Objavljeno

Emancipacija žene danas

Nedavna smrt dive Whitney Houston, kao i prošlogodišnja Amy Winehouse, glazbenica koja dijele gotovo identičnu sudbinu, ponovno otvara pitanje evaluacije postignute ženske emancipacije. Kolika je stvarna snaga žene danas i vidimo li napredak u ravnopravnosti?

Javne ličnosti najeksplicitniji su primjer izražavanja lica i naličja ženske emancipacije. Naime, emancipacija, koja je povezana i s feminizmom kao pokretom i pojmom, po definiciji bi trebala raditi na jačanju žene u društvu kako bi se izjednačila s muškarcima u šansama za napredak, u društvenom tretmanu te priznavanju zasluga za svoj rad. Feminizam, nadalje, nikako ne predstavlja predominaciju žena nad muškarcima, niti negira bilo što što je drugog roda, već predstavlja nešto slično zakonu poravnavanja – da žena uz pasivan oživi i svoj aktivan princip.

Uloga žene može se razmotriti dvojako – jedna je njena biološka uloga – majke, supruge, kćeri; a druga je društvena. Biološka i društvena uloga žene su komplementarne, ali suprotne kvalitete – jedna podrazumijeva komplementarnost muškarcu, druga ravnopravnost. Prva podrazumijeva različitost, druga jednakost. Dakle, opće osnaženje žene bi trebalo doći iz odnosa društva i muškarca prema njoj, ali i iz nje same.

No vratimo se na javne fenomene navodno emancipiranih žena koje su podlegle porocima i neostvarenim privatnim životima. I Houston i Winehouse dopustile su da im muškarci, njihovi partneri kreiraju život, vrše nasilje nad njima, uvuku ih u pakao droge i alkohola, što je na kraju bilo kobno po njih. A obje su bile glazbene dive izvanrednog i neponovljivog talenta, jedna u cvijetu karijere, druga u zreloj fazi. Obje su imale gotovo sve – slavu, bogatstvo, ljepotu, obožavanost, bile su cijenjene od strane kritičara i publike, uzdizane do razine ikona. Milijuni djevojčica i djevojaka smatrale su ih uzorima i htjele biti poput njih. Svatko bi rekao da je riječ o snažnim ženama, koje karijeru i život imaju potpuno u svojim rukama. Međutim, vidimo da to nije niti izbliza bilo tako. Sličan put odabrala je i mlada zvijezda Rihanna, koja se nedavno vratila svom zlostavljaču.

S druge strane imamo malo drugačije lice ’emancipirane javne žene’ – Madonnu, koja je nakon propalog braka našla dečka koji joj po godinama može biti sin, a slično se ponaša i Jennifer Lopez. Je li to prava emancipacija? Pokazivanje mišića na način da se i žena može ponašati kao muškarac? Prije bi rekli da je to druga krajnost, i, ponovno, znak slabosti.

Istinski snažna žena nema potrebe za osvetama, nema potrebe za bijegom od sebe u nešto što joj je neprimjereno i nešto što ona nije. Snažna žena svjesna je svojih kvaliteta i na njima predano i ustrajno radi. Snažna žena neće svoju sudbinu prepustiti muškarcu niti karakter oblikovati prema drugima. Ona će imati svoj život i svoje kriterije, bila ona kućanica, znanstvenica, političarka ili estradna zvijezda.

Kako su mediji danas jedan veliki Big Brother, javne ličnosti predstavljaju ekstreman primjer za ostale – bio pozitivan ili negativan – poput psihološke studije koju potom svaki medij analizira, secira, komentira, izvodi zaključke. Javne ličnosti nam prenose poruke što je pravo ili krivo, za što se treba boriti, a za što ne. Tako smo svjedočili višegodišnjoj agoniji dviju žena izuzetnih talenata koje su postale žrtvama svoje labilnosti i krhkosti. Kakav je to primjer milijunima obožavatelj(ic)a diljem svijeta? Kakva poruka? Kakav uzor? To je sve samo ne smisao emancipacije. Da su se izgradile na način da budu samostalne i samosvjesne, tko zna, možda bi opet eksperimentirale s ponekim porocima, ali barem bi to bilo zbog njihove volje, a ne nečije tuđe, i sigurno ne bi završilo tragedijom.

Drugi primjer, onaj Madonne, je opet stvar negativne emancipacije – mogli smo se diviti njenoj sposobnosti, originalnosti i neuništivosti na sceni, za što je svakako potrebniji veći talent od vokalnog, no njena potreba da se dokazuje na materijalnoj razini, da robuje mladosti i natječe se s mnogo mlađim kolegicama, pokazuje da nema prave želje za vlastitim razvojem i prihvaćanjem sebe kao identiteta nepodložnom trendovima i vremenu. Jer realno, nijedan čovjek, pa tako ni žena, ne može se razvijati s nekim tko mu intelektualno i duhovno ne parira. Ipak, vjerujemo da je Madonna samo privremeno posrnula i da je dovoljno snažna da je bračni neuspjeh ne slomi.

Slično je i s primjerima iz Hrvatske. Koliko možemo nabrojati moćnih žena koje su društveno prihvaćene, a da su istovremeno i snažne iznutra? Ili ih se etiketira kao čudakinje, feministkinje u pejorativnom smislu, lezbijke ili karijeristice bez skrupula. Više ljudi u Hrvatskoj zna za Nevenku Bečić (Lider ju je smjestio na drugo mjesto najmoćnijih žena u Hrvatskoj) nego za Radu Borić. Više građana čulo je za Žuži Jelinek nego za Mirjanu Krizmanić. Više građana zna imena starleta nego aktivistica ili uspješnih znanstvenica.

Konačno, što bi onda bila prava ženska snaga i emancipiranost? To bi bile upravo sve one filozofske vrline koje su univerzalne, samo izražene na ženski način. A vrlina nema potrebu za isticanjem, za potvrdom, za nametanjem, za javnim odobravanjem.

Snažna žena je nježna prema bližnjima, empatična i fleksibilna. Snažna žena je ambiciozna i angažirana, kojim god se poslom bavila.

Snažna žena je i dobra majka, koja balansira između popustljivosti i strogoće. Snažna žena voli muškarca tako da mu bude ravnopravna, da je dovoljno samostalna i slobodna da ne ovisi o njemu, a dovoljno suptilna da mu pruži pažnju i brigu kakvu zaslužuje. Emancipirana žena će ustrajati i kad sve izgleda beznadno (jer u blagostanju nema potrebe za snagom već prepuštanjem). Emancipirana žena će prije svega poštivati sebe, makar bila i bez posla, bez novca ili bez partnera, svjesna da je život načinjen od mnogo poraza ali i pobjeda. Nijedan prirodni dar ne može nadomjestiti volju za izgradnjom sebe kao osobe. I najveći talent ne može biti jamac sretnog života – možda samo dobro sredstvo za zaradu i stjecanje materijalnih počasti.

Zaključno, iz perspektive feminizma, svaka se struktura mora mijenjati na dva načina – iznutra i izvana. Izvana u smislu forme, iznutra u smislu sadržaja.

Ako oba uvjeta nisu zadovoljena, ne možemo govoriti u uspješnoj primjeni određenog procesa ili promjene.

Konkretno, neovisnost i samosvijest žene preduvjet su ispravne implementacije feminizma u društvo. No i društvo mora dati svoj doprinos – u vidu ravnopravnosti na mnogim društvenim razinama, o kojima bude riječi na većini feminističkih skupova i konferencija. Samo na taj način žena može zauzeti svoje pravo, primjereno i pravedno mjesto u biološkom i društvenom smislu. Osnažene i iznutra i izvana. I takve žene trebaju biti uzorima mladima, one koje će se znati izboriti za sebe kakvu god im život dodijelio sudbinu, koje neće trpiti nikakav oblik nasilja i koje će svoj život držati čvrsto u svojim rukama.

 

Objavljeno u tjedniku Forum, 9.3.2012.


Povezano