i to smo uspjeli. Taj primjer nam pokazuje koliko je bitno tko sjedi u Europskom parlamentu. Odluka koju će građani donijeti na ovim izborima je upravo ta žele li tamo imati ljude koji se bore za manjine ili ljude koje žele da se vratimo unatrag sa ženskim pravima.
Najočitiji je napad na pravo na pobačaj u slučaju Poljske i nekih drugih članica. Mi želimo da pravo na pobačaj uđe u Povelju Europske unije o temeljnim pravima kako bi osnovni pristup na siguran pobačaj bio osiguran u cijeloj Europi. U Poljskoj to nije teorijska rasprava i žene doslovno umiru jer nemaju pristup pobačaju. Za to pitanje je ključno kakvu ćemo većinu imati u Europskom parlamentu.
Desnica je uspjela utjecati i na migracijsku politiku EU-a, s novim Paktom o migracijama i azilu koji je usvojen u Vijeću Europske unije prije nekoliko tjedana, a u središte stavlja zatvaranja ljudi i eksternalizaciju migracija u treće zemlje. Koji je plan Zelenih da se to promijeni?
Debata se sada uglavnom vodi oko stvaranja tvrđave Europe, pushbackova i slično, a to je posve kriva startna pozicija. Europa je kontinent koji stari, mnoge tvrtke i zdravstvene institucije hitno trebaju ljude ako želimo funkcionalni sustav socijalne i zdravstvene skrbi. Možemo olakšati ljudima legalni ulazak u EU kroz brže priznavanje kvalifikacija iz trećih zemalja, lakši pristup viznom sustavu, proširenje inicijative plave karte i slično.
Što se tiče azila, sadašnji Pakt neće rezultirati onime što očekuju konzervativci i liberali. Vidljivo je da na vanjskim granicama nema funkcionalnog sustava koji može registrirati ljude i osigurati njihov prihvat u skladu s humanitarnim standardima i to ovaj Pakt neće riješiti. Trebamo više solidarnosti među državama članicama, još uvijek imamo članice koje odbijaju preuzeti dio odgovornosti. Ovaj Pakt neće biti zadnji odgovor EU-a jer nije u skladu s onime što moramo učiniti po pitanju azila i migracija. Hitno moramo zaustaviti situaciju na Mediteranu gdje se svake godine utapaju tisuće ljudi i tu stroži uvjeti azila neće pomoći. Pomoglo bi da imamo europsku misiju za potragu i spašavanje i to je politički zahtjev za koji ćemo se nastaviti boriti.
Dominantna rasprava u EU-u ovih dana je oko priznanja palestinske države, neke su države članice prošloga tjedna priznale palestinsku državu. Zeleni podržavaju postojanje dvije države, Izraela i Palestine. Kako vidite poziciju EU-a u ovom pitanju?
Moramo učiniti sve što možemo da zaustavimo krvoproliće. Ono što se dogodilo 7. listopada je, naravno, potpuno neprihvatljivo. Hamas je tada izazvao eskalaciju konflikta napadom na civile, no trenutna humanitarna situacija u Gazi je nepodnošljiva. U Europskom parlamentu se borimo za apel za prekid vatre, oslobađanje taoca, rad na političkom rješenju baziranom na dvije države. I sigurnost Izraela i život svih u dostojanstvu jedino su mogući ako imamo dvije demokratske države koje se poštuju. Mi kao Zeleni svugdje podržavamo inicijative u tom smjeru.
U jednom ste intervjuu rekli da ste, otkad pamtite, „htjeli promijeniti svijet”. Ako pogledamo šire od Europe, kako vidite svijet danas?
Ako odustanemo od nade, odustajemo od bolje budućnosti. Zeleni su uvijek u političkom diskursu pokušavali naći rješenje za problem. To je i razlog zašto sam u politici. Rođena sam u osamdesetima i u mom djetinjstvu je postojao dojam da ćemo uvijek napredovati, da će ljudi sve više surađivati, da će biti više demokracije, da ćemo širiti ljudska prava. Međutim, svaki dan i na svakim izborima vidimo da se za to stalno moramo boriti.
Zato je važno pitanje hoće li ovi izbori rezultirati stabilizacijom demokracije u EU-u i time da zajedno radimo na izazovima koje imamo, ili povratkom u nacionalizam i tome da radimo jedni protiv drugih te kreiranjem katastrofalnih posljedica za ljude koji žive u Europi i za cijeli svijet. Postoji puno razloga za frustraciju i strah, no s druge strane, prošle jeseni u Poljskoj su ljudi glasali protiv autoritarne desne vlade unatoč svoj represiji s kojom su se suočavali i utjecaju na javne medije. To pokazuje da se stvari ipak mogu promijeniti ako se borimo.
