Objavljeno

Jedino tvoje što imam, seksistička košulja plava?

OK, kao prvo, to što se više pričalo o košulji s polugolim ženama u kojoj je znanstvenik Matt Taylor predstavljao misiju “Rosetta” negoli o slijetanju iste na meteor nije znak da je svijet otišao k vragu, niti simptom nekakve novodobne površnosti čovječanstva ili votevr – ljudi kao ljudi će jednostavno više raspravljati o nečemu oko čega se ne slažu, dakle o nečemu gdje imaju o čemu RASPRAVLJATI!

O misiji “Rosetta” svi mislimo manje-više isto, o tome je li Taylorov izbor garderobe bio seksistički ili ne – imamo poprilično podijeljena mišljenja. Oko “Rosette” smo imali za izraziti samo divljenje, dok je pak to je li ovaj ili onaj čin seksistički ili ne – nešto o čemu ćemo svi skupa imati more različitih mišljenja još duuuuugo vremena, možda čak i dok je god ljudskog roda?

A što se tiče žalopojke da je priča o košulji zasjenila trijumf “Rosette” – ako i jest tako, onda su za to valjda prvenstveno krivi upravo oni KOJI su najčešće posezali za tom žalopojkom, ne?

Jer, evo, pogledajmo tajmlajn: 12. studenog Taylor daje intervju u spornoj košulji. Mnogim je ženama (i ne samo ženama) ta košulja bila uvredljiva, i to su javno izrazile. Dva dana kasnije, 14. studenog, slijedi isprika. Čovjek očito nije htio nikoga uvrijediti, bilo mu je bed zbog toga, i iskreno se ispričao – i to se sve odigralo u svega tri dana, i tu je komotno mogao biti kraj priče.

Ali ne, onda su se pak uvrijedili oni koji misle da se Taylor nije imao što ispričavati, i o tome nastavili kukati – IDUĆIH DESET DANA! Evo, naprimjer, iz ponude naslova od samo ovog zadnjeg vikenda: “Sekularni puritanci društvenih mreža sude zapadnoj civilizaciji” (Russia Today). “Feminizam se mora izvući iz ruku idiotskog sestrinstva” (Irish Independent). “’Shirtgate’ ili kako je par sisa zasjenilo sondu na kometu” (Novi list). “Današnja lekcija: muškarci, budite više dosadni” (Financial Times)… Ponudu u prethodnom tjednu da ne spominjemo, od “Dana kad se politička korektnost službeno otela kontroli” (The Telegraph) pa sve do – povlačenja paralela s maoizmom i staljinizmom (londonski gradonačelnik Boris Johnson)!

A tek pučke rasprave po društvenim mrežama…

Da šta sad ove feminacističke kokoši opet bezveze kokodaču, pomahnitale babe koje nemaju pametnijeg posla, njima samo treba nekoliko kilograma muškog spolovila, yada yada, klasični repertoar, plus onaj mem u stilu “dakle, dobio je ono što je tražio kad se tako obukao… zvuči li vam poznato, ha?” (dakle, negativni komentari na twitteru su nešto… otprilike isto kao i silovanje? Wow, real classy you guys.)

Pobornici Taylorove košulje feministkinjama uporno spočitavaju da su siledžijke koje žele cenzurirati sve što im nije po volji, nesposobni pojmiti jednu jako bazičnu i bitnu stvar – da kritika nije isto što i cenzura. (Kao što je, između ostalog, istaknuo Ken White u svom odličnom, esencijalnom tekstu o #shirtstormu.)

Mislim, okej, nisam vidio baš svaki negativni tweet na račun Matta Taylora na svijetu, i ne sumnjam da ih je bilo i dosta ružnih i pretjeranih, bilo zato što su skucani u afektu ili jer su iza njih uistinu stajali nerazumni ekstremisti. No, isto tako, nisam baš primijetio ni… neke masovne izraze želja da dobije otkaz, da mu se zabrani rad u znanstvenoj zajednici ili išta slično (a kamoli da se ubije)?

Moj je skromni dojam da većini shirtstormer(ic)a nije bio cilj da Taylor provede ostatak života u katranu i perju, baš kao što to najčešće nije cilj ni pri ukazivanjima na seksističke ispade ili tendencije pojedinaca općenito – poruka jednostavno glasi ‘gle, mislim da ti to nije bilo u redu, i molim te da idući put malo bolje razmisliš kako i što s takvim postupcima doprinosiš društvenoj klimi, konkretno položaju žena u društvu.’

Ili, recimo to ovako: za koga biste prije rekli da ide ušutkavati neistomišljenike – znanstvenu novinarku Rose Eveleth, koja je tvitala sliku Taylora u famoznoj košulji uz sarkastičnu opasku da “ne, ne, žene su toooootalno dobrodošle u našoj zajednici, pitajte samo tipa u ovoj košulji”? Ili tviteraše koji su joj na to uputili komentare poput: “nadam se da ćeš dobiti ebolu”, “baci se s litice”, “ubij se molim te” i “umukni jebote, glupa kravo”?

Nije ni čudo da se košuljaši po raspravama o #shirtgateu znaju katkad ponosno pozivati na recentni #gamergate, sred kojeg je, između ostalog, blogerica Anita Sarkeesian za svoje youtube-priloge o prikazu žena u igrama bila ‘proporcionalno’ kažnjena s – lavinom prijetnji silovanjem i smrću zbog kojih je u jednom trenutku bila i prisiljena napustiti svoj dom. (Zanimljiv je i primjer Dana Goldinga, koji je napisao jedan od najčešće citiranih članaka na temu ‘kraja gejmera’ a u kojem se referirao na istraživanja znanstvenice Adrienne Shaw; Shaw je zbog toga, samo zbog toga što je kao žena spomenuta u jednom takvom tekstu, bila metom niza internetskih napada, dok Goldinga takvom silinom nije napao – skoro nitko.)

Ja osobno tu košulju nisam doživio kao nešto pretjerano problematično, ali kužim zašto se netko drugi ne bi uopće složio sa mnom – čak i bez da zna za istraživanja koja idu u prilog tezi da je Taylor s tom košuljom dao svoj mali prilog obeshrabrivanju žena da se bave znanošću.

U svakom slučaju, mislim da je to nešto o čemu vrijedi raspravljati! Naravno da ima puno prečih problema na svijetu – ali stvarno ne vidim zašto ne bismo mogli istovremeno raspravljati i o velikim I o malim problemima (pa i o tome jesu li uopće problemi ili ne)? Onako, uljuđeno i uviđavno, bez uvrijeda i bez prijetnji?

Pa zar je to stvarno TAKO teško?


Povezano