Objavljeno

Vivienne Westwood: Punk u zemlji čudesa

Nema dizajnerice ili dizajnera čije ime povezujemo uz glazbu više od onoga Vivienne Westwood. Vivienne Westwood i punk počeli su zajedno.

Soundtrack ovog teksta mogao bi, s druge strane, imati tisuću lica, a Vivienne Westwood sluša klasičnu glazbu – omiljeni su joj Chopin, Debussy, Ravel, Mozart i Bach. Uz njih se, kaže, najbolje čita.

Osim izvještaja o najnovijim kolekcijama jednog od četiri brenda koje danas okuplja tvrtka Westwood: Red Label, Gold Label, Anglomania i Man (izvještaja ili osvrta, jer nakon 40 godina konstante u kvaliteti i inovativnosti koju proizvodi, rijetko se tko zaista usudi napisati kritičku recenziju njezina rada), medijska se prašina u posljednje vrijeme ponajviše kovitlala oko odbijenice koju je Dame Westwood uputila budućoj britanskoj princezi Kate Middleton, odbivši kreirati njenu vjenčanicu.
“Voljela bih dizajnirati za nju, no trebalo bi pričekati da negdje polovi malo stila. Kada me pitaju od koga će Kate dobiti haljinu, mogu samo reći da je definitivno neće dobiti od mene”, rekla je za Daily Mail nakon revije u londonskoj Palači pravde, koja je bila stage njezine kolekcije za jesen-zimu 2011/12, u kojoj “kraljevska obitelj” susreće Alisu u zemlji čudesa. Naslagama zlatnog reinterpretirani su vojnički šljemovi jednako kao i kraljevske kape-krune. Vivienne Westwood punokrvna je britanska dizajnerica: Royal family kod nje se uvijek pojavi u nekoj novoj zemlji čudesa.

Vivienne Westwood rođena je 8. travnja 1941. u gradiću Glossop, u pokrajini Derbyshire, središnja Engleska, kao Vivienne Isabel Swire. Njena majka bila je tkalja, a otac postolar. U takvom okružju s izradom predmeta započela je vrlo rano: od pete godine znala je kako napraviti cipelu. Obitelj se preselila u London kada je Vivienne imala 17 i ona tada upisuje umjetničku školu Harrow, gdje uči raditi s kovinama i izrađivati nakit, kojeg prodaje na buvljaku Portobello road. Zbog nestrpljenja za samostalnom zaradom, napušta školu prije dvadesete. Moda joj zapravo ozbiljno nije pala napamet sve dok joj napamet nije pao punk, a do tada je zarađivala kao tajnica i učiteljica u osnovnoj školi, započela brak s Derekom Westwoodom, rodila, upoznala Malcoma McLarena, raskinula brak. “Namjeravala sam upisati fakultet, no počela sam pomagati Malcolmu.” McLaren će 1976. okupiti The Strand, bend koji će se godinu dana kasnije preimenovati u The Sex Pistoles.

Šest godina prije nego su Pistolsi izbacili svoj prvi singl, Anarchy in the U.K. (26.11.1976.), Westwood i McLaren zajednički su pokrenuli shop, tj. work-in-progress radionicu na adresi 430 Kings Road, pod imenom Let it Rock. Događaji na ulicama koje su se bunile protiv vladajućeg establišmenta bili su direktan okidač kreacijama. Proizvodnja, započeta printevima na majicama, proširena je u dosluhu s ulicom i kroz direktan kontakt s publikom. Mjesto se izražavalo i kroz stalne promjene imena: 1973. shop je, kao reakcija na iznenadnu smrt Jamesa Deana, preimenovan u Too fast To Live Too Young To Die.

Sve što se danas u modi atribuira kao punk, nastajalo je ovdje. I Pistolsi su zapravo doslovno okupljeni na ovoj adresi – manje je poznato da je upravo Westwood McLarenu preporučila da za frontmana uzme “momka po imenu John, koji je dolazio u shop nekoliko puta”. Kada je Johhny Rotten postao vokal benda, Westwood je komentirala da je pikirao pogrešnog Johna: mislila je na Johna Beverlyja (uskoro Visciousa). 1975. shop mijenja naziv u SEX i radi intenzivnije nego ikad: kroz materijale poput gume, PVC-a i metala, punk vodi sve žešći dijalog s fetišizmom.

Lisice i accessories za vezivanje, ziherice i žilete koristila je u svim varijantama na različim odjevnim predmetima, a Pistolsi su ih nosili na svojim prvim nastupima – što je bio uzajamni PR. Je li uhićenje njihovog prijatelja, umjetnika Alana Jonesa, izazvano printom na majici “Two Naked Cowboys” koju je kreirala Vivienne, ili nečim drugim, nije poznato, ali to je SEX svakako učinilo još posjećenijim mjestom za okupljanje. Od 1981. shop se zove World’s End i pod tim imenom djeluje i dalje, na istoj – danas kultnoj adresi.

Osim kratkog perioda koji je provela u umjetničkoj školi, Westwood nije stekla formalno obrazovanje u modi. Metode i tehnike koje prakticira više od 40 godina oblikovala je na iskustvu promatranja i vježbe. Prijelaz u “visoku modu” dogodio se nakon što je shvatila da burne reakcije na revijama u Parizu izazivaju stvari poput onih koje ona u shopu proizvodi godinama: punk je dakle, počeo utjecati na mainstream. Njen odgovor bila je kolekcija nazvana “The Pirates”, kolaž punka i neoromantizma baziran na reinterpretaciji muške odjeće iz 18. stoljeća. Kao i njene prve pankerske kreacije, čitava kolekcija bila je unisex. Odnosno multisex.

Kolekcija je izbacila kultne čizme s višestrukim remenjem, otada reinterpretirane bezbroj puta u kolekcijama brojnih dizajnera i dizajnerica, a premijeru je imao i tzv. Doodle print, koji je danas dio loga tvrtke Westwood. Bio je ovo početak prakse po kojoj je danas čuvena: prakse korištenja imaginarija povijesti za karnevale sadašnjosti. I kraj rada s McLarenom.

Potpuno samostalni rad i istraživanja započela je u Italiji, u kojoj ne boravi dugo. U London će se vratiti s ogromnom riznicom proučenog materijala iz talijanskih muzeja i kapitalom posuđenim od Armanija, dovoljnim za utemeljenje samostalnog Westwood brenda. Prva potpuno samostalna kolekcija, “Mini-Crini” (1986.), u fokus pozornice tzv. visoke mode po prvi puta stavlja korzet i krinolinu – Westwood u to vrijeme počinje sa svojom underwear-as-outwear praksom, koju će uskoro preuzeti i John Galliano. Njih se dvoje u povijesti mode smatraju začetnicima tzv. dizajnerskog historicizma u post-punk Lodonu osamdesetih. “Neprestano ponavljam kako dobru ideju odlikuje efekt iznenađenja koju ona proizvodi. Ljudi ne znaju da nešto žele vidjeti, jer to nešto ne postoji. Znala sam da će se to dogoditi kad sam napravila korzet, jer ljudi nisu vidjeli décolletage dvjesto godina.”

Povijesni imaginarij, teatar, klasnost britanskog društva i seks četiri su konstante u radu Vivienne Westwood.

U njezinim interpretacijama svi elementi priče čvrsto su povezani, a fokusi se prebacuju s jednog na drugi. Teatar povijesnog imaginarija britanskog društva u klasama. Seksualni imaginarij britanskog društva kroz povijest teatra. Niz se može nastaviti uz slobodnu igru riječi. Naravno da cjelokupna dosadašnja modna praksa vlastitu povijest tretira kao alat. Moda se par excellence neurotično obračunava s prošlošću, izbacujući na površinu fantazije o njoj. Ali Vivienne Westwood razlikuje se od drugih dizajnerica i dizajnera zato što povijest svjesno tretira kao kulturu.

U knjizi “Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma” iz 1984. Frederic Jameson piše kako je suvremena vizualna kultura sustavno “pljačkala” povijest s ciljem stvaranja postmodernog karnevala i kako je neprekidno vraćanje u prošlost svojevrsno recikliranje koju povijest prazni od značenja. Ono što nakon takvog pražnjenja ostaje je kostimirana drama i – fantazija. U tom smislu, moda se može činiti kao “najčišća postmoderna forma”, kako ju je definirala i Caroline Evans, teoretičarka kulture i mode i profesorica na londonskom Central Saint Martins College of Art and Design, u knjizi “Fashion at the edge: Spectacle, Modernity and Deathliness”.

“Moje su revije režirane na izrazito teatarski način. Modeli si ne mogu pomoći, ponašaju se u skladu s odjećom koju nose. Teatar je projekcija stvarnosti i mi, izabirući i noseći odjeću, ujedno biramo karaktere za koje želimo da nas predstavljaju”, rekla je Vivienne koja ovako witty riječima NE barata kad je riječ o feminizmu: “Znam da su žene patile i mislim da je sjajno što se ljudi bore za ženska prava, no problem s feminizmom je taj što na neki način ženu predstavlja kao superiorno biće. ” (isti intervju). Vivienne Westwood odbacivala je feminizam jednostrano ga etiketirajući anti-sex načinom mišljenja i zbog toga (s pravom) bila kritizirana, do te mjere da je Elizabeth Wilson u knjizi “Bohemians: The glamorous outcast” veliku dionicu njenoga rada (ne s pravom) pripisala muškarcima s kojima je bila u vezama. Od kasnih sedamdesetih naovamo, počev s punkom i “The Pirates” kolekcijom, Westwood kreira modu koja reinterpretira kako tzv.“ženske”, tako i tzv. “muške” kodove u odijevanju, igrajući polemičke vizualne igre sa “slikama” klasa, rodova i seksualnosti. Šteta što slušajući Bacha, Mozarta ili Chopina nije pročitala nešto što bi joj feminizam razvezao od sintagme anti-sex.

“Modu definitivno smatram teatralnom. Ona je način na koji izražavate svoj karakter. Autoironiju smatram nadasve elegantnom. Moda nam omogućava da igramo uloge, da osvijestimo koliko je odjeća zapravo povezana s određenim ulogama. Naravno, ljudi biraju odjeću koja ih čini da se osjećaju ‘važnima’.”

Kao primjer osobe koja “izgleda važno i uspješno igra svoju ulogu” nedavno je navela Margaret Thatcher (video), koja ujedno povezuje i s najluđom stvari koju je ikad odijenula: “To je kostim koji mi je odabrao stilist kada sam utjelovila Margaret Thatcher. Osobito torbica koju držim.”

Naime, jedina prigoda u kojoj se uz ono što nosi Westwood povezuje stilist dogodila se u travnju 1989. za naslovnicu magazina Tatler, koja je 2008. uvrštena na listu najboljih britanskih naslovnica svih vremena.

Uz fotografiju, na naslovnici je iskolažiran natpis: THIS WOMAN WAS ONCE A PUNK. Vrijedi ponoviti da Dame Vivienne Westwood autoironiju smatra nadasve elegantnom. Politička priča koju kroz modu priča Westwood nije završila s njenim pankerskim godinama na Kings Roadu.


Povezano