16.12.1903.

Elizabeth Hawes – Stilom protiv mode

Elizabeth Hawes u 1920-ima je u Parizu bila stilistica i asistentica dizajnerica, 1930-ih u New Yorku poznata dizajnerica s vlastitim butikom, a u 1940-ima je radila kao rukovateljica strojevima u tvornici vojnih zrakoplova i bila članica sindikata United Auto Workers. Uza sve to, Hawes je bila spisateljica: modna kolumnistica časopisa The New Yorker i autorica čak devet bestselera.

Rođena je 16. prosinca 1903. godine u New Yerseyu. Njezin otac bio je zaposlenik Southern Pacific Companya, dok je majka aktivno djelovala u lokalnoj politici na području prava lokalnih Afroamerikanaca. U dobi od 10 godina Hawes počinje šivati vlastitu odjeću, a već s 12 šiva za djecu majčinih prijateljica. Poput majke i starije sestre školuje se u Vassaru, gdje se usredotočila na proučavanje ekonomije.

Na drugoj godini školovanja, 1923. godine, odlučuje se baviti modom, ali zaključuje da je umjetnička škola neće osposobiti za dizajn odjeće stoga nakon diplome putuje u Francusku kako bi “saznala što moda uistinu jest”.

“Engleski jezik ne poznaje riječ chic. Zašto i bi? Sve što je chic povijesno pripada Francuskoj,” napisala je u knjizi Fashion is Spinach.

U Parizu je neko vrijeme zarađivala reproducirajući haljine drugih dizajnera, kako je kasnije izjavila, zbog grižnje savjesti odustaje i postaje stalna modna dopisnica časopisa Cosmos Newspaper Syndicate. Ovaj potez dovodi ju do redovite kolumne u New Yorkeru pod pseudonimom Parisite.

U New York se vraća 1928. godine i u suradnji s Rosemary Harden otvara butik Hawes-Harden u kojem prodaje isključivo svoj dizajn i inzistira na kvalitetnim materijalima i dobro sašivenim komadima. Hawes je bila vješta u marketingu i oprezna s troškovima stoga je Hawes-Harden prilično lako ‘preživio’ Veliku Depresiju i s vremenom se nametnuo kao nezaobilazno šoping odredište za one kojie cijene “originalno, ali ne i ekscentično”.

Mnogi od komada koje je dizajnirala u ovom periodu danas su dio kolekcije kostima muzeja Metropolitan, uključujući i poznatu ‘Alimentacijsku haljinu i plašt udesa‘.

Odlučna u ideji da forma slijedi funkciju, Hawes je dizajnirala odjeću koja je pomodna, ali jednostavna za nošenje.

Fokusirala se na udobnost više nego na estetiku, koristila je niz zanimljivih kombinacija tkanina i tehnika izrade i uspješno suprotstavljala kompleksne teksturalne predloške, postižući na ovaj način dojmljiv vizualni efekt.

Na ljeto 1931. godine, točnije 4. srpnja, Hawes je predstavila svoju kolekciju u Parizu. Bio je to prvi put da jedna Amerikanka (točnije, ne-Francuskinja) predstavlja svoju kolekciju na Pariškom tjednu mode.

Iako je bila iznimno popularna, Hawes je bila suviše nekonvencionalna za Vogue ili Harper’s Bazaar; njezini stavovi bili su progresivni i provokativni, nerijetko na granici kontroverze, a javnost ih nije doživljavala olako.

“Postoji čvrst razlog zašto se godišnje u vašoj zemlji potroši jedan i pol bilijuna dolara na kozmetiku, a samo pola tog iznosa na edukaciju: prirodne ljepotice ne postoje u Sjedinjenim Američkim Državama”, napisala je, primjerice, u knjizi Anything But Love.

1933. Hawes odlučuje visoku modu učiniti pristupačnijom ‘običnom’ kupcu.

Jedan od njezinih najuspješnijih dizajna bio je onaj za rukavice imena Guardsman. Bile su to antilop rukavice s kopčanjem na zglobu, a njihova cijena bila je 12.50$. U travnju 1935. godine rukavice se mijenjaju i nastaje ready-to-wear verzija imena Lucky Strike glove.

Svoja modna djela Hawes je pratila i onim književnima. Autorica je devet knjiga od kojih su najpoznatije Fashion is Spinach (1938) i Men Can Take It (1939), u kojima otvoreno kritizira modnu industriju.

Hawes je također bila otvorena protivnica rodno normativne mode; javno je poticala žene da nose hlače, a muškarce da nose nježnije krojeve, šarene uzorke i ogrtače.

Preferirala je koncept stila nad konceptom mode; modu je držala hirovitom i umjetnom, dok je za stil tvrdila da se izgrađuje postupno i promišljeno. 

Prilikom promocije njezine knjige Fashion Is Spinach, časopis Life je ovu dihotomiju slikovito opisao:

“Stil stvara osjećaj određenog povijesnog perioda. Moda parazitira na stilu. Ona je onaj nesnosni čovječuljak koji ti govori da je tvoj lanjski kaput u odličnom stanju, ali da ga ove sezone ne možeš nositi jer ima pojas.”

Zagovarala je i prilino nepopularan stav  da svi imaju pravo na kvalitetnu odjeću u njima omiljenim bojama, stilovima i materijalima te da nebi trebalie birati između ograničenih izbora koje modna industrija postavi određene sezone. Iako je sama radila odjeću po narudžbi, smatrala je da je budućnost u konfekciji, no da bi se, umjesto da svi prodaju odjeću istog stila, pojedini trgovac trebalo usmjeriti na specifičan tip kupca. Jedina korisna upotreba mode za Elizabeth Howes je bila zabava.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata dizajnirala je uniformu za volontere američkog Crvenog križa. U istom razdoblju radi kao rukovateljica strojevima u tvornici vojnih zrakoplova. Potaknuta vlastitim iskustvom, u knjizi Why Women Cry pisala je o teškom položaju radnica. Pozivala je i na radikalnu reorganizaciju kućanskih poslova, uvidjevši da su žene izlaskom na tržište rada i dalje dužne samostalno vršiti funkciju domaćice.

“Muškarci zajedno s nama moraju sudjelovati u rješavanju bazičnih problema u domu; u protivnom neće biti doma vrijednog spomena,” rekla je.

Autorica Valerie Steel u svojoj knjizi The Berg Companion to Fashion navodi da u stvarnosti, “Hawesina odjeća nije bila radikalna za njezino vrijeme; njezina otvorena filozofija je ta koja ju je izdvojila”, a zahvaljujući njezinom “oštrom tonu i iskrenom stavu, dobila je nadimak Dorothy Paker modne kritike.”

Slično su je opisali i u časopisu Life:

“Elizabeth Hawes je uvijek imala, uz svoj talent za dizajniranje odjeće, jednak talen za publicitet i promociju same Elizabeth Hawes.”

Hawes je preminula 6. rujna 1971. godine. Strašna žena!


Povezano